Doselio se u Osijek kao dijete, u njemu je završio osnovnu i srednju školu, a potom odlazi na usavršavanje u Zagreb, gdje pohađa Višu ugostiteljsku školu, polaže majstorski ispit te stječe zvanje majstor kuharstva. Malo-pomalo Vjekoslav Kramer postaje jedan od najpoznatijih kuhara u regiji. Danas živi u Sarajevu, doduše, nesputani ga duh vodi kroz brojne poslovne angažmane u zemlje okruženja, gdje sudjeluje u emisijama kao što su Bosanski lonac, Lonci i poklopci, Vjeko i Brka te Vjeko i Katy, Šta ću ručku?, putopisno-kulinarski serijal Domaće je domaće i natjecateljski kulinarski šou-program Moja draga je šef… U emisijama je kuhar, voditelj, a u nekima ima i uredničko-producentsku ulogu.

Nedavno ste bili u Osijeku, što vas je ovaj put dovelo, dolazite li često i, možda najvažnije, kakav vam je Osijek danas? Mijenja li se?

- ‘Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest‘, kaže i Preradović. Sve se mijenja, pa tako i naš dragi Osijek, i to nabolje, čini mi se. Prije 25 godina, početkom mojih dvadesetih, otišao sam jer mi je bio jako malen, ali danas mislim da je jedan od najljepših gradova za život i, svakako, za odrastanje. U Osijek dolazim zbog bliskih prijatelja i vraćanja na tvorničke postavke ili zbog uzemljenja, kako god želite, smiruje me ovaj grad i budi samo lijepe uspomene.

Još za vrijeme srednjoškolskih dana u Osijeku ste bili poznati kao Vjeko kuhar, reflektori su često bili upereni prema vama, pa ne čudi da ste postali regionalno popularni. Što je razlog tome?

- Mislim da se radi o iskrenosti, nisam dobar glumac. Mislim da ljudi to vole i cijene i da je u današnje doba zanimljivo gledati i slušati nekoga tko ne laže. A, opet, volim biti u centru pažnje, pa mi kamere ne smetaju i mislim kako imam nešto pametno reći i posavjetovati, vezano uz kuhanje, pa sam siguran na tom terenu. Sve je to rezultiralo tom dvadesetogodišnjom karijerom na malim ekranima. Kuhamo, odnosno jedemo, svaki dan i mislim da tu ne treba biti nekih pretjerivanja i ‘izmišljanja tople vode‘, da ljudima trebam samo odgovoriti na njihovo pitanje: ‘Što danas za ručak?‘, koje realno muči svakoga tko svakodnevno kuha.

Respektabilan je broj emisija i drugih projekata iza vas, no kako je sve počelo? Kada ste pripremili svoje prvo jelo, je li to bilo iz potrebe ili iz gušta?

- Bilo sam baš klinac, mlađi od četiri godine, mama je bila na putu i jedino što je tata znao napraviti bio je pohani kruh, pa je sestra nakon tjedan dana zaželjela juhu i ja sam rekao da ću ju skuhati. Tata mi je dogurao stolicu do štednjaka i dodavao namirnice, pa sam po sjećanju radio juhu s gris-noklicama, a zapravo sam pripremio krem-juhu s poširanim jajima, koju su njih dvoje oduševljeno pojeli i nahvalili me tako malenog, Umislio sam si da sam tada popularni Stevo Karapandža i od tada se neprestano muvam po kuhinji. Dakle, počelo je iz potrebe, ali gušt mi je i dandanas kada mi sestra i tata kažu da sam nešto super skuhao, maminu je pohvalu puno teže zaslužiti i ona mi je najrealniji kritičar.

Hrana je izvor zadovoljstva za mnoge od nas, a emisije kao vaše uvelike mijenjaju naše navike i stvaraju nove gurmane. Kako je vama kuharima, gdje pronalazite inspiraciju?

- Ja definitivno na putovanjima ili u gostima kod prijatelja. Na putovanjima čovjek otkriva nove svjetove, navike, boje, okuse, mirise, to je najbolji način kako probuditi inspiraciju. Ne putujem na klasičan način i na malo mjesta idem na sedmodnevni odmor, nego spakiram stvari i ‘ispalim‘ se na mjesec ili dva nekamo daleko, pa se ondje snalazim kako znam i umijem. Tako i jedem na raznim mjestima, isprobavam sve što vidim i onda to pokušavam balkanizirati. Kod prijatelja prvo pogledam što imaju u hladnjaku i od tih namirnica pokušam složiti neki jelovnik, što zna biti jako izazovno, ali definitivno razvija kreativnost.

Možete li izdvojiti kuhinju iz regije koja vam je ipak bolja od ostalih? Ako je odgovor potvrdan, zbog čega?

- Moji su roditelji Bosanci, a odrastao sam u Osijeku. Stoga se u našoj kući stvorila neka zanimljiva fuzija, naša domaća kuhinja, koja mi je i danas početna točka i orijentir u kuharstvu. I Bosna i Slavonija vrlo su multikulturalna područja, poznata po različitostima, koju ne doživljavamo blagonaklono u svim aspektima, ali u kulinarstvu definitivno da i svako se jelo kroz nekoliko generacija udomaći kao naše. Čije su sarma i musaka? Grčke, turske, srpske? Ne, nego naše, kao i ajvar i burek i pite i fiš-paprikaš. Meni je super kako nas različitosti u kuhanju zbližavaju. Tvoj i moj ajvar sigurno nisu isti, ali ako ga pravimo, s oduševljenjem ćemo probati tuđi i komentirati, razmijeniti iskustva, recepte i slično. Zar to nije odlično?

Kad ne kuhate vi, tko vam kuha? Imate li omiljena jela?

- Mama i tetka moje su omiljene kuharice i one točno znaju kojim će me jelom dočekati, raznježiti i omekšati. Pripremaju jela koja su ranije pripremale bake, kojih se ja još uvijek ne hvatam, premda ih, naravno, znam pripremiti, ali nikada tako dobro kao one. Ja sam, pak, onaj koji donosi dašak promjena za naš stol, za to sam zadužen. Omiljeno jelo kao takvo nemam, ali gotovo svaki put kad dođem u Osijek kumovi kuhaju fiš-paprikaš i domaće tijesto, mama bosanski lonac, tetka pitu, pa bih rekao da imam različita omiljena jela na različitim lokacijama, u različita godišnja doba.

Što se trendova tiče, mijenjaju li se tradicionalne recepture? Čime vi osvježavate "stare" kuhinje?

- Da citiram ovaj put Nerudu? ‘Mi sami, oni od nekada, nismo više isti…‘ Sve se promijenilo, način uzgoja povrća i stoke, sjeme, sorte, plastenici, globalna trgovina, baš sve, jezivo mi je kada na istom štandu imate grožđe i jagode krajem veljače i kada više nizašto ne postoji sezona. Pa se normalno mijenjaju i okusi jer, ako u neko jelo ide svježa rajčica, recimo sataraš, do sada ste ga kuhali samo ljeti, a sada ga možete pripremiti i od svježih sastojaka u siječnju, ali to doista nije to. Pa nekada znam kuhati grah i narežem tu modernu rajčicu u njega, pri čemu se prije skuha grah nego rajčica. Volim se igrati detaljima kao što su začini i tu dobivam najbolje rezultate, jer je promjena osjetna, ali nije temeljna ili ja to tako prezentiram pa mi prođe.



Planirate li u poslovnom smislu nešto novo? Možda kuharicu? Na kojim vas programima možemo gledati?

- Trenutačno se gotovo u cijelosti pokušavam maknuti od štednjaka i prijeći na pravu podcast varijantu, koju ćete i dalje moći gledati na O kanalu i digitalnim platformama Oslobođenje grupacije. Moje su kuharske emisije uvijek bile poprilično duge, oko 48 min, što gledateljima danas više nije prihvatljivo. Isto tako, kuham punih 20 godina pa mislim da sam vam skuhao sve što se skuhati moglo i počinjem se ponavljati. Tako da sam naumio prijeći u moderniju formu podcasta gdje bi mi u goste dolazili nutricionisti, liječnici, proizvođači i ljudi iz prehrambene industrije da malo razgovaramo o prehrani i namirnicama, iz raznih kutova. Primjerice, osteoporoza, visoki tlak, dijabetes i slično - zašto muči toliko ljudi i kako si pomoći prehranom, kada i kako uvesti promjene.

Intervju završavamo knjigom i čitanjem. Otkrijte nam što čitate, naslove koji su na vas ostavili dojam.

- Posljednjih godina najviše čitam epsku fantaziju jer me opuštaju izmišljeni svjetovi te likovi i njihovi problemi. Jako sam se razveselio kada je lani izišla i TV serija po serijalu Točak vremena Roberta Jordana. Volim i magični realizam, pa me oduševio Alejandro Jodorowsky u knjizi Gdje ptica pjeva najljepše. Svakome bih preporučio i Grad lopova Davida Benioffa. Mislim da svi mladi kuhari trebaju pročitati Može i bez kavijara i, naravno, Zelene pohane rajčice. Prema tom je romanu snimljen sjajan film, ako nemate vremena za čitanje.