Pozdrav iz Staljingrada roman je o ljubavi, umjetnosti i ratu napisan iz pera vrhunskog liječnika koji je uz specijalizaciju iz kirurgije, subspecijalizirao traumatologiju i plastičnu kirurgiju te specijalizirao ortopediju i traumatologiju, kao i hitnu medicinu. Ovaj znanstveni savjetnik, profesor na Medicinskom fakultetu u Osijeku i pročelnik Zavoda za kirurgiju šake na Klinici za traumatologiju iz Draškovićeve 19, KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu, veliki je ljubitelj povijesti i umjetnosti, ali i poznavatelj borilačkih vještina. Riječ je o svestranom Osječaninu sa zagrebačkom adresom, prof. dr. sc. Romanu Paviću.

Vaš prvijenac uspješno spaja fikcionalnu priču, stvarne dokumente i razmišljanja aktera ondašnjeg vremena. Recite nam više o ujedinjavanju tih elementa?

- Radnja romana Pozdrav iz Staljingrada zbiva se u Zagrebu, Osijeku, Londonu i Rusiji u razdoblju od 1938. do 1951. i prikazuje te gradove i države kakvi su bili u navedenom razdoblju. Stvarni su ljudi i događaji povezani s tri fikcionalna lika u koja sam ugradio svoj alter ego. Riječ je o liječniku kirurgu, akademskom slikaru i svećeniku franjevcu kapucinu koji u navedenom razdoblju susreću poznate ljude koji su tada tamo živjeli. Sve što se navodi o stvarnim likovima u romanu temeljeno je na istinitim, mahom neobjavljenim podacima. Može se pročitati između redova i njihov psihološki profil. Jedan od kolega mi je rekao kako je na meni bila velika odgovornost napisati ovakav roman jer će neki čitatelji u budućnosti poznavati likove opisane u romanu samo preko moje interpretacije. Također se to odnosi i na stvarne podatke vezane uz rat u Rusiji koji se opisuje u romanu. Roman jest primarno ratni, ali posjeduje razdoblje prije i poslije tog razdoblja. Uz to ima izvrsnu karakterizaciju likova, više ljubavnih priča i pisan je suvremenim načinom. Roman je napisan na gotovo 650 stranica, a posljednjih je 200 poput najboljeg trilera. Sve ono što je opisano u romanu doista se dogodilo toga dana hrvatskim vojnicima na staljingradskoj bojišnici. Moja profesorica s fakulteta koja ima 91 godinu javila mi se i rekla kako nikada nije pročitala ništa stvarnije što ju je tako vratilo u razdoblje njezine mladosti kao što je to opisano u ovom romanu, osobito u doba NDH i poslijeratnog Golog otoka. Jedan od poznavatelja svjetske književnosti za roman mi je rekao kako pisci obično pišu po špranci nekog prije njih, no na ovom se romanu vidi da je potpuno originalan.

Roman obiluje mnoštvom povijesnih činjenica i podataka o umjetnosti. Koliko ste dugo proučavali građu na koju se oslanjate u romanu?

- Za razdoblje vezano uz 2. svjetski rat bio sam zainteresiran od kada znam za sebe. Tijekom godina proučavao sam povijest i povijest umjetnosti, pamtio i bilježio, te uz medicinu i još neke moje druge interese sve to uklopio u zanimljivo napisanu priču. Veliki broj ljudi, poznatih i iz šire obitelji te prijatelja svojim su sitnim detaljima i ponekom pričom pridonijeli da se sve to uklopi u za mene veliki projekt kao što je roman Pozdrav iz Staljingrada, naravno uz neizostavno istraživanje postojećih povijesnih dokumenata.

U romanu se između ostalih pojavljuju Meštrović, Kljaković, Stepinac, Tito, Pavelić, Churchill… Dijalozi i dijelovi tekstova često su autentični, pronađeni u davnim člancima i memoarima. Što vas je navelo na takav pristup stvaranju djela?

- Roman je temeljen na istinitim i velikim dijelom nepoznatim činjenicama široj javnosti, a koristio sam velikim dijelom osobne izvore, pa i za spomenute stvarne likove, za koje ste pitali. Nešto o tome već sam vam odgovorio u prethodnom pitanju. Na pristup stvaranju ovakvog djela navela me neizdrživa potreba podijeliti svoja saznanja s drugima, bez ikakvog materijalnog interesa. Pisao sam roman kakav bih volio čitati, sad i kad ostarim. Čitatelji su to prepoznali i roman se izvrsno prodaje u svim knjižarama u Hrvatskoj, a doista je zavidno i medijski popraćen. Budući da nikoga nisam u medijima ranije poznavao, a u književnosti sam bio potpuno nepoznat, to govori da kvalitetno štivo uvijek nalazi svoj put, makar je za njegovo objavljivanje trebalo vremena da se zapazi i otkrije.

Roman bez ideoloških uljepšavanja prelama najopterećenije razdoblje suvremene povijesti. Mislite li da današnja događanja vezana uz rat u Ukrajini vode prema ponavljanju povijesti?

- Tehnološki razvoj napreduje golemom brzinom, no odnosi između ljudi vrlo se sporo mijenjaju. Zato se ratovi kojima je čovječanstvo opterećeno kroz povijest ponavljaju i sve su razorniji. Roman je napisan bez ideoloških naočala, ne podilazeći ni lijevima ni desnima, kako sadašnjim tako i nekadašnjim. Tako se, prema mojem mišljenju, treba pisati književno kao i znanstveno i stručno djelo.

U Domovinskom ste ratu kao dragovoljac ranjeni u Tenji prilikom spašavanja i izvlačenja ranjenika. Jeste li svoj izlaz pronašli u stalnim edukacijama i usavršavanjima?

- Mislim da svatko od nas treba pridonijeti čovječanstvu koliko je u njegovoj moći i iskoristiti talente koje nam je Bog dao, a ne ih zakopati u zemlju. Svakom od nas bila je dužnost braniti domovinu, u svojim mogućnostima, čak i iznad njih, a ne gledati kako to poslije iskoristiti za svoj osobni interes. Moj se znanstveni rad vidi u više od stotinu originalnih znanstvenih i stručnih objavljenih radova, od čega je samo 46 radova pohranjenih u Američkoj nacionalnoj biblioteci. A to je mjerilo kvalitete prema svjetskim standardima.

Kolekcionar ste, uz povijest i umjetnost veliki ste i poznavatelj borilačkih vještina.

- Mislim da su znanost i umjetnost vrlo važni u opstanku jednog naroda, pa tako i našeg. Trudio sam se pridonijeti u tom polju koliko sam mogao. Brojna umjetnička dijela koja su bitna za hrvatsku povijest umjetnosti pohranjena su u mojoj kolekciji, uz odlikovanja tu su slike i skulpture, a ima ih na stotine... Spomenut ću samo neke autore: Lj. Babić, V. Becić, C. Medović, M. C. Crnčić, O. Iveković, I. Kožarić, I. Dulčić, A. Masle, M. Stančić, V. Kristl, Lj. Ivančić, O. Nemon, I. Gattin, O. Petlevski... Što se tiče vašeg pitanja u vezi s borilačkim vještinama, moj je otac bio poznati boksač, Ivica Pavić, pa sam potaknut njegovim primjerom i ja bio zainteresiran za borilačke sportove, no više za džudo i karate.

Hvaljeni ste i priznati liječnik s brojnim specijalizacijama i subspecijalizacijama. Imate li još koju u planu ili ipak možemo očekivati novi roman?

- Imam četiri specijalizacije i dvije subspecijalizacije točnije, koje smo već prethodno uglavnom nabrojili. Osim Pozdrava iz Staljingrada napisao sam još dva romana, malo kraća od prvog. Svake će sljedeće godine izići po jedan od njih. Sada polagano pišem i četvrti, za koji očekujem da će po veličini biti sličan Pozdravu iz Staljingrada, no to ćemo vidjeti kad bude gotov.

Možemo li već sada saznati o čemu se radi u nadolazećim romanima?

- Prvi se zove Kamikaze i za njega je već učinjena ilustracija naslovnice. To je antiratni roman koji govori o Japanu u 2. svjetskom ratu, u obliku fikcionalne priče temeljene na istinitim događajima. Naime, kada sam bio dječak u dobi od osam godina, upoznao sam japanskog pilota koji je bio kamikaza tijekom 2. svjetskog rata. Njemu je ovaj roman posvećen. Drugi se roman zove U potrazi za Kainom i Abelom. Riječ je o slici C. Medovića Kain i Abel nastaloj 1896. koja se nalazi u mojem vlasništvu. Roman opisuje vrijeme od Medovićeva djetinjstva, školovanja i studiranja na Akademiji, boravka u samostanima u Rimu, Münchenu, Dubrovniku pa sve do smrti. Opisano je također što se sve događalo s kasnijim vlasnicima slike i njihovim obiteljima kroz vrijeme, npr. u oba svjetska rata pa do danas. Također, roman ima suvremeni dio, jednog mladog kirurga, ljubitelja Krležine proze. Njegove su peripetije u romanu prikazane pri kupnji ove slike pomalo na humorističan način.

Vrijeme je godišnjih odmora, možete li nam preporučiti nekoliko literarnih naslova po vašem guštu koji će nam olakšati vruće dane?

- Ljubitelj sam klasika u književnosti. Mene su do sada od naših autora najviše oduševile Krležine Zastave i Banket u Blitvi. Koliko je to za plažu nisam baš siguran, jer prvo djelo čini pet knjiga, a drugo tri i vrlo su složeno pisane. No to je kvaliteta koju bih svakom preporučio, kao i Travničku hroniku Ive Andrića. Uz to je Umberto Eco i Ime ruže, knjiga koja je obilježila moj život. Volim čitati i Thomasa Manna...