Rođeni Zagrepčanin vrlo je brzo stekao simpatije Osječana, ranih kolega, pacijenata i širokog kruga ljudi koji ga prate na društvenim mrežama. Svestrani Dragan Maloševac specijalist je hitne medicine, nepokolebljivi borac za istinu, maratonac, autor satire te pasionirani skupljač autića, pivskih craft boca, keramičkih figura žena i knjiga.

Iz Zagreba za Osijek, što vas je ponukalo na promjenu poslovnog i životnog okruženja?

- Cijela je ta priča neobična i složena, ali takav je, zapravo, cijeli moj život. Poprilično sam emotivan i jako sam mnogo životnih odluka donio u afektu, doslovce preko noći. Tada sam, prije nekih desetak godina, radio u farmaceutskoj industriji, dao sam otkaz i odlučio se vratiti u struku. Hitna je medicina bila jedino što sam u tom trenutku znao i želio raditi, pa sam se javljao na natječaje diljem Hrvatske, pa tako završio u osječkom Zavodu za hitnu medicinu. Godinu dana kasnije prešao sam u KBC Osijek i započeo specijalizaciju iz hitne medicine.

Kako je danas biti član Objedinjenog hitnog bolničkog prijema KBC-a Osijek, s kakvim se sve situacijama susrećete?

- Svakim je danom sve teže i teže, pa smo svi mi specijalisti hitne medicine, ne samo u Osijeku, itekako frustrirani i iscrpljeni. Koliko je to teška, nezahvalna i zahtjevna specijalizacija, najbolje govori podatak kako se nitko u Osijeku unatrag četiri-pet godina nije javio na natječaj za specijalizaciju. Doslovce nitko! OHBP-ovi su se pretvorili u najveća i najteža radilišta, a broj je pacijenata sve veći iz dana u dan. Sve sam to predvidio i najavio u tekstu koji sam napisao za Liječničke novine još davne 2016. godine. Nijedan ministar taj problem nije pokušao riješiti, pa će OHBP-ovi i dalje biti vrući krumpir hrvatskog zdravstvenog sustava.

Posao je to koji obiluje stresnim trenucima, je li trčanje jedini način s kojim se branite od njih?

- Svatko od nas hitnjaka ima neki svoj obrambeni mehanizam i način na koji se nosi s teškim i stresnim situacijama. Ja, osim trčanja, imam jako mnogo hobija i stalno nešto radim, pa jednostavno ne stignem vrtjeti ružne filmove u glavi. Prije sam mnogo više trčao, ali sam se zbog teške ozljede lijeve noge odlučio prebaciti na triatlon kako bih se više posvetio plivanju i vožnji bicikla. Čeka me triatlon u Crnoj Gori.

S obzirom na rat u Ukrajini, i nama slična iskustva i emocije, prepoznajete li u poslu, možda i svojoj okolini, veći priljev bolesnika sa srčanim tegobama, tjeskobom, anksioznim napadima…?

- Svaka se velika kriza mora odraziti i na zdravlje ljudi. Prvo smo imali pandemiju koja je još uvijek prisutna, a sada smo svjedoci rata, ratnih strahota i ratnih stradanja Ukrajinaca. Sve to ima loš utjecaj na naše živote i na zdravlje cijele populacije.

Uz Ukrajinu, kao izvor stresa, spominjete i bolest COVID-19 koja nas je također izbacila iz uobičajenih životnih ritmova. Veliki ste borac za širenje istine o koronavirusu. Uspijevate li u tome?

- Pratio sam situaciju vezanu uz bolest COVID-19 doslovce od prvog dana. Prvih sam godinu dana aktivno prikupljao korisne informacije i znanstvene činjenice, prije svega kako bih mogao pružiti najbolju medicinsku skrb oboljelima, a velik sam broj korisnih informacija dijelio i na društvenim mrežama. Aktivni sam član nekoliko privatnih i zatvorenih grupa u kojima liječnici i znanstvenici izmjenjuju svoja saznanja i iskustva. Zadnjih sam nekoliko mjeseci jednostavno odustao. Sve se to počelo pretvarati u borbu s vjetrenjačama koja mi je oduzimala previše vremena i energije.

Što s onima koji ne prihvaćaju, ne razumiju, imaju neku svoju istinu? Zagorčavaju li vam život?

- Svi oni koji nakon dvije godine ne prihvaćaju i ne razumiju, neće nikada niti razumjeti niti prihvatiti znanost i znanstvene činjenice. Antivakseri su vrlo neobičan fenomen današnjeg društva. Oni imaju neku svoju istinu, agresivni su i beskrajno naporni. Dobio sam na stotine prijetećih poruka i uvreda. U pravilu su to zločeste kukavice koje se javljaju ili anonimno ili s lažnih profila. Shvatio sam da bilo kakav ozbiljniji angažman nema više nikakvog smisla, pa smo se ja i neki moji kolege jednostavno povukli i prestali pisati o koroni. Nažalost, antivakseri su nanijeli veliku štetu svim društvima. Mnogi su političari, ali i znanstvenici i liječnici, iskoristili ovu pandemiju za prikupljanje jeftinih političkih poena, pa su, nažalost, bili dodatni vjetar u leđa antivakserima i teoretičarima zavjera. Sve su to jeftini populisti. Jednostavno, ne želim širiti ovu priču, shvatio sam da je bilo kakva ozbiljnija rasprava samo pucanj u prazno.

Aktivni ste na društvenim mrežama, za neke su one blagoslov, drugi ih koriste kako bi izbacili vlastite frustracije i nesigurnosti. Kakva su vaša iskustva?

- Društvene su mreže zapravo preslika života. Svatko ih koristi u skladu s vlastitim karakterom i životnim stavovima. Nekima su korisne, neki ih koriste za druženje, a nekima služe za ublažavanje frustracija. Danas svatko ima pristup internetu, a to kod needuciranih i funkcionalno nepismenih osoba stvara lažan osjećaj jednakog znanja i raspolaganja jednakom količinom i kvalitetom informacija koliku imaju i stručne osobe.

Jedna od korisnih je i vaša Facebook stranica, Kolega hitnjak, koja ima respektabilan broj pratitelja. Što objavljujete na stranici i zbog čega ne češće?

- Trenutačno imamo 37 tisuća pratitelja. Kad kažem imamo, mislim na kolegu Igora Bereckog i sebe. Na stranici su objavljene kratke humoristične crtice iz života i rada liječnika hitne medicine. Sve su te priče nastale poprilično davno, pisao sam ih kako bih iz teškog i stresnog posla izvukao nešto pozitivno, nešto simpatično i toplo. Nakon što smo počeli s objavama, dogovorili smo se da nećemo pisati i objavljivati nove priče. Time sam želio izbjeći situacije u kojima bih se bilo tko osjećao nesigurno, želio sam raditi neopterećeno i maksimalno ozbiljno i odgovorno. Ostalo je još nekoliko napisanih priča koje čekaju Igorov prateći crtež, a zatim i objavu.

Ima li prostora i planova za ukoričivanjem tih anegdota?

- Imali smo dosta upita o izdavanju Kolege hitnjaka u pisanom obliku, ali nikako da donesemo konačnu odluku i krenemo u izvedbu tog projekta. Naravno, želja nam je izdati pisanu zbirku. Imamo jako mnogo materijala, pa se nadam da ćemo Igor i ja napokon pronaći malo više slobodnog vremena i krenuti u realizaciju tiskanog izdanja.

Skupljate knjige? Kakve? Možete li nam preporučiti nekoliko naslova?

- Čitam doslovce sve što mi dođe pod ruku. Imam naviku kupovati, a ne posuđivati knjige, pa zbog toga imam pune police knjiga. Osim stručne medicinske literature obožavam beletristiku, prije svega kriminalističke romane. Navukao sam se na skandinavske pisce, najdraži su mi Jo Nesbo, Camilla Laeckberg, Jussi Adler-Olsen i Henning Mankell.

Kad smo već kod preporuka, veliki ste ljubitelj pizza. Možete li nam izdvojiti nekoliko najdražih?

- Da, veliki sam ljubitelj pizze, pa sam u zadnjih desetak godina počeo tijekom putovanja i odlazaka na utrke posjećivati pizzerije. Odnedavno znam i ciljano sjesti u auto te se voziti satima ne bih li isprobao pizzu u nekoj dobroj i poznatoj pizzeriji. Posjetio sam više od 200 pizzerija, a sve sam to zapisao uz prateće fotografije, kratke osvrte i komentare. Što se tiče same pizze, najdraža mi je ona s mortadelom i pistacijama. Jednu od najboljih pojeo sam u beogradskoj pizzeriji Majstor i Margarita. Od hrvatskih pizzerija koje sam do sada posjetio najdraže su mi lički Ruspante, zagrebačka Duksa, šibenska Victoria i osječki Astrogarden. Na svojoj F stranici imam albume sa slikama i top-liste stranih i domaćih pizzerija. Često me prijatelji, kad se zateknu u nekom gradu, pitaju gdje mogu otići na dobru pizzu, pa mi je drago kad im mogu pomoći i preporučiti im dobru pizzeriju.