Naše ravnice sin, Boris Bare, u rodbinskoj je vezi sa slavnim prezimenjakom Goranom Baretom. Osim prezimena dijele talent za umjetnost, ali i slavu. Naime, Boris Bare popularni je steet art umjetnik čija djela krase zidove brojnih hrvatskih i svjetskih gradova. Njegovi živopisni murali, spektakularna umjetnička djela, mijenjaju vizure gradova u kojima se nalaze. Nabolje, da ne bude zabune, na puno bolje.

Već godinama živite u Zagrebu, eminentni ste zagrebački umjetnik, no ne smijete nam zamjeriti ako vas ljubomorno smatramo našim, osječkim. Dolazite li u Osijek, u Baranju? Vidite li kakve promjene kada dođete?

- Rođen sam u Osijeku, ali većinu sam života proveo u Zagrebu, ondje živim, stvaram i radim. U Osijek dolazim nekoliko puta godišnje i drago mi je svaki put, pogotovo s mojim prijateljima iz Zagreba, koji su oduševljeni ljudima i dobrom klopom. Promjene vidim, pogotovo u umjetničkom pogledu, dobre stvari rade udruga REART i Slama, a ostalo bi moglo biti puno bolje, raselila se ekipa po cijeloj Europi.

Još za tinejdžerskih dana srce vas je vuklo prema Zagrebu. S obzirom na postignuto, vjerujem da i dalje mislite kako je to bila dobra odluka? Isto bi bilo teže postići iz Osijeka?

- Teže je uspjeti u manjim sredinama jer je centralizacija posla fokusirana na Zagreb, ali je moguće, dobar su primjer baš dvije udruge koje sam naveo u odgovoru na prethodno pitanje.

Danas su Vaša djela promišljena i cijenjena, no kako je sve počelo? Jesu li vas i na početcima smatrali umjetnikom ili ste zapadali u nevolje?

- Sve je krenulo početkom devedesetih u Zagrebu grafitima, pa kako me život nije mazio, morao sam raditi hrpu drugih poslova da bih plaćao životne troškove. U početku grafit-karijere zapadao sam u nevolje zbog vandalizma, tako da sam kasnije odlučio vratiti dug zajednici i pokrenuo projekte koji uređuju grad i čine ga šarenijim i veselijim mjestom za život.

Kako izgleda Vaš radni dan, naoko boemski i umjetnički rad zapravo zahtijeva puno priprema, znatnu vještinu? Pretpostavljam i da je strah od visine prepreka za bavljenje Vašim poslom? (smijeh)

- Boemski i umjetnički bih mogao živjeti da živim možda u nekoj drugoj državi, ovako kod nas to izgleda poprilično šljakerski. Da bih mogao živjeti od onoga što volim, moram raditi sve, od marketinga, promocije, knjigovodstva, organizacije i kompletno cijele produkcije. Što se tiče straha od visine, svaki je mural specifičan i tako na svakom novom zidu prolazim kroz nove strahove od visine dok se ne priviknem. (smijeh)

Koliko Vam treba vremena za izradu jednog murala, da oslikate cijeli zid?

- To sve zavisi od mojeg raspoloženja i, što je jako bitno, o veličini zgrade. Naprimjer u Splitu, kolega i ja mislimo da smo oborili svjetski rekord u izradi murala na tri velike zgrade u samo šest dana.

Vratimo se na domaći tren, u Osijek, možemo li u bliskoj budućnosti u našem gradu očekivati kakvo Vaše djelo?

- Malo je čudno da od cijele regije jedino nemam mural u svom rodnom gradu, nadam se, nakon ovog intervjua, da bi se to napokon moglo ostvariti.

Kada je riječ o oslikavanju zidova, uvijek imate nekoliko projekata u pripremi, što je sljedeće? Kamo će Vas Vaš umjetnički rad odvesti?

- Uz samo oslikavanje, kojih stvarno imam puno, bavim se i različitim umjetničkim projektima, recimo revitalizacijom napuštenih prostora, pa smo ove godine uz zagrebački uredili i Art park Pula. Posebno me veseli odlazak ove godine u Prag na projekt Lennon Wall s još dvadeset sedam umjetnika iz cijele Europe.

Art park je ove godine prvi put otputovao izvan Zagreba, u Pulu! Kako je nastao projekt, što mu je cilj i, naravno, kada ćemo Vas dočekati u Osijeku?

- Art park je projekt za sve dobi koji okuplja raznoliko umjetničko društvo što ga i čini Art parkom. Projekt je zamišljen da se seli, raste i razvija. Do sada uredili smo i oslikali šest parkova, nadam se da uskoro dolazimo i u Osijek.

Kakva je art scena u Hrvatskoj i koji grad na svijetu, prema Vašem mišljenju, ima najzanimljiviju street art scenu? Recite nam zbog čega?

- Scena u Hrvatskoj svake je godine sve bolja, drago mi je vidjeti nove snage na cesti kako stvaraju. Kako sam prijašnjih godina dosta putovao, najviše me oduševila cijela Južna Amerika, a pogotovo grad Valparauso, koji, prema mom skromnom mišljenju, smatram glavnim gradom street arta.

Imate li najdraži mural koji ste napravili i što biste htjeli oslikati, nešto što Vam bode u oči, nešto što zaslužuje boje?

- Jedan od mojih najdražih murala je podni mural od 60 metara, zove se Svemirski voajeri i nalazi se iza Likovne akademije u Zagrebu. Toliko je velik da ga redovni prolaznik ne može zamijetiti, jedino ga vide ptice i ljudi u svemirskim stanicama. (smijeh)

Vaš je umjetnički izričaj poprilično raznolik, šira Vas je javnost upoznala preko oslikavanja javnih gradskih pumpi za vodu, tzv. Franceka! Što je s projektom Pimp My Pump?

- Projekt PMP, koji mi je i dalje jako drag, jednostavno sam prerastao i prebacio se na druge stvari, izradu velikih murala i revitalizaciju napuštenih gradskih prostora. Ali, tko zna, možda se jednog dana vratim tamo od kuda je sve krenulo.

Razmišljate li o ukoričavanju svojih radova? Ako ne, trebali biste!

- Mislim da za ukoričavanje mojih djela ima još puno vremena.

Kako u ovim razgovorima populariziramo knjigu i čitanje, što čitate, gdje i kada čitate i koliko Vam knjiga s godinama postaje (ne)važna u životu?

- Trenutačno treći put čitam U potrazi za Staklenim gradom Borne Bebeka i Željka Malnara. Svakako preporuka.