U rodnom mjestu Ive Andrića rodila se i živjela do svoje 14. godine. Potom ju život vodi prema Osijeku, gdje završava i Filozofski fakultet, stječe zvanje profesorice povijesti i hrvatskog jezika i književnosti. Jedno je vrijeme Erika Žilić Vincetić radila kao profesor povijesti u osnovnim školama, a potom se, prije 17 godina, pridružila timu Državnog arhiva u Osijeku. Danas je ova viša arhivistica sretno udana, majka šestogodišnjeg Lenarda, jedna je od osnivačica Društva ljubitelja književnosti Littera Osijek, autorica je romana Priča o kugi i nevidljivom Edgaru, koji je dio Kugine trilogije, a čije nastavke željno iščekujemo.

Kako je i kada nastao vaš roman Priča o kugi i nevidljivom Edgaru, kome je namijenjen i kada možemo očekivati nastavke?

- Roman je inspiriran Tvrđom u kojoj boravim osam sati dnevno svaki radni dan, kao i Državnim arhivom u Osijeku, u kojemu sam okružena povijesnim izvorima. Kako sam profesor povijesti i hrvatskoga jezika i književnosti, spojila sam svoje dvije strasti u jednu i uz višak slobodnog vremena - nastala je Priča o kugi i nevidljivom Edgaru. Namijenjen je svima koji vole povijest, fikciju, Tvrđu i pomalo čudne likove. Edgar je spoj mnogih ljudi koje sam kroz život upoznala, dok je Ada utemeljena na mojoj prijateljici Mirjam. Ima i gadnih scena, tako da nije za svačiji ukus. Počela sam ga pisati prije nekoliko godina na Tečaju pisanja romana u Školi za kreativno pisanje kod Darije Klarićić Veg, nakon čega sam ga poslala na natječaj izdavačke kuće Naklada Cranium Jeleni Hrvoj, spisateljici, ilustratorici i vlasnici naklade. Kada su me nazvali iz Naklade Cranium i javili da su zainteresirani za objavu romana, bila sam u čudu, jer ga nisam nikada slala na natječaje, a i gotovo nitko ga nije pročitao od mojih bližnjih niti su uopće znali da pišem. Kada pišem, pišem za sebe, pa je time čuđenje bilo veće da ga i netko drugi želi čitati. Budući da je Priča o kugi i nevidljivom Edgaru prvi dio Kugine trilogije, idući nastavak Priča o kugi i vještici Agathi izići će tijekom 2023. godine, dok će treća knjiga vidjeti svjetlo dana 2024. godine.

Zanimljivo je da ste i ilustracije za knjigu sami izradili. Je li to još jedan vaš talent o kojemu se malo zna?

- Crtanje je moja velika strast od malih nogu. Muči što u posljednje vrijeme nemam vremena za taj oblik izražavanja, ali sama sebi obećavam da ću se uskoro vratiti kistovima. Kao devetogodišnjakinja dobila sam diplomu za 1. mjesto na školskom natjecanju o temi "Slobode" i sjećam se da je to bio prvi trenutak kada sam pomislila da u tome nisam loša. Poslije sam tijekom života znala crtati za sebe i tu i tamo za prijatelje sve dok nisam upisala školu crtanja u Društvu Waldinger, gdje sam naučila u čemu sam griješila i kako pravilno crtati. Tek kada mi se rodilo dijete prije šest godina, ponovno je nahrupila potreba za crtanjem i tijekom lockdowna je totalno otkačila, tako da sam završila i u Dobro jutro, Hrvatska, Jutarnjem listu, Glasu Slavonije, Dokkici (uživo s Ines Novak). Ilustracije za Edgara radila sam u dogovoru s nakladom, trebale su biti crno-bijele i manje, motive sam sama birala prema svakom poglavlju zasebno.

Vjerujem da inspiraciju za svoje kreativne radove pronalazite u bajkama, ako se dobro sjećam izrađujete i vilinske kuće?

- Vilinske su kućice također nastale u vrijeme lockdowna. Kako volim boraviti u prirodi, a osobito volim šumu kod jezera Borovik, inspiraciju sam pronašla u gljivama, ali i bajkama, tako da su nastale vilinske kućice koje su imale oblik gljiva s klobucima od glinamola. Prvotno sam ih htjela napraviti od filca. Ali budući da nisam vična šivanju, odlučila sam se za glinamol koji bi nakon sušenja obojila različitim bojama nakon urezivanja prozora i vrata. Ne znam koliko sam ih napravila, ali znam da u kući više nemam ni jednu.

Veliki dio vašeg vremena zauzima i Društvo ljubitelja književnosti Littera Osijek. Recite nam više o vašem radu, ciljevima, osnivačicama, čime se bavite i kako vam se zainteresirani mogu pridružiti?

- Društvo ljubitelje književnosti Littera osnovale smo nas pet prijateljica (Laura Dobutović Ravlić, Nina Savić, Bojana Nemet, Kristina Vuk i ja) nakon Tečaja pisanja romana, jer smo se htjele i dalje družiti, razgovarati o književnosti i pisati. Od Grada Osijeka dobile smo prostor na korištenje u Ulici Josipa Jurja Strossmayera 1, a za ostalo smo se same pobrinule. Nalazimo se svaki drugi petak i osim pisanja i izdavanja dviju zbirki kratkih priča, ugostile smo mnoge pisce iz Hrvatske i inozemstva, što zbog promocija, što zbog radionica. Svi koji vole književnost, mogu nam se javiti preko društvenih mreža Društva ljubitelja književnosti Littera na Facebooku i Instagramu.



Sve do sada navedeno spaja i povijest čiji ste strastveni obožavatelj. Čime vas je povijest privukla, zbog čega jedna od vaših profesionalnih ljubavi?

- Kada bolje razmislim, mene budućnost uopće ne zanima. Ono što moj život čini zanimljivim je prošlost i tu sam svoja na svome. Povijest ne gledam kao "učiteljicu života", nego kao mjesto inspiracije, bilo da je pisana riječ u pitanju, crtež ili nešto treće. Jako sam sretna što mi je i posao vezan uz povijest.

Radite u Državnom arhivu Osijek. Recite nam više o vašim zaduženjima, djelovanju, radnim obvezama..

U Arhiv sam stigla prije sedamnaest godina kao profesor povijesti, a sada sam viši arhivist. Zadužena sam za nekonvencionalno gradivo, što je sve osim papira (fotografije, filmovi, gramofonske ploče…). To je vrlo kreativno mjesto gdje osim obrade i sređivanja gradiva imam priliku, kao i svi moji kolege, postavljati izložbe, pisati radove, stručno se obrazovati. Zgrada u kojoj se nalazimo je iz 1722. godine i ona je sama po sebi mjesto u kojemu se mašta itekako pokrene, ne samo nama kao zaposlenicima nego i našim posjetiteljima.

Kako je raditi u tako značajnoj instituciji? Tko su najčešći korisnici, zna li javnost dovoljno o bogatstvima koja se kod vas kriju?

- Najčešći su korisnici studenti, osobe koje pišu seminare, magisterije i doktorate, također jako često imamo istraživače koji grade svoja obiteljska stabla, interes za projektnom dokumentacijom kuća i zgrada u posljednjih je nekoliko godina itekako porastao. Trudimo se biti prisutni u javnosti, tj. u medijima, tako da upravo dovršavamo jubilarnu godinu u kojoj smo svaki mjesec tematski prikazivali dokumentarne filmove s gostima večeri i svjedocima vremena.

U slobodno se vrijeme bavite i proučavanjem najstarije medicine na svijetu ayurvede? Ima li zapisa o njoj u DAOS-u?

- O ayurvedi u DAOS-u nemamo ništa, ali zato postoji na nekim drugim mjestima. Do sada sam prikupila hrpu literature zahvaljujući Hrvatskom ayurveda institutu i mojim profesorima koji me podučavaju, osobito prof. dr. Sureshu Swarnapuriju. O da, za one koji ne znaju - ayurveda je ustinu najstarija medicina na svijetu. U Hrvatskoj je u začetcima, ali je vrlo blistave budućnosti. Čuvajmo svoje zdravlje!

Kako puno čitate, siguran sam da ćete nam moći preporučiti sjajne naslove uz koje se možemo opustiti u nadolazećim blagdanskim danima.

- Moji bližnji znaju da strastveno prikupljam literaturu o holokaustu i njegovim žrtvama, tako da je najnovije što sam s Interlibera ponijela kući Sjećanje na Anne Frank, koju potpisuje Miep Gies, jedna od osoba koja je pomagala u skrivanju obitelji u aneksu, te Izdaja Anne Frank Rosemary Sullivan, vrlo kontroverzna knjiga čiji kraj iznenađuje i u kojoj doznajemo tko stoji iza telefonske prijave kao i uhićenja obitelji. Takoder bih preporučila Hanu Alene Mornštajnove i Ljubav u Kanadi Hane Radulić, slične tematike.