Završila je srednju Tekstilno-tehničku školu za odjevnog tehničara, potom Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu, smjer dizajn tekstila i odjeće, stekavši zvanje magistra struke, inženjerke tekstilnog i modnog dizajna, smjera kostimografija. Zdenka Lacina Pitlik poslijediplomski je interdisciplinarni sveučilišni studij Kultura i umjetnost na Doktorskoj školi upisala 2021., danas predaje na Umjetničkoj akademiji, profesionalno se bavi kostimografijom i scenografijom u kazalištu i filmu, za što je primila brojne nagrade i priznanja struke.

Imali ste modnu kolumnu! Gdje je objavljivana i o čemu ste pisali?

- Časopis se zvao SMART, nazivala sam to laganim štivom za djevojke. Bavio se temama mode, modnim dizajnerima, art kolekcijama, make-upom... Bilo je to davne 2005. godine. Nedugo zatim časopis se ugasio. (smijeh)

Bavili ste se i poslovima stilista i visažista, organizirali brojne skupne i samostalne modne revije. Recite nam više o tom razdoblju, poslovima, suradnjama i izazovima.

- Prije nego što sam shvatila da je kostimografija moja ljubav, zaista sam se bavila svim tim poslovima. Kao stilistu i visažistu iskustvo je bilo vezano uz časopise i RTL-ove produkcije. Nedugo nakon prve diplome iskustvo samostalnog dizajnera oblikovalo me kao poslovnog čovjeka i umjetnika. U krpicama sam cijeli život, na mašini sam naučila šivati prije nego što sam naučila pisati, ali nitko vas ne nauči lavovski se boriti za komadić svoje scene. Svaka revija, izložba ili performans nosi svoje problematike koje morate naučiti rješavati u hodu. Divim se današnjim modnim dizajnerima na ustrajnosti i umjetnosti preživljavanja na sceni, a ponajviše dizajnerima koji i izrađuju svoje kolekcije.

Niz godina surađujete s domaćim tekstilnim tvrtkama kao vanjski suradnik.

- Suradnja se prvenstveno odnosi na javne natječaje i uniforme za razne djelatnosti. Od vojne do hotelske uniforme. Imam osjećaj da sam odjenula pola Hrvatske kada hodam gradom ili sam na proputovanjima. Za razliku od samostalnog dizajnerskog posla i kostimografije, taj tip suradnje ne izlazi u javnost, tako da svi kolege koji se bave tim poslom ostaju inkognito.

U filmsku ste industriju ušli relativno nedavno, a s kazalištima surađujete niz godina. Na čemu trenutno radite, koje nam projekte možete najaviti?

- Čekamo premijeru filma Žena s gumenim rukavicama u režiji Marija Šuline i igrano-dokumentarnog filma Djetinjstvo Nikole Tesle u režiji Ivana Cigića. Krajem ožujka pala je zadnja klapa kratkometražnog filma Pustara u režiji Zvonimira Jurića. Trenutno snimamo tri igrano-dokumentarna filma o Paji Kolariću, Franji Kuhaču i Srećko Layu u režiji Senada Zemunovića i divne montažerke Mirele Sakoman. Moram pohvaliti studente druge godine s Odsjeka kreativnih tehnologija Akademije za umjetnost i kulturu, jer predano i stoički sa mnom bdiju nad kostimima, rekvizitom i scenskim prostorom dan i noć. Drago mi je da se Slavonija probudila u filmskoj industriji, glumački, režijski, produkcijski, a da i ne spominjem vrijedne scenografe i kostimografe. Odmah nakon snimanja prelazim u Dječje kazalište Branka Mihaljevića, koje priprema predstavu iz područja teatra sjena u režiji Fabrizzija Montecchija.

Za što vam je draže raditi kostime, suvremeno ili povijesno? Što je teže napraviti?

- Svaki proces ima svoju težinu, pogotovo što se kostimografi i scenografi vječno bore s malim budžetima, a svaki tekst ili scenarij ima svoje potrebe koje treba potkrijepiti. Osobno, više preferiram povijesna razdoblja, fasciniraju me informacije o stilu odijevanja pojedinog razdoblja, raskoši tadašnjih tkanina i same tehnike izrade odjeće. I u modi i u kostimografiji za prvo idejno rješenje posežem k povijesti, a zatim slijedi čišćenje linija i usmjeravanje prema karakteru lika ako je riječ o predstavi ili filmu, a ako je riječ o modnim komadima, tada težim finim, elegantnim linijama koje ističu figuru tijela, a da oni i dalje budu funkcionalni.

A kostime ili scenografiju?

- Naravno kostimografiju, iako scenografiju jako poštujem. U pravilu odbijam raditi oboje u istom projektu, jer teško je biti na obje strane, a u kostimografiji imam više iskustva. Kada sam prihvatila takve izazove, za njih sam dobivala i nagrade, prvenstveno zbog povezanosti i stila, pa takve produkcije najviše plijene pozornost. Često kostimografi i scenografi ne mogu naći zajednički jezik, pa vizualni identitet vrišti na sceni. Najdraže mi je surađivati sa scenografom Davorom Molnarom, jer zajednički dolazimo do likovnosti, rješenja i same izrade, pa takve produkcije izgledaju kao jedno.

Kostimografija je umjetnost ili zanat?

- Uf, teško pitanje. Kostimografija spada u granu umjetnosti, većina se kostimografa neće složiti sa mnom jer u ovom slučaju zanat ima prednost. Osobno se zauzimam za činjenicu da kostimograf treba poznavati povijesna razdoblja u odijevanju i prvenstveno konstrukciju, samu izradu i materijal. Što više imate informacija i znanja o izradi kostima, to je vaša kreativnost veća, izražajnija i točna. Kostimografija nije samo kreiranje, crtanje i poznavanje antropometrije, ona je skup svih krojačkih zakonitosti.

Dizajnirate li sami svoju odjeću, koji komad u svom ormaru smatrate najdragocjenijim?

- Donedavno sam nosila odjeću koju sam sama dizajnirala i izradila. Volim reći da sam nosila svoje ja, ja komade robe. Sada mi je samo bitno da mi odjeća potkrepljuje dnevne obaveze i da je funkcionalna. Mislim da sam postala postolar s rupom na cipeli i frizer s lošom frizurom. (smijeh) Ali najdragocjeniji su mi komadi odjeće baloneri i kaputi za koje sam ja napravila konstrukciju, a sašila ih je moja baka, koji i nakon 17 godina izgledaju presuvremeno.

Radili ste s mnogim redateljima, možete li izdvojiti neke od najzanimljivijih suradnji?

- Najveći je izazov bio raditi s redateljem Zlatkom Svibenom na predstavi Doljnjodravska 11, s 400 scena, i to je ujedno najveća predstava u povijesti hrvatskog kazališta. Međutim, redateljica Tamara Kučinović iz mene izvlači ono najbolje. Svaki me put umjetnički poništi i ponovno gradi. Trenutno sam fascinirana redateljem Fabrizziom Montecchijem, jer je jedan od rijetkih redatelja koji inzistira na točnosti u komunikaciji i na likovnoj i na osobnoj razini. Veselim se trenutku kada ćemo svi osvanuti na sceni.

Vaš angažman na Akademiji također privlači pozornost, što predajete?

- Predajem kolegije vezane uz kreativno promišljanje i dizajn kostima koji su vezani uz povijest odijevanja, njihovu konstrukciju i samu izradu. Također, potičem razvoj suvremenog dizajna holističkim pristupom tijelu postupcima improvizacije i umjetničke slobode. Kao što sam već spomenula, praksa je najveća škola, pa tako u svim svojim projektima pozivam studente na suradnju ovisno o njihovima afirmacijama.

POKRIVALA ZA GLAVU

Kako dolazite do kvalitetne literature? GISKO ima bogatu zbirku, a možemo nabaviti i sve ostalo što vam treba.

- Općenito u knjižnicama nedostaje literature o kostimografiji i scenografiji. Prvenstveno nema dovoljno prijevoda knjiga na hrvatski jezik. Na svjetskoj je razini golem broj literature, pa sam prisiljena na online-narudžbu.

Što u slobodno vrijeme najradije čitate?

- Trenutno sam fokusirana na doktorsku disertaciju i sve slobodno vrijeme usredotočujem na traženje literature i informacije vezane uz pokrivala za glavu. Tako da sada u ruci držim knjigu pod nazivom 50 šešira koji su promijenili svijet Roberta Andersona. Za koju smatram da je treba prevesti na hrvatski jezik i uvrstiti je u sve knjižnice diljem zemlje.