Tatjana Pernarčić diplomirala je u Osijeku na Ekonomskom fakultetu, nakon čega završava i specijalistički studij poduzetništva. Danas radi u banci, a dobru energiju vraća trčanjem i pisanjem. Pisanjem se bavi od osnovne škole, kada je dobila i svoje prve nagrade za pjesme i kratke priče. Nakon dužeg vremena pohađala je i nekoliko tečajeva kreativnog pisanja, kako sama kaže, ponešto napredovala i objavila svoj prvi roman. Nije život Norveška vrlo je dobro prihvaćen društveni roman, tražen na policama GISKO-a.

Roman Nije život Norveška zapravo je vaš drugi roman koji ste napisali, ali je prvi objavljeni! Gdje je zapelo s prvim, koju temu pokriva i zbog čega nije spreman za objavljivanje?

- S prvim je zapelo baš to što je prvi. Htjela sam sve sažeti u jednu priču. Kao da sabijete sve okuse sladoleda u jednu kuglicu. I trenirala sam pisanje. No htjela bih srediti dinamiku. A možda ga i podijelim na dvije priče. Zato sam ga ostavila neka se "hladi", a ja dovoljno sazrijem da ga završim sa zadovoljstvom.

O čemu govori vaš objavljeni prvijenac? Čini se da stvari nisu onakve kakvima se na početku čine?

- To je suvremeni roman koji na satiričan način prikazuje ljudske odnose (što se može pretrpjeti ili ne), kao i samo društvo u cjelini, začinjeno bizarnim momentima. Zapravo dosta progovara o licemjerstvu, bipolarnosti suvremenog društva i njegovoj prošlosti, čiji sistem teško napuštamo još uvijek naričući za njim. Na početku je na snazi marketing, što znači, likovi se prikazuju kakvi bi trebali biti, a ne kakvi zapravo jesu, što isplivava tijekom priče. Iskreno i ogoljeno do kosti.

Zbog čega naslov Nije život Norveška?

- Od početka romana provlači se sporedni lik koji snatri o životu u "savršenoj" zemlji, njegovoj Dembeliji, Norveškoj. A život je zapravo više od lagodne sfere uljuljkane u zonu sigurnosti, lakoće, komfora, izobilja. Naslov je zapravo metafora idealnog svijeta kakav si svatko za sebe može skrojiti. Satira na društvo gdje se postiže puno uz malo rada. A drugi smisao, zemlja gdje su društvena stabilnost, ekonomska sigurnost na visokoj razini ne znači nužno i emocionalno ispunjenje.

Gdje ste pronašli inspiraciju? Vaši likovi prolaze svojevrsnu katarzu, koliko je teško ili lako prenijeti emocije na papir?

- Krenula sam od jednostavne ideje. Dvije prijateljice idu na more. Sljedeća misao, nisu se dugo vidjele i odlaze iz Slavonije u Dubrovnik. Dvije ekonomski i mentalno potpuno različite regije. I tako se počela slagati struktura ostatka priče inspirirana člancima i raspravama s blogova, nepresušnim komentarima s popularnih društvenih mreža. One su neiscrpan izvor dijaloga i elemenata satire. Tako i glavni likovi, dvije žene, od početne ljubazne, zanesene ideje o opuštenom godišnjem na kakvom zajedno nikad nisu bile, osim u mašti, u sedam dana transformacije pretvore se u ono što zapravo jesu. Što svojom voljom, a ponešto i izvan kontrole. Govoreći za sebe, emocije su posljednje koje iznosim na papir. Bar dosad. Moja me "učiteljica" izluđivala izjavama tipa: "Fali emocija.", "Ovo je dobro, ali... ne osjetim." Na spomen "fali" i "ne osjetim" osjetila bih iznenadnu, neizbježnu bujicu progresivnog negiranja i inih podvrsta ljutnje. Određene su emocije zapravo posljednji sloj koji unosim u tekst. Tako mi je najlakše pogoditi balans između onog što sam htjela i uspjela postići. Kad bih stalno pisala preplavljena emocijama, vjerojatno bih poludjela. I ovako se uhvatim ponekad kako pričam sa sobom. Ponekad, da.

Radite li na još kojem tekstu uz onaj prvi roman, koji dorađujete?

- Zapravo, počela sam raditi na novom romanu. Zahtjevnije strukture, više likova. Još gradim priču, njezin vremenski slijed, iako su poneki likovi već dobrano zaživjeli i čujem sve jasnije njihov glas. To mi trenutno zauzima sve veći fokus.

Koliko vam u pisanju pomažu radionice i tečajevi kreativnog pisanja koje ste pohađali? O kakvim je radionicama odnosno tečajevima riječ, kakvi se procesi na njima odvijaju?

- Bez škole Kreativno pisanje Osijek i Darije Klaričić Veg teško da bih završila romane. Kada se povežete s nekim tko vas razumije kao čovjeka, pa razumije što želite postići u kombinaciji s odlukom i voljom, onda je to dobitna kombinacija. Imala sam sreće upoznati Učiteljicu i zaslužiti prijateljicu. U takvim su me uvjetima neizbježno okolnosti pogurale do romana. Dobila sam sve potrebne alate i tehnike da dođem do svog glasa.

Internet je pun oglasa za kreativno pisanje, kako odabrati pravi tečaj?

- Prvo treba sebi jasno odgovoriti što zapravo želimo napisati. A onda, već prema preferencijama, potražiti radionicu koja bi nam dala alate da ostvarimo cilj. Ovisno o tome preferiramo li rad uživo ili online. Svejedno mislim da je najvažnije odrediti cilj, zatim donijeti odluku da ćemo uz puno volje, truda i rada doći do željenog...

S druge strane, nagrađivani je književnik Hanif Kureishi izjavio da su tečajevi pisanja "gubitak vremena". Iako i sam podučava studente pisanju romana, scenarija i drama, kaže da pisati ili znaš ili ne znaš. Kakvo je vaše mišljenje o navedenom? Je li u današnjem vremenu dovoljna "želja"?

- Krv, znoj i suze, figurativno. Ili ne? Želja, doduše, može biti motiv. Slažem se s tim da netko ima talent ili nema. Onda ovi koji pak imaju talent (uz klik s voditeljem koji se meni dogodio) i uz to su Sizifovi rođaci mogu odgurati svoj tekst do korica. Ovi koji pak nemaju talent, s pomoću tečaja mogu to osvijestiti. Također, radionice pomažu vrijednim mravima i zato što ih pohađaju osobe lišene književne struke, koja može postati i teret u obliku nepotrebnog perfekcionizma i kompleksa struke, što guši kreativnost. Na kraju (kao što je i dotični pisac rekao): Pisanje je vještina i pisati nije lako kao ni znati ispričati priču a da ne bude dosadno. Teoretičari književnosti i pisci ne moraju biti i nisu nužno iste osobe. Sve u svemu, smatram da nitko s radionice ne ode praznih ruku.

Kako sam naveo u uvodu, vaš je prvijenac izvrsno prihvaćen od korisnika GISKO-a, pa me zanima kada možemo očekivati predstavljanje romana u Knjižnici?

- Roman je ljetos objavljen i prva promocija održana je u Galeriji Waldinger u Tvrđi. Rado bih ga predstavila zainteresiranim čitateljima i kod vas u GISKO-u. Otvorena sam za pozive i dogovore.

Strastveno se bavite i trčanjem. Razvijaju li se vaši literarni likovi tijekom treninga i polumaratona?

- Zapravo, u vrijeme trčanja lišavam se razmišljanja i punim baterije. Često ne razmišljam ama baš ni o čemu. I kad se trudim misliti, fragmenti isparavaju. Blaženo stanje disanja i neopterećenog postojanja. Sad mi je jasno zašto ne trčim maraton! Mislila sam da mi je dosadno toliko dugo trčati, a zapravo ne mogu toliko dugo biti u stanju bezbrižnog bestežinskog nerazmišljanja.

Kakve romane volite čitati, za kojim žanrom najčešće posežete? Preporučite nam nekoliko naslova.

- Magični je realizam ono što najviše volim čitati i gdje se najviše volim izgubiti. U pripovijednim strujama južnoameričkih pisaca, čije su linije baš poput moćne Amazone. Posebno Isabel Allende - Kći sreće i Portret u sepiji. Zatim španjolski pisac Carlos Ruiz Zafon i njegova Sjena vjetra. Od domaćih autora Kristian Novak i njegov Ciganin, ali najljepši. Nadahnuće nalazim i u znanstvenopopularnim knjigama i, da, zaokuplja me i zabavlja čitanje različitih rječnika, stranih riječi, sinonima... Na preskok pa ispočetka. I svaki put me neka nova riječ ugodno iznenadi. Kako mi je, mustra, samo promaknula. A valjda ovisno o potrebama teksta...