Potencijali ovog mladog Osječanina prepoznati su još tijekom studija na
AUKOS-u. Dekanova nagrada, nagrada Akademije za najbolji rad u području
slikarstva i nagrada Studentskog biennala za videorad sigurno su mu dale vjetar
u leđa u pronalaženju umjetničkih izraza. Danas aktivno izlaže, bavi se
grafikom, fotografijom, videom, slikarstvom i dizajnom. Krunoslav Dundović,
bivši aktivni skejter, pasionirani je skupljač gramofonskih ploča, Hi-Fi
zanesenjak i suvremeni umjetnik.
Biti umjetnik
Možete li se sjetiti kada ste osjetili "poziv" baviti se umjetnošću i
umjetničkim radom? Kada i kako mlada osoba osvijesti talent koji čuči u
njoj?
- U osnovnoj sam školi imao profesoricu iz likovne kulture koja je prepoznala
talent i moju želju za kreativnim izražavanjem te me je podupirala u svemu što
sam radio, pa mi je naposljetku predložila da upišem umjetničku školu, što sam i
učinio. U umjetničkoj mi se školi pogled na umjetnost proširio te sam počeo
dublje istraživati crtež, slikarstvo, video, grafiku - i na taj se način
razvijati u umjetničkom smislu. Nakon toga želja mi je bila upisati snimanje na
Akademiji dramske umjetnosti, ali bio sam prvi ispod crte i na jesenskom sam
roku odlučio upisati Umjetničku akademiju u Osijeku, koja je tada bila u
povojima. To je bio moj put u svijet umjetnosti i način na koji sam se
osvijestio o afinitetu prema umjetnosti, no mišljenja sam da je to sve
individualno i da se afinitet prema umjetnosti može osvijestiti i u kasnijoj,
zrelijoj dobi.
Kakvo je vaše viđenje svijeta oko vas? Odražava li se taj svijet u vašim
djelima?
- Definitivno se moje viđenje svijeta odražava u mojim radovima jer teško je
odvojiti umjetnika od njegova djela, no težim da moji radovi budu svjetovi za
sebe i da govore sami o sebi i za sebe. Zalažem se za umjetnost koja je totalno
suprotna od aristotelovskog pojma pjesnika "imitatora" koji predstavlja
objektivnu zbilju te nastojim svojim radovima stvarati svojevrsnu, "novu"
realnost koja možda i nema uporište u svijetu koji me okružuje, ali može opstati
i funkcionirati u njemu.
Biste li rekli da kulturno i umjetničko okruženje u Osijeku utječe na vas
kao umjetnika i vaš rad?
- Osijek je grad u kojemu se u proteklih 10 - 15 godina znatno razvila
umjetnička scena, a čemu je dijelom pridonijelo osnivanje Umjetničke akademije,
koja je odgojila i obrazovala velik broj profesora likovne kulture, a danas su
afirmirani umjetnici sveprisutni na nacionalnoj i inozemnim likovnim scenama, pa
djelovanje u takvom gradu, u kojem je scena vividna i na visokoj razini, svakako
stimulativno djeluje na mene i, vjerujem, na druge umjetnike. S druge strane,
živim u državi u kojoj sam prisiljen baviti se primarno egzistencijalnim
pitanjima, pa je teško potpuno se prepustiti, živjeti i promišljati umjetnost,
što je često demotivirajuće i obeshrabrujuće. Prisiljen sam boriti se
umjetničkim radom i tako graditi neki novi, bolji svijet. Na kraju krajeva,
nemoguće je izolirati se od okoline i negirati ju jer ipak smo mi ljudi, prije
svega, društvena bića.
Ne upotrebljavate puno boja u svojim radovima. Zbog čega je tomu
tako?
- Boja je u mom radu egzistirala kada sam se bavio isključivo slikarstvom.
Tad sam se koristio paletomu koja je bila svjesno ograničena i svedena
prvenstveno na zemljane, zagasite tonove. U toj je fazi boja bila odraz onoga
što me okružuje, slavonskog krajolika, od čega ne mogu pobjeći. Također, počevši
se baviti medijem grafike, nisam pobjegao od tog istog krajolika, ali sam ga
lišio boje iz želje da pojednostavim stvari i svedem ih na minimum. U to me
vrijeme samo zanimao odnos tonova i oblika, praznine i punine, svjetla i mraka,
a za to su mi bijelo, crno i valeri sivoga bili sasvim dovoljni, boja je bila
suvišna. Ona je često i zavodljiva, može vas zavarati, šarmirati, a samim time i
odvesti na put kojim ne želite ići, a prisiljeni ste jer ona jednostavno to od
vas traži, dok je crno-bijelo, po meni, puno iskrenije, tu nema šarmiranja, ili
je dobro ili nije, to se odmah vidi, ako se ne vidi, onda se osjeti.
Kao predstavnik mlađe generacije znate da je freelanceanje budućnost
mnogih struka, međutim, za većinu umjetnika takav je način rada uobičajen od
davnina. Imate li i vi takvih angažmana?
- U početku svog umjetničkog djelovanja bavio sam se freelanceanjem, no brzo
je došlo do zasićenja, smatram da mi je oduzimalo umjetničku slobodu kojoj težim
i za koju se zalažem. Ono iziskuje da se prilagođavate situacijama i klijentima,
a za mene je umjetnost nešto sasvim drugo. Ona za mene ne smije biti podložna
drugim faktorima, nego mora biti ogledalo pojedinca koji ju stvara, što je jako
rijedak slučaj kad su zahtjevi financirani. Ne smatram da to nije moguće, ali to
su veoma rijetke situacije.
Radite i kao asistent na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Što
predajte, prepoznajte li buduće umjetničke zvijezde, potencijale?
- Zaposlen sam na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku u zvanju
umjetničkog suradnika i na preddiplomskom studiju držim kolegije Grafika 3 i 4
te na diplomskom studiju izborni kolegij Sitotisak 1 i 2. U skladu s radnim
mjestom potencijale u studentima nastojim prepoznavati i na neki način
profilirati otvarajući im nove poglede na umjetnost i na svijet koji ih okružuje
kako bi na kraju spoznali sebe i našli svoj put, svoju "nišu"; smatram to svojom
dužnošću.
Iako se krećete u umjetničkim i stručnim krugovima, imate li opće spoznaje
o educiranosti mladih u polju umjetnosti? Jesu li dovoljno upućeni, cijene li se
danas umjetnici i njihova djela?
- Mislim da mladi nisu dovoljno educirani i upoznati s umjetnošću, a toj tezi
ide u prilog i činjenica da u hrvatskoj imamo tjedno samo jedan sat Likovne
kulture u osnovnoj školi, a u nekim je srednjim školama i nemaju. To je
poražavajuća činjenica jer se kroz Likovnu kulturu ne uči samo "lijepo" crtati,
slikati.. nego se i rješavaju likovni problemi kojima se provocira i potiče
divergentno razmišljanje, koje nam može pomoći da probleme rješavamo na sasvim
nove i svježe načine, a ne da idemo stalno istim, utabanim putem, u umjetnosti i
u svim drugim granama.
Kako od malih nogu usaditi naviku konzumiranja kulture?
- Mislim da se navike ne mogu usađivati nekome, treba raditi na njima i
stvarati ih. Jedan od načina stvaranja navika je obrazovanje i obilaženje
galerija, muzeja, kina, koncerata... no onda se tu vraćam na činjenicu da imamo
jedan sat Likovne kulture, što nije dovoljno da bi se posjećivale izložbe i
ostali kulturni događaji pa bih kao primarno naveo povećanje satnice, a onda sve
ostalo, nadam se, sjeda na svoje mjesto.
Magija ploča
Naš zajednički prijatelj opisao vas je kao pasioniranog skupljača
gramofonskih ploča, na što je mislio? Što najčešće slušate?
- To je jedan od hobija koji me trenutno zaokuplja. Počeo sam prikupljanjem
glazbe koju volim te sam polako ušao u taj svijet koji me očarao. Jednostavno
magija koju posjeduje gramofonska ploča i sam ritual slušanja je neusporediv sa
slušanjem glazbe preko muzičkih servera koji su danas popularni. Takav vas način
slušanja tjera da glazbu pozorno i aktivno slušate, od početka do kraja albuma.
A s takvim, aktivnim, slušanjem glazbe počeo sam cijeniti dobro odsvirane,
snimljene, masterizirane i producirane ploče neovisno o kojem žanru se radilo,
tako da danas slušam manje-više sve. Jazz, funk, soul, rock...
Imate li vremena za knjigu i čitanje? Preporučite nam nekoliko naslova
koji su na vas ostavili dojam.
- Nisam neki knjiški moljac, tako da sam u osnovnoj i srednjoj školi lektire
čitao ako nisam našao tko će mi ih prepričati, pa sam bio prisiljen čitati ih. U
srednjoj sam školi počeo čitati stručnu literaturu i taj se ritual zadržao do
danas. Od literature koja je na mene ostavila poseban dojam mogao bih izdvojiti
djelo Edwina Abbotta Plošnozemska - Pripovijest o mnogo dimenzija, koja je
objavljena 1884. To je matematička i znanstvenofantastična pustolovina koja
govori o hiperprostoru mnogo prije Einsteinove teorije relativnosti na satiričan
i posve zanimljiv način za viktorijansko doba, u kojem je
nastala.