Iako rijetkog imena i znakovita prezimena, Nikoola Božić stvarna je osoba. U ranom se djetinjstvu igrala s autićima, klikerala i družila s dečkima. U dobi od sedam godina u život joj ulazi ples i tu je, reći će sama, srećom sve do današnjih dana. Njezini ju kolege, prijatelji i znanci opisuju kao svestranu osoba koja zna raditi gotovo sve što je vezano uz kazalište i postavljanje predstava - od kostima preko scenografije do koreografije. Osim u plesu, sreću i zadovoljstvo pronalazi u radu s djecom, prenositi im znanja i vještine, mentorica je i nastavnica, ali i majka koja neizmjerno voli svoju kćer.

Romantični balet Orašar podjednako oduševljava i odrasle i djecu, a ubraja se u jedno od najizvođenijih djela današnjice. Kakva je danas Vaša uloga u ovoj predstavi koja je postavljena i u osječkom HNK-u?

- Moja je uloga posljednjih desetak godina da s koreografom baletne predstave prenesem, odnosno naučim učenike plesne brojeve u predstavi kojih je u prvom činu mnogo, zapravo ga velikom većinom nose djeca. Posljednjih desetak godina koliko surađujemo s HNK-om na ovoj predstavi/projektu, ponekad sam sama, a ponekad uz suradnike. Moj je posao da organiziram probe, prenesem koreografiju, uvježbam ju, iskoordiniram probe, nastavu, roditelje, učenike, probe kostima, probe na pozornici i sve što ide uz profesionalnu plesnu/baletnu predstavu. Dogode se prehlade, viroze, druge bolesti, moraš pravodobno reagirati, naći zamjenu ponekad u pola sata, pomoći oko presvlake kostima, biti na sceni, došapnuti, bodriti, pohvaliti, ponekad ukazati i na pogreške... Gledam na svoj posao kao na određenu podršku, zaleđe i korektiv u sjeni kulisa božićne čarolije koja se događa na pozornici.

Međutim, uz Orašara Vas vežu i neke druge uspomene.

- Ah, veže me posebna čarolija uz tu predstavu, kao mlađa bila sam vjerna gledateljica, a onda dobijem priliku raditi na takvom projektu kao mlada žena... Tada sam imala 150 učenika koje sam sama pripremila i uvježbala za predstavu. Kad smo prije godinu dana obnavljali koreografiju, odnosno postavljali novu i dobili nove kostime, koje je radio Neven Mihić, nekadašnji kolega i partner u baletnom ansamblu, koji je danas respektabilni kostimograf, nekako s posebnim "guštom", veseljem i ponosom sve to radim. Uvidjela sam koliko me je to oblikovalo i usmjerilo, i ne samo mene, nego i druge. Vjerujem da je mnogo nas zahvalno za zadovoljstvo živjeti tu posebnost i čaroliju stalno iznova.

Što mislite, zbog čega je Orašar postao simbolom Božića?

- Orašar je svojom pričom naslonjen na božićno vrijeme, događa se na Badnji dan, to je scensko oživotvorenje božićnog duha, veselja, osjećaja... Divna, plesna, zanimljiva predstava, jedno od najljepših djela P. I. Čajkovskog, jednostavno - božićna bajka... Iskreno vjerujem da je predstava postala simbolom Božića zbog toga što svojom glazbeno-scenskom pričom prikazuje kako dobro pobjeđuje zlo i time nas uvodi u duh i radosno iščekivanje Božića.

Šalje li predstava određene poučne poruke?

- Orašar je balet koji ima uloge s kojima se može poistovjetiti svaki gledatelj... Od vila preko Orašara do princeze Klare... Uz to, oba čina donose snažne poruke o bitnim životnim vrijednostima, ali i zajedništvu, upornosti, vjeri, hrabrosti. I snovima…

Dio razloga uspješnosti Orašara je zasigurno i u plesu koji je i s Vama sljubljen gotovo cijeli Vaš život. Otkuda dolazi Vaša ljubav prema plesu, posvećenost njemu?

Ne znam, jednostavno plešem od kada znam za sebe, to je dio mene, moje osobnosti, moga izražavanja. Kroz ples i poučavanje prenosim znanje i iskustva učenicima, to je jednostavno sredstvo komunikacije koje koristim većinu svog života. To sam ja, u dvorani, na pozornici....

Više od 20 godina neraskidivo ste vezani uz HNK Osijek. Recite nam više o toj ljubavi? Je li bilo padova u Vašem odnosu?

- To je nešto neopisivo i nešto što se ne može prepričati. To razumiju ljudi sa scene, to živite, to je dio vas… ljubav, sreća, rad, rad, rad, rad.... Naravno da je bilo i padova, u svakom ga odnosu ima! Meni su svi problemi rješivi ako imam sugovornika, a ako ga nemam, onda jednostavno sve prekrižim i ne osvrćem se. Te situacije i ti ljudi onda nisu za mene, jer uvijek nastojim dati sve od sebe u svakom aspektu života, pa onda nema ni osjećaja žaljenja za nečim ili nekim... U pravilu na sve gledam kao na školu, na iskustvo koje će mi koristiti u budućim situacijama, jer zbilja je sve prolazno... i mi sami.

Je li danas situacija bolja?

- Naravno! Svaki odnos u koji ulažeš i koji gradiš ne može propasti, pa tako ni naš. Cijenim i poštujem kazalište od kada sam prvi put kročila u njega, kao i sve ljude koji su ondje zaposleni. Onda ne možete drukčije ni dobiti natrag... ako ste čovjek, ako pitate, razumijete, surađujete, to dobijete i natrag.

Tijekom karijere plesali ste u brojnim predstavama, bili suradnica za scenski pokret, suradnica u koreografiji, koreografkinja, autorica plesne predstave… Ima li Vas uopće smisla pitati za najdraži projekt?

- Pa zapravo nema. (smijeh) Vjerojatno samu sebe moram podsjetiti što sam sve radila. Sve što radiš sa srcem ti je drago, nema tu nekog pretjeranog izbora što više voliš kad si to ti i posao koji radiš voliš i živiš.

Od 2010. godine pročelnica ste Odjela za suvremeni ples u Glazbenoj školi Franje Kuhača u Osijeku. Što je Vaš posao, zadatci, osobni cilj, misija…?

- Sve, šalim se, ali gotovo sve. (smijeh) Odjel raste, tako da smo s godinama došli na devet ljudi, osoba, individua, karaktera... Prvenstveno sam čovjek, dobro raspolažem vremenom, slušam ljude, uviđam što im je bitno, organizirana sam, delegiram zadatke na prave osobe u skladu sa sklonostima, nemam problem s davanjem pohvale. Cijenim pravovremenu i otvorenu komunikaciju, vjerujem u svoj tim, poštujem različitosti, proaktivno planiram i brzo djelujem - i to je to. Put prema dobrim rezultatima. (smijeh)



Kakva je općenito gledajući plesna scena u Osijeku?

- Možemo reći da raste, ali kronično nam nedostaje srednja škola suvremenog plesa pa zatim i klasičnog baleta. I, dakako, da se Balet kao grana vrati u HNK! Time dolazimo do karika koje nam nedostaju, a isto tako i do razvoja i rasta plesne scene i njezina profesionalizma.

Znam i da volite čitati, preporučite nam nekoliko umirujućih i poticajnih naslova prigodnih za ovo doba godine.

- (smijeh) U ovo doba godine jedva stignem spavati, gotovo uopće ne stignem čitati... Meni je bilo koji krimić odličan za opuštanje... Za najmlađe i njihove roditelje, bake i djede, svakako preporučujem Orašara, i kao knjigu i kao predstavu. Čitajte, pogledajte predstavu, plešite… O stručnoj literaturi ovom prilikom ne bih, jer je preteška ionako, a u ovo vrijeme pogotovo. (smijeh)

I za kraj, u duhu blagdanskog raspoloženja i čarobnog Orašara, uputite našim čitateljima božićnu poruku.

- Radite sve što vas veseli, volite svoje najmilije, posvetite im vrijeme, radost, osmijeh, pažnju i zagrljaj. I, naravno, ljubav.