Djetinjstvo je provela u Tenji, no ratna ju zbivanja vode prvo u Luxembourg, potom u Rovinj, gdje završava osnovnu školu. O željenom zanimanju ne razmišlja previše, pa upisuje Medicinsku školu. Iako je tom školom zadovoljna, u njoj tinja ljubav prema nečem sasvim drugom. Upisuje studij Hrvatskog jezika i književnosti i time se vraća svojoj davnoj strasti, pisanju i literarnom izričaju. Lucija Raštegorac Rebrina profesorica je u Ugostiteljsko-turističkoj školi, pjesnikinja i majka dvije kćeri, koja na život, unatoč problemima, uvijek gleda birajući pozitivnu stranu priče.

U osmom ste razredu bili najbolja učenica i za to ste bili i nagrađeni! Čuvate li i danas tu nagradu? Recite nam više i o prognaničkim danima.

- Prvo sam s obitelji otišla u Luxembourg. Vrlo zanimljivo životno iskustvo za jednu trinaestogodišnjakinju. Njihov se školski sustav znatno razlikuje od našega, učenici nisu toliko opterećeni nepotrebnim informacijama, tako da su profesori bili začuđeni kojom razinom znanja raspolažem. Ovdje priča ne završava, jer po dolasku u Hrvatsku odlazim u Rovinj sa sestrom. Kako mi nisu priznali luksemburško obrazovanje, ponovno sam morala krenuti u 8. razred. I ondje mi je bilo lijepo, s nekim sam osobama iz razreda i danas u kontaktu. I da, dobila sam nagradu kao najbolja osmašica. Po završetku školske godine 1991./1992. dobila sam Zlatnu knjigu hrvatskoga pjesništva, knjigu Marka Twaina Kraljević i prosjak i buket cvijeća. Nitko sretniji od mene! Nagradu čuvam i danas i rado se sjetim tih dana jer u svakoj se nesreći (a to je bio rat) ukaže i trak sreće kroz ljude, poznanstva i događaje.

Prvu ste pjesmu napisali u nižim razredima osnovne škole, tko je zaslužan za vaše usmjeravanje prema lijepoj riječi?

- Prvu sam pjesmu napisala u trećem razredu osnovne škole. Naslovila sam je Breza, jer je u kući u kojoj sam živjela, povrh bašče rasla prekrasna breza. Kako sam ju svakodnevno gledala i prolazila pokraj nje, tako je moja dječja mašta napisala i pjesmu. Evo i dio stihova koji mi je ostao upamćen: "U dvorištu mome stoji jedna breza, ona je lijepa k‘o prava princeza. Kada noć padne, tužna stoji breza, a kad jutro svane opet je princeza". Osoba koja je uvelike pridonijela mojemu usmjeravanju k lijepoj riječi je moj profesor hrvatskoga jezika u osnovnoj školi Stanko Meničanin. Profesor koji je prije svega znao prenijeti svoje znanje. Prepoznao je moju darovitost, pa je u tadašnjem tenjskom biltenu izišao moj prozni tekst pod nazivom U suton. Mogu samo reći: "Hvala Vam, profesore, za sve znanje koje ste mi prenijeli".

S vremenom je nastala i objavljena je vaša za sada jedina zbirka poezije. O čemu govori i čime je inspirirana?

- Da, za sada sam objavila samo jednu zbirku poezije, pod nazivom Okus života. Inspirirana je mojim životom koji svakodnevno kušam. Okusi su ponekad slatki, ponekad gorki, no živim ih takvima kakvima jesu, jer su moji. Recenzentica je knjige moja draga prijateljica i kolegica prof. Anja Križek, koja kaže: "...Okus života nudi kroniku umiranja jedne ljubavi, očajničkih, ali bezuspješnih pokušaja njene reanimacije, utopijsku želju izbrojiti neizbrojivost svih njenih okusa kroz proustovsko vraćanje u njen bitak do konačne spoznaje…".

Samo objavljivanje nije prošlo lako, zapravo zbirka je svjetla dana ugledala spletom sretnih okolnosti.

- Iskreno, nisam niti očekivala da bi se tako nešto moglo dogoditi, pa bih mogla reći da mi je zvijezda sreće bila naklonjena. Jedan je poznanik pročitao moje tekstove i rekao: "Ti bi to trebala objaviti". Kako je poznanik iz Australije, samo je kratko rekao da je to njegov problem te da mu pošaljem tekstove elektroničkom poštom. U konačnici je sve dobro završilo. Zbirka je otisnuta u ne toliko velikom broju primjeraka, tako da danas imam sačuvanu samo jednu. Ostale sam poklonila dragim ljudima.

I dalje pišete, oni koji su čitali vašu poeziju puni su riječi hvale, no problemi s objavljivanjem ostali su.

- Pišem u onim životnim trenucima kada nisam sretna. Po tome bi se dalo zaključiti da nikada nisam sretna (smijeh), no nje tako. Trenuci pisanja su posebni trenuci, i ako ne pišem toga trenutka kada isto osjetim, znam da isto nikada neću niti napisati. Većina koja je čitala moje tekstove, hvali ih (ne želim biti lažno skromna). Imam veliku želju objaviti još koju zbirku, no to u današnje vrijeme nije moguće financijski (bar meni). Da je drukčije, možda bi druga zbirka davno ugledala svjetlo dana.

Samohrana ste majka, odgajate dvije kćeri. Obje su već odrasle djevojke, no postoje izazovi.

- Ponosna sam samohrana majka osamnaestogodišnje Ane i jedanaestogodišnje Nere. Istina, u početku je to bilo izuzetno teško, no vremenom sam posložila mozaik i shvatila da tako mora biti. Uvijek ima i uspona i padova kao i kod "normalnih" obitelji. Mi smo organizirane, poseban trojac. Neovisno o tome što Nera ima autizam, usudim se reći da smo sretna obitelj. Jesam i otac i majka, ali stoički se nosim sa svim izazovima. Velika mi je podrška starija kći, a bio bi grijeh ne spomenuti i moga oca koji je obje kćeri preuzeo kada im je bilo šest mjeseci kako bih ja mogla nastaviti s poslom.

S kakvim se izazovima susrećete kada je riječ o samom sustavu, imate li zadovoljavajuću podršku?

- O ovoj bih temi mogla mnogo pisati, no sažet ću najviše što mogu. Ne, nisam zadovoljna redovnim školskim sustavom kada su pitanju djeca s autizmom. Ne mogu sva djeca biti strpana u isti koš i samim time, kako se popularno kaže, biti etiketirana. Djeca s autizmom su "različita, a jednaka". Konkretno govorim o svojoj Neri, koja sasvim normalno usvaja osnovnoškolsko gradivo, pohađa GŠFK Osijek. No, problem je kada dođete na testiranje prije polaska u osnovnu školu, jer ako dijete nije u zadanom okviru, odnosno ako nije jednako, kao sva ostala djeca, to nije dobro. Želim reći, prema standardima određenih škola svi moramo biti jednaki, a to je nemoguće. I sama sam prosvjetni djelatnik, pa znam što govorim.

Vjerojatno vas mnogi pitaju kako je Nera, kako se Ana nosi sa situacijom, no ja ću iskoristiti priliku i pitati vas, kako ste vi?

- Ja sam uvijek dobro. I kada nisam - jesam. Vedre sam naravi, temperamentna sam, uvijek pozitivna. Ako naiđe val tuge, uvijek je tu neka dobra knjiga, pjesma i sve se na brzinu posloži kako treba. Život je jedan i treba ga živjeti u trenutku. Osobno tako i činim. Danas je danas, sutra je sutra. Oni koji me poznaju znaju da sam uvijek nasmijana.

Radite kao profesorica u Ugostiteljsko-turističkoj školi. Čitaju li današnji mladi ljudi dovoljno, kako ih usmjeravate prema knjizi?

- U rujnu ove godine bit će dvadeset godina kako radim na mjestu profesora hrvatskoga jezika i književnosti. Volim svoj posao i sve su generacije kojima sam predavala, kojima predajem i kojima ću predavati "moja" djeca. Ne možeš ih ne voljeti. Smatram da odnos profesora i učenika može biti prijateljski ako se profesor od početka postavi tako. Naravno, moraju se znati granice. Današnje generacije ne čitaju dovoljno. Ako i čitaju, to je onda sadržaj s društvenih mreža i slično tome. Nastojim ih usmjeriti na način da ono što ja pročitam, a smatram da bi njima moglo biti zanimljivo i blisko, jednostavno donesem iz osobne knjižnice u razred i podijelim knjige. Čak se znalo dogoditi da vrate knjigu i traže još.

Što vi čitate? U kakvim djelima pronalazite snagu i mir?

- Najdraži su mi suvremeni hrvatski autori od kojih izdvajam Julijanu Matanović jer joj tekstovi odišu skladom, čistoćom i jednostavnošću. Povremeno pribjegnem dobrom trileru ili ljubavnoj drami, no to sam ja. Ne bih se mijenjala. Kako iz knjiga crpim snagu i mir, isto pronalazim u ulozi žene i majke.