Mlada osječka glumica i pjevačica Antonija Pintarić dobitnica je nagrade hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 30 godina u kategoriji "Opereta/Mjuzikl", glumila je u brojnim predstavama, a sama za sebe kaže: "U mjuziklu se pjevanje i gluma savršeno stapaju i u tom se žanru najviše pronalazim". Osim što vrhunski glumi, Antonija posjeduje i zavidne glasovne sposobnosti te je dokazani zaljubljenik u jazz-glazbu. Ona je i "dijete knjižnice", a njezino vrijeme, unatoč dosadašnjim uspjesima, tek dolazi.

U GISKO-u se volimo hvaliti da ste "naše dijete knjižnice". Pojasnite čitateljima zašto.

- Mnoge me divne uspomene vežu uz igraonicu u GISKO-u u kojoj sam se satima zadržavala. Oduvijek sam bila neobično dijete koje se u većini situacija nije uklapalo u sredinu, a u Knjižnici sam našla ljude s kojim sam dijelila interese o pitanju umjetničkog izražavanja i među kojima sam se osjećala prihvaćenom. Posebno bih spomenula Dubravku Pađen Farkaš, od koje sam puno naučila, koja je prepoznala i prihvatila moju čudnovatost. Ne samo prihvatila nego me je ohrabrivala da nastavim biti svoja, luda i čudna, unatoč svemu, i da ne odustajem od svojih snova.

Vaša se knjižnična ekipa ostvarila u brojnim životnim poljima, jeste li već tada znale čime ćete se baviti u životu?

- Neobično je što ste to spomenuli jer sam baš nedavno, spremajući svoje stvari u podrumu, naišla na stari članak iz novina, koji je objavljen davne 2000. Od srca sam se nasmijala kad sam vidjela sliku male riđokose djevojčice koja je ponosno izjavila kako je članica Dramskog studija Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića i kako joj je najveći san postati glumicom. Također piše da voli pričati i pisati bajke, da voli pjevati i da voli Oscara Wildea. U tom su istom članku još neke djevojčice, sada već uspješne žene. I dalje se družimo i dijelimo interese, a upravo je Knjižnica ta koja nas je zbližila. U Knjižnici sam upoznala svoju najbolju prijateljicu Mateu Vadlja.

Vjerujemo da su vas ti dani u knjižnici inspirirali i da zbog tih druženja danas pišete i sami?

- Kao osnovnoškolka i srednjoškolka pisala sam pjesme i bajke. Pišem i danas, iako manje nego prije. Vjerojatno je razlog tomu moja samokritičnost. Kad sam bila dijete, samo sam pisala i stvarala bez ikakvih kočnica, a sada sam ipak malo veći perfekcionist i rijetko kad sam zadovoljna onim što napišem. Ponekad mi se čini da mi je lakše dječici uživo pričati priču, koju izmišljam iz glave, nego kada moram sjesti i staviti sve to na papir. Za sada sam napisala nekoliko kratkih priča, jednu bajku i jednu horor-priču, a volim pisati i pjesme. Svakako se namjeravam nastaviti baviti pisanjem i usavršavati u tom području.

Koliko su vam knjiga i čitanje pomogli u razvoju vaše glumačke osobnosti, olakšavali ulazak u druge svjetove i kreiranje likova kojima udahnjujete život?

- Moja mi je majka Irena znala govoriti da upišem komparativnu književnost koliko sam voljela čitati. Ali drago mi je da sam na kraju odabrala glumački poziv. Na satima književnosti, koju nam je predavao divni Bojan Marotti, sjedila sam u prvoj klupi i upijala svaku riječ. Knjige su mi pomogle tako što sam kroz čitanje razvila maštu, obogatila vokabular, stekla veliko znanje. Međutim, koliko god su mi knjige pomogle, a uistinu smatram da glumac treba mnogo čitati, smatram da me je Akademija naučila kako da se "trgnem". Glumac treba biti fokusiran, obraćati pozornost na ljude i situacije oko sebe, što više promatrati i primjećivati te biti spreman reagirati i prilagoditi se novoj situaciji.

Glumili ste u brojnim predstavama, rekli ste mi da vam najviše odgovaraju mjuzikli.

- Glazba je oduvijek bila prisutna u mom životu. Tome je uvelike pridonijela moja sestra Danijela. Međutim, ne mogu zamisliti da samo stanem pred mikrofon i pjevam. Volim pjevati kroz radnju i kroz dramsku situaciju. Ako moram birati između pjesme kroz koju mogu pokazati svoj glas i pjesme kroz koju se mogu glumački izraziti, potonja će imati prednost. Među ulogama koje su mi ostale u srcu kao najdraže istaknula bi ulogu Polly Peachum - Opera za tri groša, Rusty - Footloose, Liesl von Trapp - Moje pjesme moji snovi, uloga Jane u predstavi Osječki long long play, ulogu Cecily Cardew iz predstave Važno je zvati se Ernest O. Wildea. To je ujedno bila moja diplomska predstava. Također sam uživala raditi na predstavi Trenk iliti divji baron. Osječka me publika vjerojatno najviše zna po ulogama ranjivih, naivnih djevojčica. Priznajem da tako djelujem na prvi pogled. Međutim, koliko god mi laskao taj "Dorian Gray" efekt, sad kad imam 36 godina više mi odgovaraju uloge koje me izvlače iz zone ugode.

Za jednu od tih uloga dobili se i istaknutu nagradu. Je li vas nagrada motivirala za daljnji rad?

- Dobila sam Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Liesl, u predstavi Moje pjesme moji snovi. Međutim, na tu sam nagradu uvijek gledala kao na našu zajedničku nagradu, nagradu cijelog tima. Da nisam imala tako kvalitetne suradnike, podršku ansambla i autorskog tima, ništa ne bi bilo moguće ostvariti. Ono što smatram uspjehom je izuzetno kvalitetna suradnja, lijepa radna atmosfera u kojoj sam se mogla potpuno opustiti i stvarati. Namjerno ću iskoristiti izraz da sam mogla raširiti krila, jer sam se tako i osjećala. Osjetila sam golemu podršku koja mi je u tom razdoblju života neizmjerno značila. Prolazila sam kroz teške, ali važne promjene u svom životu, a uloga Liesl mi je bila lijek i motiv da pronađem svoju snagu.

Vaš zavidne glasovne sposobnosti otvorile su vam i neka druga vrata.

- Taj put prema nastupima i jazzu mogu slobodno nazvati Božjim čudom, jer se sve događalo tako prirodno. Moj tetak Vjekoslav Miling, inače poznati osječki jazz-gitarist koji svira u više bendova već desetljećima, čuo me je kako pjevam Ellu Fitzgerald u svojoj sobi. Pozvao me je da, kao gošća na njegovoj svirci u Magisu, otpjevam dvije, tri pjesme. I tako je krenulo: dvije pjesme, tri pjesme, deset pjesama, cijeli repertoar, pa svirke po mnogim osječkim restoranima i kafićima. Moram spomenuti nekoliko ljudi koji su mi neizmjerno pomogli u tome da učinim ono čemu nisam bila vična, a to je samopromocija. Među njima su roditelji mog kazališnog brace Marina Bulića, koji je izrastao u izuzetnog pjevača, te pokojni Slavko Bogdanović, s kojim sam imala čast snimiti jednu pjesmu i čije ću savjete uvijek čuvati u srcu.

Gdje vas možemo slušati, imate li kakve glumačke angažmane?

- Trenutačno sam zaposlena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, kao članica dramskog ansambla. Iduće će sezone biti deset godina otkad sam počela raditi u kazalištu. Priprema se zanimljiv repertoar, pa koristim priliku pozvati što više ljudi u naš HNK. Što se tiče mojih glumačkih i glazbenih ambicija, i dalje se želim razvijati kao glumica. Učim nove monologe, pripremam se za audicije i tražim prilike na tom području, a u svojoj matičnoj kući s ushićenjem čekam novi zadatak koji ću dobiti. Idem gdje se otvore vrata. U glazbi sam imala više sreće, osjećam da su se tu stvari nekako sretnije poklopile, a sreća je važan faktor u životu. Jazz Therapy Trio od iduće sezone svira u nešto drukčijem sastavu. Kristian i ja nastavljamo svirati, a u pregovorima smo da proširimo bend na više članova. No neću previše o tome da ne ureknem. (Kuc-kuc o drvo.)

Ljubav prema knjizi nije vas napustila, i danas puno čitate, s knjigom putujete, a imate i omiljene pisce i naslove.

- Oscar Wilde. Njega obvezno moram spomenuti. Veliki sam obožavatelj Oscara Wildea. Njegov život i njegova djela velika su mi inspiracija. A što se tiče ostalih pisaca, ne znam gdje da počnem. Od dramatičara bih istaknula G.B. Shawa, čije sam drame pročitala više puta i velika mi je želja glumiti u njima. Najdraže su mi Sveta Ivana i Zanat gđe Warren. Volim Tennesseeja Williamsa, a također me je oduševio Hristo Bojčev, posebno drama Orkestar Titanik. Što se tiče pjesnika, jako volim Jesenjina. Horor-priče su žanr koji mi je posebno zanimljiv. Istaknula bih H.P. Lovecrafta, koji je genijalan. Nedavno sam otkrila jednu knjigu koja mi se jako svidjela, pa bih ovim putem preporučila naslov Glumac na čekanju Davida Nichollsa.

 

FOTO: MATEJ JURČEVIĆ