Početak Mjeseca hrvatske knjige prilika je za razgovor s mladom književnicom čiji je prvijenac, roman Nadohvat, privukao znatnu pozornost književne kritike. Godine 2020. bio je u finalu za književnu nagradu Tportala i u finalu za Nagradu "Fran Galović", a za njega je autorica dobila Nagradu "Ksaver Šandor Gjalski" i Nagradu "Ivan i Josip Kozarac". Ena Katarina Haler završava studij arhitekture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Osim pisanjem i projektiranjem bavi se i novinarstvom te književnom kritikom, a već niz godina trudi se živjeti održivije.

Vaš roman Nadohvat uistinu je privukao veliku pozornost. Jeste li ju očekivali, iznenadili se, kakve su bile reakcije vaših bližnjih?

- Nisam očekivala, ni najmanje. Priželjkivala sam da zaživi među publikom, naravno, ali nisam mogla zamisliti da će biti toliko popraćen u medijima, kamoli da će osvojiti nagrade. Iznenadilo me svakako, mislim da je iznenadilo i ljude oko mene, iako dio njih ne prati toliko književnost i nije svima jasno što znači biti književnica u Hrvatskoj. Moji se bližnji i dalje čude što su naišli na hrpu članaka o knjizi a ja ne mogu živjeti od toga, ni približno. Ne samo ja nego i puno "poznatiji" književnici od mene.

Roman progovara o temi koja je i danas osjetljiva, ali, kako sami kažete, dugovali ste ju ispričati. Na kakvim ste temeljima gradili priču i zbog koga ste priču odlučili napisati i podijeliti ju s čitateljima?

- Napisala sam ju zbog sebe primarno i zbog potencijalnih čitatelja, činilo mi se da može donijeti nešto ljudima. Htjela sam svakako da ta obiteljska priča ne ostane samo s nama, u užem krugu obitelji, no činjenica je da su takva iskustva univerzalna i svima razumljiva. Osnova je život moje bake s majčine strane, trudila sam se ispoštovati neke povijesne činjenice i njezine životne okolnosti, ali to je prvenstveno roman, ne biografija, nego fikcija u punom smislu.

Mnogi od nas, naše obitelji i prijatelji proživljavaju razne traume koje ostavljaju ožiljke za cijeli život. Ipak, ne odluče se životne nedaće pretočiti u roman. Osim duga baki, postoje li i drugi razlozi zbog kojih ste smatrali da se priča mora čuti?

- Ne bih to nazvala baš dugom, ta mi riječ ima negativan prizvuk, podsjeća me na kamatare, a s takvim se ljudima ne družim, srećom. U zdravim odnosima i obiteljima nema dugova, ima samo ljubavi, i to je glavni motiv, pokušati zabilježiti tu ogromnu ljubav koju sam vidjela u njoj, ne samo prema meni ili članovima obitelji, već upravo ljubav prema životu, ljudima, toliku da je bila u stanju ne biti opterećena politikom i nacionalnostima, nego gledati ljude takvima kakvi jesu kao osobe. Bol je bol, neovisno u kojim se točno okolnostima netko nalazi, koje je nacionalnosti ili religijske pripadnosti. Isto vrijedi i za ljubav. Baš zvuči patetično, katastrofa, ali zato pišem i zato čitam.

Uz temelje koje ste imali u obiteljskim pričama, za stvaranje samog djela bilo je potrebno obaviti opsežna istraživanja.

- Imala sam natruhe priče, koje sam čula uglavnom od bake, u nešto manjoj mjeri od drugih članova obitelji. Radilo se doista o crticama, a sjećanje je, kao što svi znamo, varljivo, pitanje je i koliko to što je došlo do mene ima uporište u stvarnosti, kao i koliko se iskrivilo u meni tijekom godina. No to je uvjetovalo kamo ću se usmjeriti dalje. Naravno, kada pišete povijesni roman, morate posegnuti za relevantnim izvorima, koji su pametniji od naših osobnih sjećanja. Bilo je tu povijesnih knjiga, arhivske građe, katastra, rodnih i smrtnih listova itd. sve do fotografija Toše Dabca, koje su mi približile ratni Zagreb. Divno nešto, svima bih preporučila da probaju napisati povijesni roman, nema ništa ljepše od tog kopanja po stvarnosti koja nam djeluje kao da je izmišljena.

Kritika kaže da knjiga otvara rane, ali zauzvrat nudi utjehu ili čak lijek. Dosta snažne riječi, kako sami gledate na to i stvara li vam takav opis teret za vaše buduće književno djelovanje?

- To kaže blurb knjige, koji je pisala moja urednica, tako da to treba uzeti malo sa zrnom soli, tu me se hvali i više nego što treba, kako to obično biva s promotivnim tekstovima. Kritika je isto rekla neke nestvarno lijepe stvari o knjizi. Ne bih rekla da mi stvara teret, samo osjećam neku disocijaciju - i dalje mi je teško uvjeriti se da to netko piše o meni i mom radu. Ako i napišem nešto loše u budućnosti ili se jednostavno ne svidi većini kritičara, to neće umanjiti kvalitetu ove knjige.

Radite li trenutno na nečemu? Imate li ideju, temu, likove sljedećeg romana?

- Recimo da radim, ali još skroz sramežljivo i sebično čuvam za sebe, dok ne budem sigurna da se neće puno mijenjati. Teško puštam svoje priče van iz sebe.

Pišete i pjesme?

- Ponekad zapišem nešto u obliku koji sliči poeziji, ne bih rekla da sam netko tko piše pjesme. No mikroforme i stihovi su mi zanimljivi i dragi kada želim zapisati neku trenutnu misao ili emociju, često mislim da će mi poslužiti možda kao podloga za neki dio proznog teksta, iako se to rijetko dogodi. Rijetko ih i pišem, da budem iskrena, ima ih tek nekoliko. I dalje se smatram proznom spisateljicom.



Studirate na Arhitektonskom fakultetu, znači li to da će vaša spisateljska karijera u budućnosti pasti u drugi plan ili mislite biti podjednako uspješni u oba područja?

- Pri kraju sam studija, točnije, trenutno sam u fazi izrade diplomskog rada. Biti uspješan u jednom od ta dva područja velika je stvar, oba zahtijevaju visoku razinu posvećenosti, kao i ono djelovanje koje je ljudima izvan često nevidljivo - arhitekti moraju pratiti aktualna zbivanja u arhitekturi, moraju biti upoznati s drugim ostvarenjima, kao i povijesnim nasljeđem, a isto vrijedi i za poznavanje književnog konteksta. Sve to više je vremenski (a često i fizički) zahtjevno. Ono što je relativno olakotno, to je da smatram ključnim poznavanje i drugih područja, postojanje interesa koji nas umjetnički i intelektualno obogaćuju. Mislim da na neki način bolje razumijem arhitekturu zato što se bavim književnosti nego što bi to bio slučaj da nije tako. I obratno. S druge strane, jasno je da se od književnosti ne živi i da je u Hrvatskoj potrebno imati i drugi posao, često u drugoj struci. Ne vjerujem da će mi spisateljska karijera pasti u drugi plan, bila bih jako tužna da se to dogodi. Niti mislim da ću biti iznadprosječno uspješna kao arhitektica. Ali ne bih htjela sasvim odustati ni od formalne struke. Trenutno uživam u istraživanju za diplomski rad, zarađujem novinarstvom i sanjam uhvatiti vrijeme za pisanje. Što će biti za nekoliko mjeseci, nitko ne zna manje od mene.

Što čitate za svoju dušu, molim vas nekoliko preporuka.

- Trenutno ponovno čitam Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića, godišnjica rođenja i neki projekti vezani uz njega potaknuli su me na povratak toj divnoj knjizi. Negdje sam na sredini romana Komo Srđana Valjarevića i zasad je baš onako knjiga “za moju dušu”. Posljednje što sam pročitala i odložila na policu je Mirovanje Dunje Matić.