Ponosna je članica "Grupe 4M" koju čine suprug Tibor ornitolog, djeca Aquila i Saira, trenutačno brucoši, i ona u najljepšim ulogama života - supruga i majka. Zbog pristupa radu, prenošenja znanja te one vječne iskre koja joj tinja u očima i koju nastoji probuditi kod polaznika svojih kolegija, doc. dr.sc. Almu Mikuška cijeni i struka i njezini studenti. O razmišljanjima izvan okvira i zbog čega smatra da je takav pristup nužan u nastavnom i znanstvenom radu otkrivamo u razgovoru sa znanstvenicom Odjela za biologiju Sveučilišta u Osijeku.

Da bismo saznali više o razlozima razmišljanja izvan okvira, moramo krenuti od početka, a početak je u Bosni. Recite nam više o vašem odrastanju te razlozima bijega u knjige?

 

- Rođena sam i odrasla u malom bosanskom gradu Zavidovići. Odrastati osamdesetih uz tri rijeke, među brdima i planinama, uz pregršt sportskih, kulturnih događaja i živom glazbenom scenom, pružalo je osjećaj kao da sam u srcu Novog vala. Moja je generacija punila 18 godina kad nam je, umjesto karata za koncerte i put u svijet, život servirao rat. Škole su zatvorene, a ja sam, tražeći smisao života u općem besmislu, umjesto srednjoškolskih udžbenika počela čitati sve što mi je stiglo pod ruku, i to uz svijeću. Knjižnica nije radila, ali susjedi su imali knjige u kojima sam pronašla mnoge klasike svjetske književnosti, različite stručne knjige, enciklopedije itd. Kad danas razmišljam o tome, čini mi se da me rat prisilio da sazrijem i odrastem u nekoliko trenutaka, ali pravi je uspjeh za mene bilo to što sam uspjela očuvati dječju radoznalost, otvoren um, pozitivan stav i snažnu volju za učenjem, sve zahvaljujući bijegu u knjige. Naučila sam da mi osjećaj slobode u razmišljanjima ništa ne može oteti, pa ni rat.

Ratni vas vihor dovodi u Osijek, imate snažnu želju za studiranjem, no slobodnih mjesta na fakultetima nema previše. Što upisujete i što vam donosi život u Osijeku?

- U Osijek stižem 1994. godine, kao izbjeglica, s jednim ruksakom na leđima. Iskustvo rata dalo mi je neprocjenjive lekcije: život je samo jedan, a obrazovanje je ključ uspjeha. No, tog jesenskog roka mjesta za upis bilo je jedino na Pedagoškom fakultetu, na smjeru Biologija i kemija. Prijavila sam se, položila prijamni ispit i od "samouke" srednjoškolke postala brucošica. Osijek me prihvatio i postao pravi psihoterapeut za moje ratne rane, iako je u to vrijeme i sam bio izranjavan. Jedino što je moglo umanjiti nostalgiju za domom bile su duge šetnje i razgovori s Dravom, ili čitanje na klupama u parkovima. Živjela sam u studentskom domu i zahvaljujući prijateljima nikada nisam bila usamljena.

Fakultet ste završili s najvišim ocjenama, primali nekoliko stipendija, a da pritom uopće niste imali posebnog zanimanja ni za biologiju ni za kemiju. No slijedi promjena, što se dogodilo?

- Bila sam štreberica i s time se ne ponosim, što priznajem i svojim studentima. Učila sam samo kako bih položila ispit, dobila visoku ocjenu i zadržala stipendiju kojom sam se izdržavala. Uopće nisam studirala sa strašću kao što sam čitala ostalu literaturu, čak sam mislila da sam promašila zanimanje. Ljepota mog poziva otkrila mi se poslije studija, i to na neočekivan način, s prvim radnim mjestom u Kopačkom ritu.

Kopački rit donosi vam i neka nova iskustva, poznanstva i projekte. Recite nam više o emociji koju u vama budi naš park prirode, izdvojite neke zanimljive projekte na kojima ste radili.

- U Kopački rit prvi sam put došla nakon mirne reintegracije. Zaposlila sam se kao voditelj međunarodnog projekta i stručni vodič u parku prirode. Cilj je projekta bio pokazati lokalnoj zajednici kako turistička promocija i zaštita Kopačkog rita može pridonijeti gospodarskom razvoju. Bila sam koordinator organizacije prvih poslijeratnih Ribarskih dana, radionica starih zanata itd. Znanje sa studija bilo je nužno za posao stručnog vodiča, ali sve je sjelo na svoje mjesto tek kad sam počela promatrati Kopački rit očima biologa. Shvatila sam da želim raditi sve vezano uz istraživanje, zaštitu i promociju Kopačkog rita.

Dakle, vaš se put ne nastavlja putem turizma, želja za novim znanjem odvodi vas u znanstvene vode.

- U Kopački rit ne možete se zaljubiti na prvi pogled, kao npr. u vodopade Plitvica. Kako biste shvatili njegovu vrijednost, morate znati promatrati, a ako pozorno promatrate, postanete radoznali i postavljate pitanja na koja tražite odgovore. Ekologija je divna znanost koja proučava odnose među organizmima te odnose organizama i njihova okoliša. Imati tu čast učiti ekologiju u jednom od svjetskih bisera, a ujedno i najugroženijem tipu ekosustava u koji ste doslovce zaljubljeni, neprocjenjivo je iskustvo, a ja sam to shvatila tek kad sam završila studij. Stoga, kao izazov i potragu za mnogim odgovorima, odlučujem se nastaviti obrazovati. Uz dvoje male djece, uspjela sam magistrirati, doktorirati i uspješno se posvetiti znanosti.

Autor i koautor ste brojnih znanstvenih i stručnih radova, sudjelujete na domaćim i međunarodnim konferencijama. Podloga je vaših istraživanja i dalje Kopački rit?

- Moj je put znanstvenice u Hrvatskoj sličan svim drugima koji rade na sveučilištima, osim možda što je u podlozi mojih istraživanja ono što mi je u srcu, a to je zaštita Kopačkog rita i vrsta koje u njemu žive kao u svom domu. Takva su istraživanja duga, i često nisu u fokusu financiranja, jer se danas traži brzo publiciranje rezultata. No, znam da je to moj put, i bez obzira na negativne okolnosti vezane uz financiranje, nastavljam dalje. Kao i u ratu, slobodu i motiviranost za istraživanjem nitko mi ne može oduzeti.

Koliko je u današanje vrijeme izazovno raditi kao nastavnik na visokoobrazovnoj instituciji?

- Studije upisuju mladi ljudi koji su slabo motivirani za usvajanje novih znanja. Interes za studiranjem seže do onoga što će biti potrebno naučiti za ispit i što brži put do diplome. Imaju pogrešna uvjerenja kako je učenje moguće jedino uz konstantnu brigu i stres. Često studentima kažem: "Život je jedan, a ispitnih rokova mnogo", Dakle, nije tragedija pasti na ispitu, nego je tragedija nemati interes, volju, želju za stjecanjem novih znanja iz bilo koje sfere života i pri tome se dobro zabaviti, tek onda je znanje koje ste usvojili spremno za upotrebu i vječno pohranjeno u vašem sjećanju.

Zbog svega navedenog prenošenju znanja pristupate iz drugog kuta, izlazite iz okvira i nudite nešto drukčije. Recite nam više o pristupu, promišljanjima, ali i rezultatima?

- Klasično "prenošenje znanja" s katedre, prema mome mišljenju, danas nema smisla. Razlog je tome način na koji se danas dolazi do informacija. Udžbenici su manje zanimljivi nego Tedx nastup ili YouTube, što ne smatram lošim, nego poticajnim, pri čemu ne smatram kako udžbenici nisu više potrebni. Danas je studentima potreban profesor koji će im pokazati na to kako informacije koje su "spremili" u ladicama u sjećanjima konačno povežu u logično i funkcionalno znanje. Moj je pristup onakav kakva sam i sama, predajem srcem, ne glavom. Povezujem sadržaj predmeta s onim što je i meni zanimljivo. Često inspiraciju nalazim u hobijima: rock i heavy metal glazbi te znanstvenoj fantastici. Studentima se, izgleda, sviđa takav pristup, jer sam godinama jedna od najbolje ocijenjenih nastavnika prema Sveučilišnoj studentskoj anketi. Upravo su studenti tražili od mene da držim predavanja i široj publici. Tako redovito sudjelujem u projektima popularizacije znanosti, predajem nastavnicima biologije na stručnim skupovima diljem Hrvatske itd. Probuditi radoznalost, potaknuti studente da i oni gledaju na život "izvan okvira", najveće mi je zadovoljstvo. Kako reče Mark Twain: "Um je kao padobran, funkcionira samo ako je otvoren".