Područja njezina interesa su etika, etika skrbi, bioetika, filozofija medicine, filozofija odgoja, egzistencijalna filozofija, filozofija plesa, kreativne terapije, terapija plesom i pokretom, umjetnost, estetika, poezija i ples. Darija Rupčić Kelam docentica je na Filozofskom fakultetu u Osijeku, apsolventica na Poslijediplomskom specijalističkom studiju kreativnih terapija, Smjer terapija pokretom i plesom na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Majka je troje talentirane djece.

Sva je Vaša područja interesa bilo teško i pobrojiti i napisati, a kamoli provoditi, proučavati, pronaći vrijeme za njih sve. Što Vas pokreće, u čemu pronalazite snagu, kada sve stignete?

- Osoba sam ogromne strasti, energije i entuzijazma. Ljubav je velika moć koja me pokreće u svemu što jesam i radim u privatnom i u profesionalnom smislu. Snagu pronalazim u duhovnosti, u svojoj djeci, suprugu, prirodi, plesu, umjetnosti, kreativnosti i stvaranju. Iako često zna biti teških razdoblja, lomova i sumnji, uvijek me nekako ljubav prema svemu što radim izvuče i dalje nosi.

Doktorsku ste disertaciju napisali o temi koja je uvelike obilježila i Vaš život. O čemu se radi?

- Doktorsku sam disertaciju napisala o temi koja je uvelike obilježila i moj život i moje težnje i nastojanja, jer sam se još kao djevojčica opredijelila za život u pomaganju i ostvarivanju boljeg svijeta. Tako da je i izbor teme za disertaciju bila logička posljedice mojih promišljanja u kojem smjeru želim ići. Za temu sam izabrala etiku skrbi i odgovornosti te empatiju i njezine relevantnosti na širem, globalnom planu.

Može li etika skrbi i brige pomoći u rješavanju globalnih problema? Jesmo li se kao društvo previše i nepovratno udaljili jedni od drugih?

- Ja sam vječni optimist, možda ponekad i bez pokrića, kako to volim reći, ali da. Smatram da može. Nažalost, najčešće oni koji imaju moć da rješavaju stvari nisu dorasli tome zadatku ni ljudski, ni profesionalno, nedostaju im znanja i temeljne ljudskosti. Pokazuje se da smo se udaljili i da svijet postaje hladniji, ali uvijek ima nade i uvijek ima onih koji rade u smjeru rješavanja i u smjeru činjenja svijeta ljepšim mjestom za život. Smatram da oni koji su imali više sreće ili mogućnosti, trebaju dati veći doprinos i pomoći onima koji nisu bili te sreće ili nemaju tako povoljne uvjete da mogu ostvarite sve svoje potencijale.

Danas i sami na razne načine pomažete drugima. Jeste li oduvijek znali da to želite, jeste li imali predodžbu kako to činiti?

- Zanimljivo je kako taj poziv nije bio moja želja od početaka. Kada sam završila studij, počela sam raditi u školi i tada shvatila da je to ono što želim raditi i da sam to ja. Zavoljela sam rad s djecom, poučavanje i mogućnost da ih svojim znanjem oplemenjujem i vodim. Biti profesor, učitelj, odgajatelj za mene je poziv i blagoslov, a radeći taj posao razvila sam svijest o onome kako i na koji način posredovati smisao i ljepotu življenja i pokazati da je jedan ljepši i smisleniji život itekako moguć uz naša nastojanja i davanje vlastitog doprinosa.

Puno ste tijekom godina radili s djecom, kakvo je općenito mentalno stanje mladih, s kakvim se strahovima i problemima susreću i, možda najvažnije - kako stječete njihovo povjerenje da postižete da vam se otvore?

- Da, često sam u radu s djecom radila i s problemima i njihovim strahovima, te prirodno svojim pristupom i izgradnjom odnosa davali su mi svoje povjerenje i imala sam uvide u njihove strahove, tjeskobe, brige, pritiske i već tada shvatila da mogu slušati i pomoći. Što se tiče općenitog mentalnog stanja djece, ono što ja mogu vidjeti i kroz svoj profesorski poziv, a sada i kroz kliničku praksu i rad s klijentima, da je stanje mentalnog zdravlja djece danas dramatično pogoršano i narušeno. Sve krize kojima je današnje društvo pogođeno ostavljaju traga na najranjivijima i djeca plaćaju, nažalost, najveću cijenu i najveći teret.

Osoba ste koja cijeni i prakticira cjeloživotno obrazovanje, upisali ste i Specijalistički poslijediplomski studij kreativnih terapija, Smjer terapija plesom i pokretom. Zbog čega ste se odlučili na taj korak?

- Kada sam doznala da se u Osijeku pokrenuo taj studij, na Akademiji za umjetnost i kulturu, sve do tada što je sazrijevalo u meni spaja se u izbor koji je za mene predstavljao vrhunac i krunu svega onoga čime sam se do tada bavila, nastojala i željela. Naime, kroz taj sam studij i osobno rasla i dodatno sazrijevala, ali i želja mi je bila spojiti, povezati i napraviti sinergiju filozofije, umjetnosti i psihoterapije, te plesa kao kinestetičke umjetnosti, pa na taj način spojiti sve moje profesionalne ljubavi u jedno, oko nastojanja da pomognem nekome i uljepšam nečiji život.

Možete li nam reći više? S kim radite, predajete, educirate? Gdje vas se može pronaći?

- Trenutno sam zaposlena kao docentica na Filozofskom fakultetu u Osijeku na Odsjeku za filozofiju. Već niz godina radim u smjeru popularizacijskih aktivnosti kojima predstavljamo čime se bavimo, te surađujem sa studentima filozofije, s učenicima, studentima i kolegama umjetničkih usmjerenja na tome da filozofske tekstove stavljamo u ples i pokret, tj. radi se o svojevrsnom tjelesnom čitanju i interpretiranju filozofije, što je poprilična novost. Drugim riječima, razvijam ideju filozofije u pokretu ili kinestetičke filozofije.

U tom smislu neke promjene uvodite i na Studiju filozofije, na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Kakve su reakcije studenata?

- U čitavoj dosadašnjoj zapadnoj filozofskoj tradiciji postoji svojevrsno odvajanje uma od tijela, marginaliziranje osjećaja, emocija i tijela i tjelesnosti kao drugotne, čak i nebitne, pa takav pristup ima zanimljive efekte. Staviti u pokret filozofiju, koja je isključivo racionalna, logička, misleća, vrlo je interesantno. Studenti u prvi mah reagiraju s dozom nepovjerenja i zbunjenosti, ali nakon toga slijedi oduševljenje i buđenje interesa i ljubopitljivosti. Ono što mi je cilj i smjernica je pokazati im da izađu izvan okvira poznatog, da razmišljaju izvan nekih nametnutih ograničenja i usude se promišljati filozofiju i svijet na druge, kreativnije načine.



Jednu ste knjigu već objavili, no imate i lijepe planove za druge.

- Da, jedna je knjiga objavljena o temi "Status ljudskog embrija u svjetlu bioetičkog pluriperspektivizma", jer su me svetost, dostojanstvo i vrijednost ljudskog života oduvijek okupirali, sada je u planu knjiga o temi i tragom etike skrbi, u planu mi je i knjiga koja bi povezivala filozofiju plesa, tijela i pokreta, te je u pripremi i moja zbirka poezije, no o svemu detaljnije ne bih, neka bude iznenađenje kada ugledaju svjetlo dana.

Možete li nam preporučiti i nekoliko naslova koje ste čitali za svoju dušu?

- Kako sam više kinestetički tip koji voli pokret, moram priznati da mi je čitanje uvijek predstavljalo dodatni izazov za moje sklonosti pokretu. Nisam od onih koji će uzeti neku laganu knjigu za opuštanje. Uglavnom, gotovo uvijek čitam tzv. stručnu literaturu tematike koja me trenutno inspirira i pokreće. Čak i na plažu nosim filozofiju (smijeh). Trenutno čitam i istražujem autora Gabora Matea i njegovu najnoviju knjigu The Myth of Normal. Trauma, Illness & Healing in Toxic Culture. Vrlo aktualna knjiga o traumi, bolestima i načinima njihova iscjeljivanja. Od posljednjih naslova koje sam čitala izdvojila bih i Stanislavskog, njegov Sistem, koji me je oduševio i inspirirao, divnu Miru Furlan (Voli me više od svega na svijetu), Davora Rostuhara (Ljubav oko svijeta), Isadoru Duncan (Moj život), Maju Đurinović (Taj tvrdoglavi plesni vitalizam).