Sanja Kirch Leto već više od četiri desetljeća ustrajno zapisuje stihove, onako za sebe, iz srca, iz potrebe. Zapisuje nagonski, instinktivno, diktatom unutarnjeg monologa. Iz tih zapisa nastale su dvije knjige, Ogledalo i Hvala. Ova se rođena Osječanka odmalena pronalazila u riječi, glazbi i pokretu. I danas njeguje svoju kreativnost, radost putovanja i druženja. Među brojnim hobijima i interesima ističe se izrada osobnih orgonita, čime se intenzivno bavi posljednje dvije godine.

Nedavno ste predstavili svoje dvije zbirke pjesama. Jeste li zadovoljni, kakva je bila posjećenost, atmosfera, reakcije publike?

Foto: Jasmina Gorjanski

- Da, promocija je bila 10. veljače u Klubu knjižare Nova i bila je uistinu sve što jedan autor može poželjeti. Lako je napraviti lijep događaj kada ste podržani sa svih strana, a ja zaista jesam bila. Zahvaljujući mojim prijateljima i domaćinu napravili smo odličan događaj prekrasne energije. Neopisiv je osjećaj vidjeti reakciju publike, od smijeha do suza, od sjete do radosti, a istovremeno znati da ste vi tome povod. Naravno, ništa od toga ne bi bilo moguće bez moje moderatorice Stelle Vukadinović, mog urednika Ilije Matića i glazbene pratnje maestra Marija Zbiljskog, koji je bio onaj fini začin koji daje poseban ton. Cijelu priču su zaokružili interpretatori, koji su svojim izričajem mojih stihova unijeli raznolikost i šarenilo u tu lijepu zimsku večer.

Recite nam više o Ogledalu, o čemu progovara, što otkriva o vama, vašim emocijama, razmišljanjima?

- Ogledalo je svojevrstan dnevnik moga postojanja na Zemlji. U njemu su zapisi mojih dobrih i manje dobrih dana, životnih iskustava, uspona i padova. Sve ono što mene čini ovakvom kakva danas jesam. Raspon je prilično velik, seže od davne 1985. do kraja 2022. godine.

I zbirka pjesama Hvala otkriva životne teme koje se odnose na vas. O kakvim se temama radi?

- Hvalu je iznjedrila moja zahvalnost svemu čime me život darivao. Kada se malo bolje zagledate u dubinu, spoznate svu krhkost sadašnjeg trenutka i shvatite koliko rijetko uživamo u onom što nam je dano. E, pa ja sam to odlučila promijeniti! Hvala je svojevrsna oda sitnicama koje to zapravo nisu, ljepoti koja nas okružuje. Bilo da je riječ o prirodi, tradiciji, običajima, osjećajima bilo o ljudima.

Zanimljivo je da se naslovi vaših pjesama u knjigama nalaze na kraju pjesme. Kako to?

- Mene kao čitatelja naslov gurne u neki okvir. Htjela - ne htjela, ne mogu to izbjeći kada mi jednom zazvoni u glavi. To sam željela izbjeći i dopustiti čitateljima da ih ponese osobni dojam, ne da ih ograniči naslov. Isto je i s interpunkcijama, stoga su stihovi pisani bez njih. Svijet vidim u slikama, bojama i rimama i to je ono što je meni bitno. Forma jednostavno nisam ja.

Pišete već dugo, kako kod vas počinje proces pisanja, kako teče sam proces stvaranja?

- Pišem od kada znam pisati, zapravo, i to je nešto što uz glas i pokret čini mene onom koja jesam. Neizmjerno cijenim vrijeme koje mogu provesti sa sobom, u samoći. Nemojte me pogrešno shvatiti, nisam ja netko tko ne voli društvo i druženja, štoviše, no mišljenja sam da je važno moći biti u miru sa sobom. To je vrijeme za promišljanje i kreativnost, za slušanje svog unutarnjeg glasa, intuicije, sebstva i onda se sve jednostavno pokrene. U mladosti me najčešće pokretala tuga. Svi smo mi pomalo pjesnici oko šesnaeste! No život nam često donosi nepredviđene situacije s kojima se treba znati nositi. A što kada ne znate, kada ste bačeni u virove tragedije, gubitka i očaja? Nema udžbenika za takve situacije! Svatko se s takvim iskustvima nosi na svoj način. Moj put bili su stihovi. Kada slušate srce - ne možete pogriješiti. Sazrijevanje je potpuno i prirodan i logičan nastavak takvog djelovanja.

U kojem ste trenutku odlučili sa svojim pjesmama izići u javnost, ponuditi drugima na neki način vaše dnevničke zapise, dnevnik života?

- Znate one trenutke u životu kada svi znamo gdje smo točno bili kada su se dogodili? Tako ja točno znam taj trenutak, dan, vrijeme i mjesto. Rekla sam sama sebi - zašto ne? Kamo me to može odvesti? Što mogu dosegnuti? Sve u prirodi dođe do jedne kritične točke, kada skrivenost više nije opcija. Pupoljak koji se rascvjeta, gusjenica koja raširi krila, rijeka koja se prelije iz korita jer je bremenita sama sobom! Tako se i svatko od nas u jednom trenutku nađe pred izborom, i odluči, ili ne odluči, koja je to točka rasta nakon koje smo dovoljno zreli i svoji da se ne stidimo onoga što jesmo. Moje je vrijeme bilo predodređeno za sada. Osim toga, kada ste podržani ovako kako ja jesam, što je na promociji bilo jasno vidljivo svim prisutnima u publici, dvojbi više ne može biti.

Čini li vam se da ljudi sve manje osiguravaju vrijeme za promišljanje o riječima i emocijama koje donose stihovi?

- Ljudi koji vole poeziju, oni će ju i čitati. To je kao i na svim drugim životnim poljima. Meni se osobno ne sviđaju trendovi. Što je in, a što out? Za mene osobno teško netko može donijeti odluku o tome što hoću ili neću. No ja sam vjerojatno jedna od onih u manjini. Na sreću, imam pravo birati i imam privilegij biti okružena ljudima koji su sličnih razmišljanja. Po meni, nije bitno što čitate ili ne čitate. Bitna je energija kojom radite ono što volite. Ljudi to prepoznaju. Dobar dio ljudi, općenito, vrlo malo promišlja ne samo o poeziji nego i o samom životu i našem mjestu u njemu. Previše smo zaokupljeni materijalnim i osnovnim egzistencijalnim pitanjima da bismo se bavili nečim drugim. Sve to uzima jako puno vremena. Posao, obitelj, krediti, obaveze. Sve to uzima danak. Iz tog moda izađemo tek kada nas život dobro klepi po ušima i otrijezni! Ja sam u godinama kada još imam i mogu puno dati svijetu. Što više dajete, više i primate, taj čarobni krug vas nosi kamo god poželite.

Što vi u slobodno vrijeme čitate?

- Slobodno je vrijeme malo nategnuta kategorija, iz moje perspektive, jer mi je dan često prekratak. Ono što ja čitam, dalo bi se nazvati zastarjelim iz današnje perspektive. (smijeh) Moji su pjesnici iz nekih drugih vremena. A. B. Šimić je netko kome se uvijek iznova vraćam, Jesenjin je moja mladalačka ljubav. Rado čitam ratne i špijunske romane. Volim knjige pisane prema istinitim događajima. Volim čitati o ženama kroz povijest, vladaricama i vješticama. Žene su pokretačka sila svijeta. Puno toga činimo iz ljubavi i zbog toga radimo čudesne i nemoguće stvari.

Osim čitanja njegujete i druge svoje brojne interese. Što su orgoniti, kakvo je njihovo djelovanje?

- Orgoniti su u moj život ušetali neobavezno i jednostavno kao da smo prijateljevali od pamtivijeka! Zaokupili su moju pažnju, maštu i dušu i pretvorili me u čistu energiju. Orgon predstavlja životnu energiju koja nas okružuje i isijava iz svih živih bića kao i iz neorganskih tvari. Pravilan protok te energije omogućava harmoniju, mir, dobro, zdravlje. Energija je to poznata u svim kulturama pod različitim imenima - prana, eter, chi. Orgonit djeluje na prostor oko sebe kao neprekidan izvor pozitivne životne energije. On je spoj epoxy smole, kristala i strugotina metala - najjednostavnije rečeno. Ono što ja radim jest izrada osobnih orgonita koji su uvijek pri ruci, lijepo izgledaju i djeluju pozitivnom energijom na njihova vlasnika. Sama je izrada nešto što puni i regenerira i mene i moje tijelo. Kada sam u tom procesu, vrijeme jednostavno stane. To je i svojevrsna meditacija, jer ste stalno u ovdje i sada. Proces je dugotrajan jer se izvodi u slojevima i potrebno je vrijeme da smola odradi svoj put. Poseban mi je izazov raditi ih za točno određene osobe jer me to uvijek iznova tjera na nov način razmišljanja, izvan uobičajenog i ustaljenog. Opet kažem, kada radite stvari iz srca i jedini vam je cilj najviše dobro osobe za koju radite - tada ne možete pogriješiti. Ljubav se množi samo kada se dijeli.