U SAD-u je diplomirala 2003. na Studiju slikarstva na Sveučilištu Furman, Greenville u Južnoj Karolini, a magistrirala 2007. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Igora Rončevića. Njezini radovi, od slika velikih formata, klasičnog strip-crteža do glazbenog performansa, govore o svakodnevici, ali i neistraženoj queer povijesti u lokalnim zajednicama. Objavljuje u domaćim i stranim publikacijama. U osječkom je MLU-u izlagala i vodila strip-radionice. Najpoznatiji je strip Helene Janečić Horny Dyke na rubu konvencije (2011.), u kojemu superjunakinja spašava žene pomažući im oko svakodnevnih poslova i onih obveza kojima ih je tradicija opteretila.

Ljubav i inspiraciju za slikanje otkrili ste još u djetinjstvu uz stripove. Koje ste stripove tada čitali, tko je prvi primijetio vaš talent i kako se zapravo u tim ranim životnim danima razvijala Vaša umjetnička priča?

- Stripovi koje sam u djetinjstvu najviše čitala bili su Dylan Dog, Zagor, Alan Ford, Mikijev almanah, Veliki Blek, Mister No, ali čitala sam zaista puno različitih stripova, sve do čega sam mogla doći, a da je izlazilo kod nas. Najviše sam voljela Dylana Doga i on mi je bio najzanimljiviji zato što se uvijek pojavljivao i neki ženski lik, a u njemu su bili i ti elementi horora koji su mi bili zabavni. Teme erotike i horora oduvijek su mi bile zanimljive. Kako sam čitala stripove, onda sam ih počela i crtati. Svidjelo mi se kako su bili nacrtani i isprva sam ih oponašala i tako razvijala svoj stil. Najviše od svih inspirirao me je strip Tarzan. Njega sam prvog počela crtati kada sam imala osam godina. Sama sam krenula crtati ono što sam čitala. Svi oko mene su primijetili da to radim i nitko me u tome nije sprječavao, a tata je definitivno poticao taj interes.

Još tijekom srednjoškolskih dana imali ste angažmane vezane za strip. O čemu se radi? U koju ste školu išli? Recite nam više o tom dijelu života.

- U srednjoj sam školi radila strip za školske novine. Strip se zvao Zona nevidljivog, a tata mi je pomogao oko tog naslova. U stripu se radilo o školskim temama i bile su prikazane situacije iz škole. Išla sam u Jezičnu gimnaziju. U tom sam životnom razdoblju često priželjkivala i sama biti neki od likova iz stripova jer su oni uspješno privlačili pažnju djevojaka, a to sam i ja htjela. Nažalost, adolescencija u Osijeku devedesetih nije ni po čemu bila jednostavna za mladu queer osobu i ni po čemu nije bila nalik na stripove. Često sam imala nesretne ljubavi kao Dylan Dog.

Potom odlazite u SAD na studij nakon kojeg se vraćate u Zagreb i nastavljate školovanje. Kako ste završili u Americi i koje su sličnosti, a koje razlike u obrazovnom pristupu u odnosu na Hrvatsku?

- Na studij u SAD otišla sam preko stipendije u atletici. Tamo sam se našla u veoma otvorenoj i prihvaćajućoj sredini, što mi je pomoglo da izgradim svoj identitet i da bolje gledam na njega. Treniranje atletike bilo je jako zahtjevno, a uz to sam studirala vizualnu umjetnost, najbliže što sam mogla doći svijetu stripa u formalnom smislu. Ne mogu reći da vidim previše razlike između ova dva obrazovna sustava; klasični akademski pristup bio je prisutan na oba fakulteta na kojima sam studirala. Jedino što mogu vidjeti kao razliku jest da smo imali malo bolje materijalne uvjete u SAD-u. Tamo sam imala pristup raznolikijim medijima nego što sam to imala u Zagrebu.

Ljubav prema stripu je i dalje prisutna, zapravo vaši su radovi uvršteni u brojne monografije, nagrađivani ste i prepoznatljivi zbog njih. Recite nam malo više o uspjesima, angažmanima…

- Moji radovi bili su uvršteni u antologiju Ženski strip na Balkanu u izdanju Nakladničke kuće Fibra 2010. godine, na što sam posebno ponosna. Tada sam upoznala druge strip-autorice iz regije i shvatila da nisam sama. Ilustrirala sam jednu od naslovnica reizdanja Bonellijeve Zlatne serije, što me je s obzirom na ljubav prema Bonellijevim stripovima posebno radovalo. Crtala sam i svoj strip. Radi se o superjunakinji Horny Dyke. Kolekcija kratkih priča Horny Dyke na rubu konvencije izdana je 2011. godine u obliku strip-albuma.

Vaš je početni izričaj bio usko vezan za queer aktivizam, s vremenom se razvio i postao neodvojiv dio vašeg života. Kroz što se navedeno, u umjetničkom dijelu, očituje?

- Queer aspekt neodvojiv je dio mojih radova kao što je moj identitet neodvojiv od mene te stoga svaka tema kojom se bavim biva prožeta i time. U svom se radu želim dotaknuti tema poput umjetničke egzistencije, života mladih ljudi u Hrvatskoj te mentalnog zdravlja i stambenog pitanja ljudi u Zagrebu i Osijeku.

U radovima na prvo mjesto stavljate ženske likove, u pravilu su nositeljice radnje. Kakve su one karakterno, u čemu ili kome pronalazite inspiraciju?

- Inspiraciju pronalazim svuda u svom životu i sve što me emocionalno dotakne ili zainteresira može postati motiv stripova. To mogu biti scene iz filmova, riječi pjesama ili čak melodija. Film je vizualni medij kao i strip te ako gledajući neki film ili situaciju iz filma zamislim da bi dobro izgledalo u obliku stripa, tada to krenem i crtati. Posebno mi je zanimljivo raditi stripove prema pjesmama.



Od vaših brojnih samostalnih i skupnih izložbi izdvojio bih onu pod nazivom "It‘s all coming back to me now" o temi prikazivanja rodnih i queer identiteta na društvenim mrežama. Recite nam više o nazivu izložbe i kako je cijeli koncept povezan s društvenim mrežama?

- Naziv je izložba dobila prema pjesmi Celine Dion koju jako volim. Ljubavne pjesme isto pričaju priče i stvaraju slike u mislima te su nabijene emocijama koje volim vizualno prenijeti kroz svoje radove. Društvene su mi mreže bile sjajan izvor inspiracije jer sam preko njih mogla vidjeti kako žive queer osobe u drugim dijelovima svijeta. Inače sam inspiraciju i likove za slike nalazila u svojoj neposrednoj blizini, a najčešće sam to bila ja sama. Sada me je zanimalo kako se vizualno izražavaju queer ljudi negdje drugdje. Interesantne su mi androgine osobe koje svojim izgledom odskaču od norme te sam u tom kontekstu težila motivima koji ih prikazuju.

Kakve stripove danas čitate, možete li nam za kraj preporučiti nekoliko Vama najdražih stripova?

- Još uvijek volim povremeno pročitati Dylana Doga kojeg kupim na sajmu starina na Britancu, ali otkrila sam i mnogo novih strip autora. Neki od njih su Bastian Vives (npr. Polina, Sestra, Velika odaliska), Cyril Pedrosa (npr. Ekvinociji, Portugal, Tri sjene, Zlatno doba) i Ulli Lust (npr. Danas je posljednji dan ostatka tvog života). Preporučila bih stripove tih autora, a sviđa mi se način na koji su nacrtani, priča i to što su to autorski radovi.

Na čemu trenutno radite, pripremate li kakvu izložbu, projekt, performans?

- Trenutno radim na nastavku serije erotskih crteža koje objavljujem na svom Instagram profilu, a koji su izdani u obliku knjige 2022. godine.