Aljmašanka koja svoje djetinjstvo opisuje kao bajku odrastala je uz tatine izmišljene priče o malom Perici koji je živio u šumi, na livadi, u drvenoj kućici na četiri noge i koji je uživao u prirodi i svakodnevnim avanturama. Upravo je tako svoje djetinjstvo provela i Jasna Komendanović, operna pjevačica osječkog HNK te dugogodišnja aktivistica i volonterka, koja je svoju prvu predstavu napisala i odigrala u sedmom razredu. Nekako u isto vrijeme osnovala je i svoj prvi bend i tako svojoj okolini dala naslutiti čime će se u životu baviti.

Prva predstava već u sedmom razredu! Otkud interes, što vas je motiviralo? Odgoj, urođena razigranost?

- Spasimo šumu bila je ekološka lutkarska predstava o obitelji šumskih duhova koji čuvaju šumu plašeći zlonamjernike, ali najmlađi je duhić i sam bio plašljiv, iz čega sam razvila priču o dobru kao pokretačkoj sili. Garaža, nekoliko kuhača i bijelih krpa, pozornica od razapetog platna, instrumental Princeove pjesme Purple Rain preko kojeg sam snimila svoj tekst... Bila je to predstava jednog djeteta ostaloj djeci iz ulice, uz izložbu dječjih radova, plakata i osebujnu reklamnu kampanju u obliku putokaza nacrtanih kredom po asfaltu. Sve to bez prevelikog zornog iskustva. Ali, ako patuljci pojma nemaju, tko ima? Djeca se koriste maštom, kako i treba, ne kao odrasli, stisnuti iskustvima i mislima o (ne)mogućnostima. Skakutala sam po praznoj pozornici Šibenskog festivala jednako sretno kao i između zastora što je dijelio trpezariju od kuhinje u našoj kući. Imala sam sreće s roditeljima, dobru kombinaciju posložene, organizirane mame i tate, umjetničke duše, koji se s nama "sigrao". Pravili smo kućice na drveću, mostove između brda, crtali ispod stola i na unutrašnjim stranama ormarića, kuhali zajedno i letjeli maštovito uz priče za laku noć. Imali smo zdrave temelje. I krastava koljena od igranja vani.

Kultura i kreativno izražavanje protežu w3 kroz cijeli vaš život, od škole, ljubavi prema knjigama i čitanju, kroz bendove, sve do Opere HNK. Jeste li ispunjeni?

- Kod ljudi sklonih suživotu s djetetom u sebi to je ispunjenje uvijek nekako trenutno i teži novom, to je svojevrsni modus vivendi koji traje. Čitanje je bilo i ostalo najbrže putovanje odmaknuća, neko sam vrijeme imala i zabranu čitanja, doduše po noći, navodno noću kvarimo oči čitajući, govorila je mama. Od prvog benda u osnovnoj, sviranja gitare, zborova i vokalnih skupina, i još bendova, do grlenog, folklornog i gospel pjevanja, svega je bilo dok mi prof. Vesna Jaić u Glazbenoj školi nije savjetovala da se posvetim isključivo opernom pjevanju. Koloraturni sam sopran prirodno impostiranog glasa, nije mi bilo teško ni tada, nije ni sada. Danas svjesno mijenjam tehnike i bezbrižno uživam u igranju glasom. Sad sam okorjeli pjevač (smijeh), no i dalje vježbam s dragom Katalin Brunjai-Hihlik. Volontiram cijeli život, grlim sve redom, pa makar osmijehom i toplom riječi, ljude, životinjice i prirodu, i imam oazicu mira tamo gdje Dunav ljubi nebo.

No predavali ste povijest, zemljopis i glazbenu kulturu. Što je presudilo da vaš primarni interes i životni poziv ipak bude pjevanje?

- Nisu se u procesu mirne reintegracije Podunavlja ljudi otimali za putovanje uz propusnicu u još okupirano područje kako bi radili u poprilično napetim odnosima u zajednici koja je teško proživljavala i rat i posljedice rata. To iz današnje perspektive izgleda kao luda avantura, ali rado je se prisjećam. Moja je prva generacija osmaša bila mlađa samo osam godina od mene, i onda sam kao sad uživala u trenutcima uzdizanja na dječju razinu. Slušam i čujem što mi govore, a i obrnuto. To vam je, zapravo, blagoslov. Istovremeno sam i honorarno pjevala u zboru HNK u Osijeku, kad se otvorilo stalno radno mjesto u Operi, srce je odlučilo kamo će - i eto me. Ne može čovjek protiv sebe a da ostane neokrznut, zato je važno unatoč naučenim obrascima ukalupljivanja slušati i sebe. Koliko ljudi može iskreno reći da voli svoj posao? Ja mogu!

Pjevanje vam je omogućilo i da ostvarite svoju djetinju fiksaciju. Također, pjevali ste i pred papom. Imate li još koju neostvarenu želju i ambiciju?

- Kolorature Kraljice noći iz Mozartove Čarobne frule rijetko koje dijete ostave ravnodušnim, pa nisu ni mene. Zamislite tu sreću kad sam ju pjevala u HNK! Jedini usporediv osjećaj čiste radosti je pjevanje pred papom Ivanom Pavlom II. na punom puncatom Trgu sv. Petra u Vatikanu, gdje sam izvela Gospu od Utočišta sa STD-om "Pajo Kolarić". Još želim otpjevati Barcelonu Freddieja Mercuryja i Montserrat Caballe, onako s orkestrom i zborom i nekim zgodnim baritonom (smijeh). I Puccinijeva Suor Angelica mi je želja srca. I stand-up komična monodrama o operi. Eto! Skromno.

Na čemu trenutno radite? Možete li nam otkriti nešto i o planovima?

- Spremamo Leharovu Veselu udovicu, igram simpatičnu ulogu Olge Kromove, slijedi Operna lipanjska noć i na jesen Mozartov Figarov pir. U svibnju imam nastup na svečanoj akademiji u Đakovu u povodu 150 godina Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije. U Društvu "Naša djeca" grada Osijeka, čija sam predsjednica, radim na projektu Glazboputje, pa smo prošle godine ugostili SO-DO El Sistema simfonijski orkestar djece i mladih iz Zagreba. Naši su klinci vodili program, izvodili male dramske etide između najava, pjevalo se i plesalo, bilo je krasno. Ove godine kanim spojiti dva dječja tamburaška orkestra u koncertu popularnih klasičnih brojeva.

U vezi s dugoročnim planovima, čini li vam se da kulturne institucije imaju strategiju razvoja? Od programskih, prostornih do financijskih rješenja za, primjerice, sljedećih deset godina?

- Ulaganje u odgajanje djece kao budućih i odraslih konzumenta kulturnih sadržaja ozbiljan je komad slagalice. Strategiju vidim u konkretnoj sinergiji odgojno-obrazovnog sustava i kulturnih institucija. Djeci je potrebno, ponavljam to godinama i radim na tome, zaljubljivanje u kulturne sadržaje, jer jednom kad se zaraze, to je doživotno, i tu novac nije presudan, ljudi koji (ne) misle na djecu i mlade pak jesu. Ufam se u treću pozornicu Osijeka, u Kulturnom centru, kao moguću prijelaznu fazu iz malog kazališta u veliko, kako to djeca vole reći. Nadam se da će moja kazališna kuća prepoznati potrebu postavljanja i repertoara primjerenog djeci i mladima kao dugoročno plodonosan plan.

S obzirom na vaše brojne suradnje s udrugama koje rade s djecom i vaše djelovanje kulturi, jesu li roditelji u većem dijelu svjesni važnosti njegovanja kulture i kreativnog izražavanja od najranije dobi ili se ipak radi o manjini?

- Uglavnom je to manjina. Vjerujem da je puno veći postotak svjesnih roditelja od broja onih koji i djeluju u skladu s tim saznanjem. Svaka akcija traži požrtvovnost, život voli mljeti ako mu to dopustite, ipak, redovito svjedočim malim, slatkim otkrivanjima gore spomenute zaljubljenosti.

Aljmaš je u vašem životu i dalje prisutan, ondje vam, kako sami kažete, žive knjige. Koje su to i u kakvim naslovima danas uživate?

- Kad kažem da idem kući, uvijek mislim na Aljmaš. Da, ondje žive one knjige koje su nekako uspjele preživjeti rat, ta požutjela družba rasparenih tomova ruskih pisaca, francuskih klasika i dječje proze među svojim koricama čuva mirise djetinjstva, gdjegod koju posvetu, črčkicu, crtežić kao svjedočanstvo vremena iz kojeg gotovo i nemam fotografije, nemam dnevnike, ni audio, ni video zapise, ni pjesme. Zato djeci volim poklanjati knjige s posvetom. Zato puno fotografiram i pišem. Zato i pjevam. Trenutno po rukama vrtim Enciklopediju hrvatskog milenijskog rocka Zorana Tučkara i Stjepana Vrečka, i unaprijed se radujem reizdanju, gdje će biti neki novi klinci, nadam se, i Uholaže, naš osječki dječji bend zbog kojeg mi se mjesecima duša smije od uha do uha.