Profesionalno se plesom bavi već 26 godina, 15 godina vodi treninge, radi kao voditelj plesnih tehnika stila jazz i modern jazz. Stalno usavršavanje, uz ljubav i entuzijazam, smatra presudnim za dugogodišnju održivost i uspješnost Plesnog studija Shine, koji vodi već 18 godina s Mirom Sekereš. Koliko je kultura plesa prisutna, cijenjena, koliko zahtijeva odricanja, treniranja i financija otkrivamo u razgovoru sa Suzanom Žuljević, plesačicom kojoj je ples životni poziv, smisao i iskra.

Tko je zaslužan za to što je ples u vašem životu? Kako je sve počelo?

- Teško se oduprijeti plesu kada je nekako cijela moja obitelj utkana u sam pokret i glazbu. Djed je imao glazbenu tamburašku školu, Dušan Rudež ili, kako su ga zvali, "Čovjek Tuljan". Uvijek je spajao razne umjetnosti - fotografiju, instrumente kroz glazbu i ples. Zbog toga se kod nas u obitelji uvijek slavilo, pjevalo, plesalo, sviralo. Moja teta s kojoj vodim plesni studio, ujak i ujna (i njihova djeca danas rade u našem studiju i plešu) također su plesači, dovodili su prijatelje kod nas doma na druženje i prespavanac jer su često dolazili i plesači i treneri iz Zagreba. Mislim da uz takav utjecaj nisam mogla ni htjela drukčije završiti nego samo nastaviti uživati u pokretu s najdražima.

Plesom se bavite niz godina, što vam je donio?

- Iznimno puno prilika. Prilika da upoznam drage ljude s kojima sam ostvarila predivne poslovne pothvate. Priliku da guram svoje granice i upoznam sebe. Priliku da radim posao koji obožavam i kroz njega rastem kao plesač, koreograf, trener i osoba. Smatram da je izuzetno važno raditi posao koji te istinski ispunjava jer većinu vremena provedemo na poslu. Taj osjećaj s posla odražava se na kvalitetu života, odnosima s drugima i podiže nam samu energiju. Ples je emocija, priča našeg postojanja utkana u našim srcima, ispričana pokretom.

Vjerujem da u vašoj karijeri nije sve med i mlijeko. Što vam je profesionalno, iz osobnog gledišta, bilo najteže?

- Najveći problem koji želim spomenuti u plesnoj kulturi je manjak potpore i gledanje na plesnu karijeru (plesač, koreograf, voditelj) kao hobi-posao. Često me pitaju: ‘Hej, super ti je ples, ali koji je tvoj pravi posao? Pa ne možeš od plesa živjeti, to je aktivnost ili poslić sa strane.‘ Mira i ja smo živi primjeri da možemo. Ako se posvetiš, može se, nije da smo milijunaši, ne sjedimo na novcu, ali zaradimo normalnu plaću kao i svi ostali. Zato smatramo da je ples ravnopravan s ostalim poslovima, pa čak i plemenit jer imamo utjecaj na odgoj najvrjednijeg blaga na svijetu, a to su djeca, na kojima budućnost ostaje.

Kako se živi od plesa?

- Nije lako jer svi misle da mi samo vodimo ples u dvorani. Ali još vodimo plan i program studija, plesnih grupa, evenata, natjecanja, administraciju i dodatne aktivnosti u studiju, a uz to se pokušavamo još dodatno educirati. Moj posao ne završava u dvorani, nego se prožima kroz cijeli dan. Vjerujem da koliko radiš i uložiš truda, toliko će ti se i vratiti, kao što ples meni vraća. Da mi ponude u nekoj drugoj struci i višestruko veću plaću, opet bih odabrala ples. Da, bez novca ne možemo živjeti, ali smatram da se treba boriti za struku i posao koji ti hrani dušu i obogaćuje ti kvalitetu života.

Što Studio Shine najviše opterećuje?

- Prije svega manjak adekvatnih plesnih prostora. Dugi smo niz godina radili po školama, u holu, ili u vrtićima koji nisu prilagođeni za plesnu tehniku, pa su plesači bili skloniji ozljedama. Uvijek bismo gledali prostore koje Grad posjeduje i zamišljali na koji bi ih se način moglo srediti i funkcionalno koristiti za djecu, mlade i odrasle. Jer kretanje je iznimno važno za djecu i mlade, pokušavamo ih što više maknuti s mobitela i iz sjedećeg položaja, potaknuti na zdrav razvoj, a to nam kretanje omogućuje. Bilo bi lijepo imati i neformalnu scenu, teatar ili centar za plesne izvedbe ili predstave za sva plesna studija gdje bismo mogli razmjenjivati iskustva, predstave, plesne nastupe, produkcije itd. Kao što je u Puli Karlo Rojc. Osijek ima predivnih prostora koji bi se na taj način mogli ispuniti i kreativno-umjetnički obogatiti.

Spomenuli ste mi pomalo omalovažavajući odnos dijela javnosti prema vašoj struci. Kako to promijeniti?

- Znamo imati upite dan prije nastupa, kada klijenti očekuju da odmah imamo uvježbanu koreografiju jer nas ne shvaćaju ozbiljno. Često čujemo izjave kao što su: ‘Pa što vi samo plesuckate, ma to vi napravite za dan.‘ Da bi nastala koreografija, potrebni su nekada i mjeseci uvježbavanja, adaptacija ideje, umiksavanje glazbe, razrada kostima... Samo naplaćivanje usluge koreografiranja i nastupa nekada se čini kao nemoguća misija. Našu struku još gledaju kao nešto što se ne treba naplaćivati. Posljednjih nekoliko godina takve upite za nastup odbijamo jer želimo da se plesna kultura gleda ravnopravno s ostalom. Podržavajte plesnu scenu, platite usluge koreografiranja i nastupa, vrednujte plesača i njihov trud na sceni!

Što vas danas motivira ostati u struci i nastaviti promicati plesnu umjetnost?

- Sam pokret i ples moj je životni stil, jednostavno živim i dišem ples, bez njega ne znam što bih bila. Pokušavam se stalno educirati jer, koliko god imala iskustva vođenja, koliko god koreografija i nastupa, zapravo ništa ne znam i smatram da učim dok god sam živa da bih bila bolja za sebe, svoju kćer i članove. Dok živim i dišem ples punim plućima, osjećam se potpunom. Motiviraju me moji članovi jer jedni od drugih iznimno puno učimo. Prednost je plesa u tome da ćete se osloboditi straha od javnog nastupa, bit ćete vitalniji, kreativniji, bolji u timskom, ali i solo nastupu, agilnost, ravnoteža, rastezljivost i koordinacija uvelike će vam se poboljšati. A uz to sve bit ćete pod stalnim hormonima sreće, okruženi prijateljima, zajedno se zabaviti plešući i stvarati predivne uspomene zajedno.

Imate li plesne uzore, ističe li se u vašim očima netko od naših sugrađana?

- Ufffff, imam ih podosta koji su utjecali na moj plesni put. Prva je, naravno, moja teta Mira Sekereš (doista me vukla odmalena posvuda gdje god je mogla, pa i na ples, kao i dandanas), moja trenerica Monika Smit, Kornelija Kosanović Koni (ma nju treba doživjeti, mama modernog plesa i show dancea u Hrvatskoj), Jorge Vazquez, Dinko Bogdanić...



Što Shine planira u ovoj godini?

- Trenutačno imamo jako velike planove i natjecanja u brojnim domaćim i inozemnim gradovima. Početkom veljače doveli smo našeg plesača i koreografa Marija Jukića. Iznimno se veselim što ćemo u Osijek za Dan plesa, 29. travnja, dovesti vrsnog koreografa Jorgea Vazqueza. Pripremamo se za Festival cvijeća u Osijeku i Čepinu te za festival Zaplešimo zajedno. U travnju ćemo izvoditi predstavu Uske ulice koju smo postavili Mira Sekereš, Josip Buljević i moja malenkost, a s kojom smo se predstavili na Saboru kulture. Kroz predstavu želimo podići svijest o prihvaćanju različitosti i zaustaviti nasilje bilo kakve vrste. Dugi niz godina radimo s Policijom RH projekt Milijarda ustaje te šaljemo poruku da je nasilje u bilo kojem obliku neprihvatljivo. Tako je bilo i ove godine. Surađujemo s osnovnim školama te pripremamo ples osmaša koji je ujedno ispraćaj u novo razdoblje života. U lipnju pripremamo spektakularnu produkciju. I za kraj plesne sezone održavamo 3. Plesno-kreativni kamp u Orahovici.

Uklapa li se u te planove knjiga i čitanje?

- Obožavam čitati, zapravo kada god stignem, nešto čitam. Ovako na prvu svakako bih preporučila naslov Krava koja je plakala i druge budističke priče o sreći, časopis Kretanja/Movements, Rhondu Byrne i njezinu Tajnu, Lisbeth Salander i naslov Djevojka s tetovažom zmaja, Roberta Kiyosakija i vrhunsku knjigu Bogati otac, siromašni otac…