U novu generaciju umjetnika čije vrijeme tek dolazi svakako se ubraja i Andrej Tomić. Mladi osječki umjetnik koji u dosadašnjem radu posebnu pozornost i privrženost iskazuje prema koloritu i teksturama što se protežu kroz njegove radove. Dobitnik je vrijednih nagrada koje potvrđuju njegove kvalitete, iza njega su i brojne samostalne i skupne izložbe, a ispred nove pustolovine, projekti i nebrojeni potezi kistom. Upravo su nam potezi kistom u fokusu današnjeg razgovora.

Zaposleni ste kao nastavnik u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku. Kako je raditi kao nastavnik, otkrivate li nove umjetničke potencijale?

- U ŠPUD-u radim posljednje tri godine i predajem stručne predmete na smjeru slikarskog dizajna. Nastava mi je uglavnom vezana uz crtanje i slikanje, a većina je učenika zbog interesa prema tome i upisala školu, tako da je moje iskustvo rada u nastavi pozitivno. Svaki je učenik priča za sebe. Neki su spretniji u tehničkoj izvedbi i radu prema promatranju, drugi se bolje snalaze u kreativnim zadatcima. U nastavi im nastojim pristupati individualno i razgovorom i sugestijom pomoći im da dostignu svoj puni potencijal.

U čemu Vam je Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu kao umjetniku pomogla i postoji li nešto u čemu Vas je možda unazadila?

- Akademija je za mene prvenstveno okupljalište ljudi sličnih interesa i različitih životnih polazišta. Obrazovni je program samo dio iskustva jer koliko učiš od profesora, toliko učiš i od kolega sa studija, ali i od grada u kojemu studiraš. U konačnici, krajnji rezultat ovisi o pojedincu i njegovoj motivaciji, ustrajnosti i posvećenosti. Razvijanje je vještina, naravno, bitna stavka, ali mislim da je ključno za svakog studenta da tijekom studija otkrije što s tim usvojenim vještinama želi postići. Tijekom studija prošao sam mnogo kriza preispitujući sebe i ono čime se bavim, no nakon svake prebrođene krize postajao sam malo sigurniji u svoje stavove i odabrani put. To je najvažnije iskustvo koje nosim s Akademije.

Kako je danas biti mladi likovni umjetnik u Hrvatskoj, s kojim se problemima susrećete?

- Nakon studija svi imamo slične probleme. Najvažnije je održati kontinuitet rada, a za to trebaš prostor i dovoljno vremena za rad. To rijetko tko ima, bar ne odmah na početku. U konačnici, najam prostora i materijal trebaš nekako financirati i onda se moraš snalaziti. Također je bitno ostati aktivan i izlagati, a kad si na početku, prilika nema mnogo. Još k tome je većina umjetničkih manifestacija centralizirana u Zagrebu. Veći se gradovi poput Splita, Rijeke i Osijeka nastoje oduprijeti toj centralizaciji i razvijaju svoje izložbene projekte, koji onda donekle to amortiziraju, ali se i dalje većina prilika za profesionalnu afirmaciju nalazi u Zagrebu.

Kakav je Vaš pogled na likovnu scenu u Osijeku, na umjetnost općenito gledano?

- Mislim da se likovna scena u Osijeku utaborila uspostavom i djelovanjem osječke Akademije. Zbog toga u gradu trenutno ima i jako puno mladih školovanih umjetnika i scena se stalno na taj način regenerira. To se dodatno učvršćuje djelovanjem institucija poput Muzeja likovnih umjetnosti i Gradskih galerija, a postoji i HDLU Osijek, koji već dva desetljeća aktivno organizira izložbe u Galeriji Kazamat, a odnedavno i u prostoru Galerije Kat u Kulturnom centru. Unatrag dvije godine djeluje i Akademijina Galerija Knifer. Uz to, svoj doprinos daju i udruge poput ReArta i PLANTaže, a, prema mom mišljenju, među trenutno najdinamičnijim stvarima koje se u gradu događaju su tzv. Slamanja, koja grupa mladih glazbenika u suradnji s udrugom Slama organizira u njezinu prostoru u Tvrđi.

Moram Vam postaviti i ono nezahvalno pitanje: može li se od umjetnosti živjeti?

- Mislim da se od primjenjivijih oblika vizualne umjetnosti poput grafičkog dizajna ili ilustracije može živjeti. No kad se bavite isključivo slikarstvom, onda je to već malo teže. Prosječan si čovjek u Hrvatskoj može ponekad priuštiti da za stotinjak kuna kupi print neke ilustracije, ali će teže izdvojiti nekoliko tisuća kuna za neko ulje na platnu. Ljudi koji to mogu u Hrvatskoj postoje, ali ih je premalo da bi većina umjetnika od toga imala redovita primanja. Također, tu je i pitanje educirane publike. Ima dosta ljudi koji žele nešto naručiti, ali se to najčešće svodi na nekakav poklon iz štosa ili na zamisao koju naručitelj ima, a umjetnik je u cijeloj priči samo izvođač. A nitko od njih ne shvaća da će slika imati istinsku i trajnu vrijednost samo onda kada je ona autentičan izraz umjetnikova iskustva. Ta vrijednost nadilazi iznos koji je za nju plaćen.

Vaše slike jako zanimljivo i neobično izgledaju. Kako započinjete rad na djelu, postoji li ideja ili se prepuštate spontanosti? Radite li skice?

- Kod mene sve uglavnom počne dosta intuitivno, s nekom okvirnom idejom postavim početne obrise na platno. Zatim gradim i usmjeravam sliku dalje. No često me taj početak ne zadovoljava, pa onda sastružem i iz onog što je preostalo kao trag na platnu krećem u novu seansu. U procesu se često i početna ideja transformira, a katkad i potpuno promijeni, ono što prvotno zamislite ne funkcionira uvijek tako dobro kad stavite na platno. No u tim inicijalnim tragovima bude nešto što je zanimljivo i onda iz toga nastojim izgraditi cjelinu slike. Uvijek radim na više slika odjednom, jer ako sam zapeo na jednoj, prijeđem na drugu, pa joj se kasnije vratim. Taj cijeli proces ponekad traje mjesecima i zna prilično iscrpiti. No veliko je zadovoljstvo kada konačno sve sjedne na svoje mjesto.

Vidite li kroz godine promjene u svom radu, na svojim slikama?

- Da, najočitije je što se motivi na slici s vremenom mijenjaju, ali mislim da i polako kroz godine iskustva razrađujem izražajni jezik. Slikarstvo je vječna potraga za slikom koja odgovara našem iskustvu svijeta. To viđenje se kroz godine mijenja, naglasak prelazi s jedne stvari na drugu. Zato i svojim učenicima naglašavam da ne teže stilu nego pristupu. Stilom inzistiramo na jednom viđenju, dok pristupom ostajemo otvoreni za nove kutove gledanja. Druga je stvar umjetnički prostor unutar kojeg se to postiže. Mnogi suvremeni umjetnici su multimedijalni, no za mene je i područje štafelajne slike dovoljno veliko.

Što Vama kao umjetniku predstavlja izlaganje u galerijama i drugim javnim prostorima? Postoje li tehnički izazovi koji Vas možda sputavaju u kreativnim procesima?

- Izlaganje je sastavni dio djelovanja likovnog umjetnika jer se kroz njega publika i potencijalni kupci upoznaju s vašim radom. Organiziranje je izložbi često naporno i oduzima vrijeme za rad u ateljeu, ali je ujedno i "točka na i" nekog određenog razdoblja koji sam proveo radeći na novim slikama. Dolaskom u galerijski prostor rad poprima drukčiji kontekst od onoga koji ima u ateljeu te ga imate priliku konačno procijeniti i tako provjeriti jeste li uistinu na dobrom putu. Što se tiče stavki koje me sputavaju, najveća je boljka transport. On mi u velikoj mjeri i određuje formate na kojima slikam.

Koje umjetnike respektirate, jesu li i kakvog utjecaja imali na Vas, na Vaša djela?

- Postoji jako puno umjetnika koje cijenim. Neke zato što osjetim bliskost s njihovim pristupom, druge zbog određenog djela koje mi je iz različitih razloga poticajno za rad. Općenito mislim da svatko tko se bavi slikarstvom svakako u glavi mora imati jednu vrhunsku galeriju slika, nešto nalik na Malrauxov Imaginarni muzeju.

Kada je riječ o književnim djelima, koje pisce cijenite, kakve naslove najradije čitate?

- Beletristiku sam malo zanemario u posljednje vrijeme, ali od naslova koji su mi od prije ostali u dobrom sjećanju su Marquezovih Sto godina samoće, Ime ruže Umberta Eca te Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša. Andrićev Na Drini ćuprija svojevremeno sam progutao u nekoliko dana jer volim povijesnu tematiku, a nedavno sam počeo čitati njegov posljednji roman, Omer-paša Latas. Cijeli je roman pisan poput galerije portreta, a značajnu ulogu ima i jedan slikar.