Nekadašnja srednjoškolska nastavnica povijesti i hrvatskoga jezika i književnosti učionicu je zamijenila mikrofonom. Rock-glazba njezina je velika ljubav, a uspjela ju je ostvariti daleko od Hrvatske. Osječanka Mirjam Vida Blagojević znanstvenica je čije područje istraživanja uglavnom obuhvaća teme iz moderne i suvremene povijesti, uz poseban naglasak na rodnu povijest i povijest medicine. Uz to, nije propustila pisati i o rock‘n‘rollu na ovim prostorima. Iako u Seattleu radi kao slobodna umjetnica i primarno se bavi glazbom, znanstvena su istraživanja i pisanje članaka i dalje područje njezinih interesa.

U Ameriku ste zapravo otišli slučajno i spletom okolnosti ostali ondje. Je li Amerika uistinu obećana zemlja, što vas je k njoj privuklo toliko da u znatnom dijelu promijenite život?

- Budući da je dio moje obitelji iz Clevelanda došao u Hrvatsku tridesetih godina prošloga stoljeća, zanimalo me kako izgleda život na tom kontinentu. Suprug je u Dallasu završavao svoj poslovni projekt i trebali smo se skupa vratiti kući nakon tri mjeseca, no sve se zaokrenulo. Ne kaže se uzalud da se život odvija dok smo zauzeti kovanjem svojih planova. Uglavnom, počela sam se baviti glazbom, potpisala neke ugovore i spontano odlučila ostati malo duže. Mislim da u tom trenutku nisam bila svjesna da će se život trajno promijeniti i da ću ostati vezana uz SAD. Živjela sam u dvije savezne države, obišla veći dio sjevernoameričkog kontinenta. Ništa što sam vidjela i doživjela ne upućuje na to da je Amerika obećana zemlja. Istina, neke su mogućnosti veće, a život je, u odnosu na onaj u Hrvatskoj, malo opušteniji, ali ljudi su generalno usamljeni, sele se često diljem kontinenta, rade od jutra do sutra i žive za godišnji odmor koji prekratko traje. Daleko je američka svakodnevica od romantičnih filmova kojima nas Hollywood hrani.

Može li se vaš američki život usporediti s vašim hrvatskim životom? Razmišljate li o trajnom povratku u Hrvatsku?

- Ne postoji nijedna sličnost između života koji živim u Americi i onog koji sam ostavila u Hrvatskoj, a u koji povremeno skoknem kada se vratim zbog dragih ljudi i istraživanja u arhivima i knjižnicama. Ta dva života nikada nisam pokušala spojiti. U jesen 2019. vratila sam se u Hrvatsku i ostala dvije godine (zbog obveza na doktorskom studiju i korone). Iako vrijeme provedeno doma smatram velikim privilegijem, već početkom 2020. postalo mi je jasno da nema smisla sanjati o trajnom povratku, bar ne u ovoj fazi života. Svejedno, uvijek se rado vraćam znanstvenim obvezama, kao i dijelu obitelji i prijatelja koji su u Hrvatskoj.

U Americi se primarno bavite glazbom, slobodna ste umjetnica, nastupate na malim pozornicama. Kako je sve počelo?

- Iako se bavim glazbom, velika sam tremarošica i može se reći da sam s binom na "Vi". Nikada nisam planirala zarađivati nastupima i pjevanjem. Glazba je trebala biti samo hobi. No, dolaskom u SAD shvatila sam da mi taj talent može dobro doći, pa sam se na njega odlučila osloniti. Imam tu sreću da sam se mogla baviti samo glazbenim žanrovima koji me zanimaju i koje volim izvoditi. Da nije tako, vjerojatno bih odavno odustala. Moje je glazbeno putovanje započelo alternativnim (rock) gospelom, što je bio nekakav prirodan put, s obzirom na glazbu koju sam godinama (iz hobija) izvodila u Hrvatskoj, a nastavilo se nastupima u jazz-barovima. Kada sam konačno shvatila da ću rock-glazbu također morati potražiti u barovima, započelo je moje aktivnije bavljenje rockom. To je žanr koji najviše volim pjevati.

Kako je biti slobodni umjetnik u Americi? Susrećete li se s nekim predrasudama?

- Ono što radim usporedila bih sa svatovskim glazbenicima u Hrvatskoj, s tom razlikom što su moje gaže određene žanrovima kojima se bavim te činjenicom da imam malo više umjetničke slobode i ponekad više putujem kako bih mogla odraditi posao. Tempo je uglavnom jako naporan, jer nastupam s više bendova. Probe se održavaju preko tjedna, a nastupa se vikendom. Taj način života definitivno remeti dobar san. Često mijenjam dan za noć. Također, u ovom poslu postoje sušna razdoblja, pa je važno imati plan B. Predrasude su uvijek zanimljive. Jedna od njih je da su barski glazbenici skloni alkoholizmu. Ovdje su barovi centri lokalnog glazbenog života, bendova je mnogo, svi su zamjenjivi. Ne poznajem nikoga tko bi si neodgovornim ponašanjem htio zatvoriti vrata daljnjim nastupima. Slika pjevačice s čašicom ili bocom alkohola u ruci, pripada filmskom platnu, ne stvarnom životu. Druga je predrasuda, naravno, da aktivno bavljenje glazbom nije "pravi" posao. Ne znam što bih na to rekla. Sve što radite, ljudima može biti vic, ali to u konačnici nije važno. Motivacija iza svih mojih životnih odluka je ljubav i upravo ona sve predrasude čini nebitnima i umanjuje intenzitet doživljenih neuspjeha.

Radite li trenutačno na nečem što vas posebno veseli?

- Trenutačno s dijelom glazbene ekipe uvježbavam rock-pjesme 90-ih za plesne večeri koje bi se trebale početi održavati sredinom proljeća. Ciljana publika je Generacija X, a pripremam i jedan metal projekt. Otkrila sam da zdravo deranje u mikrofon može imati terapeutski učinak.

Čini mi se da svoj posao držite podalje od interneta. Snimate li ikada svoje nastupe?

- Glazba kojom se bavim izvodi se isključivo uživo. U početku sam molila supruga da nešto snimi kako bih mogla popraviti izvedbu, ali više ne snimam svoje nastupe. Uostalom, riječ je o obradama poznatih pjesma. Internet je pun originalnih izvedbi i odličnih obrada. Poneki (uglavnom autorski) uradak pošaljem dragim ljudima - i to je to.

Je li rock mrtav? Zašto se rock u Americi preselio u barove? Može nekoliko riječi o barskim glazbenicima?

- Osim po barovima, rock se još izvodi na festivalima, ali sve ga je manje na velikoj sceni. Rekla bih da je rock počeo umirati skupa s ideologijom vječne mladosti i pobune koja ga je pratila. Kažu da je baš seattleški grunge krajem 90-ih bio "umirući krik" rock-ere. Danas je pobunu zamijenila letargija, a utopija vječne mladosti otišla je u zaborav. Mislim da je posvuda tako. Rock je započeo kao barska glazba, pa se u barove i vratio, među nostalgičare koji još uvijek uživaju u teškim notama i odbijaju odrasti. Barski glazbenici nerijetko ruše predrasude i nikada nisu prestari za ono što vole. Ljudi s kojima sam surađivala ili surađujem uglavnom su između 40 i 70 godina, svi su fakultetski obrazovani, a ovim se poslom bave uz neki drugi posao ili bez njega. Kolege su mi najdraži dio posla.

Dotaknimo se i vaše doktorske disertacije, što proučavate, koje zaključke donosite?

- Konkretno, proučavam i analiziram zdravlje žene i žensko tijelo u razdoblju između dva svjetska rata. Zanima me na koji su način država, znanost, ekonomski i društveni procesi utjecali na percepciju i kontrolu ženskoga tijela. Disertacija je u procesu izrade, pa za sada mogu donijeti samo opće zaključke. Načelno nije došlo do tolikih promjena koliko mislimo, no možda je ovu temu najbolje ostaviti za neku drugu priliku.

Čita li se u Americi i što? Čita li se više ondje ili u Hrvatskoj?

- Čini mi se da se trenutačno najviše čitaju popularna psihologija, ljubavni i fantasy romani, krimići i SF. Mislim da je pandemija u ljudima probudila ljubav prema čitanju i da provode više vremena u knjižnicama, ali i knjižarama u kojima je ovdje dopušteno cjelodnevno čitanje knjiga s polica. Kamo god dođem, nastojim se okružiti marljivim čitačima, pa mi je teško objektivno reći gdje se više čita. Ovdje su knjiški klubovi češća pojava nego kod nas, jer su spontana druženja u Americi gotovo nepostojeća. Ljudi se okupljaju prema zajedničkim interesima, a ima li boljeg društvenog ljepila od zanimljivih knjiga!