Datum objave: 16. travnja, 2022.
Kipar, ilustrator, slikar, kostimograf, autor vizualnih identiteta.
Producent, scenarist, redatelj, montažer, scenograf. Suprug, otac i prijatelj.
Boris Sekulić, ako je suditi prema svemu navedenom, živi sto života. Radio je na
Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, danas je samozaposlen i u brojnim
angažmanima radi kao freelancer. Dobitnik je više nagrada, među kojima svakako
valja izdvojiti dva Porina, prvi za najbolje likovno oblikovanje glazbenog
albuma, drugi za najbolji video godine.
Primijenjeni umjetnik
Kad ste stigli sve te vještine svladati i ostvariti se u njima?
Spomenut ću samo glazbene spotove na kojima ste radili, a kojih je već više od
60!
- Znatiželja mi je nezasitna i nikad se ne žalim zbog toga. I sam se nekad
iznenadim koliko se toga skupilo. Odgovor je vjerojatno u činjenici da malo
spavam, otprilike pet sati dnevno. Druga je bitna stvar da volim brzo završiti
ono što sam započeo jer me već čeka sljedeći projekt. Vremenski rokovi i druga
ograničenja pružaju najveću slobodu, koliko god kontradiktorno zvučalo.
Na spotovima radite kao producent, scenarist, redatelj i scenograf,
nerijetko ste i montažer i kostimograf. Zašto je tomu tako?
- Bez obzira
na sve potpisane funkcije u spotovima, smatram se i dalje samo primijenjenim
umjetnikom. Likovnost je prva i posljednja postaja na tom putovanju. Za to
područje osjećam da ga razumijem i da pjesmu mogu nadograditi. Sve ostale
funkcije radim u samoobrani, iako sam s vremenom puno naučio i stekao sigurnost.
Uživam u cijelom procesu stvaranja i timskom radu. Budžeti spotova su
ograničeni, pa je često i to razlog zašto ne angažiram profesionalce za svaki
segment.
Vjerujem da vas svaka suradnja s glazbenicima obogaćuje.
Međutim, postoje li neke suradnje i ostvarenja na koje ste posebno ponosni?
- U poziciji sam da biram pjesme i suradnike, pa je logično da radim s
glazbenicima s kojima mi je ugodno. Uvijek ću izabrati dobrog čovjeka umjesto
dobrog umjetnika, što ne znači da jedno isključuje drugo. Ponosan sam na sve
suradnje, a izdvoijo bih možda suradnju s grupom Let 3 jer su mi jedan od
najdražih bendova, pa je bio poseban užitak s njima raditi. Ponosan sam i na sve
suradnje s Kandžijom. Jako smo dugo prijatelji i drago mi je da smo snimili
skupa dosta spotova.
Vaši su spotovi puni zanimljivih detalja koji, kao
potpora glazbi i riječima pjesama, uspješno služe funkciji prenošenja emocija.
Što vas inspirira? Umjetnik, pjesma ili nešto treće?
- Ti detalji i sama
likovnost svakog spota ono su što mi je u fokusu. Drago mi je da ste to
istaknuli. Boja i oblik gradivni su elementi mojih spotova. Pokušavam istaknuti
karakter izvođača, a pjesmi dati "okus i miris", što postižem "začinima iz
vlastitog uzgoja". Danas je puno redatelja spotova koji bez ikakve zadrške
recikliraju tuđe ideje, što je meni, osobno, najniži oblik stvaranja. Jedini
način da budeš autentičan je da pružiš publici sebe. Kako nisam formalno ni
redatelj ni snimatelj, shvatio sam da je likovno promišljanje nešto što mogu
ponuditi u svojim spotovima. Imam sreću da radim puno s mladim izvođačima, koji
su otvoreni za moje ideje i s punim povjerenjem ulazimo u realizaciju.
Aktivno djelujete u raznim područjima vizualne i primijenjene
umjetnosti. Imate li prvu ljubav, umjetničku granu kojoj se uvijek rado vraćate?
- Jako volim crtati. Crtežom/skicom započinjem sve što radim. Ostala
područja zahtijevaju određenu opremu, prostor, dodatne suradnike, a crtež je u
produkcijskom smislu najjednostavniji. Osim toga, i najdirektniji je u
izražajnom smislu. Tako da je, bez obzira na veliku ljubav prema svemu što
radim, crtanje ipak malo iznad svega.
Pripremate li kakvu novu izložbu?
Kako uopće nastaje izložba?
- Imam dosta radova spremnih za izlaganje,
ali kako sam stalno u angažmanima, jednostavno ne stignem sjesti i poslati
prijave za izlaganja. Posljednjih sam godina izlagao na pozive, što mi je puno
jednostavnije jer ne moram pratiti natječaje. Nastajanje izložbe nema standardan
proces, jednak kod svih umjetnika. Neki umjetnici jednostavno stvaraju svoje
radove u atelijeru i kad ih se skupi određen broj, odluče ih predstaviti. Drugi
pak imaju vrlo jasan koncept u samom početku i s njegovom realizacijom spremni
su za predstavljanje. Puno je pristupa i svi su legitimni. Ono što je, po meni,
najvažnije jest da izloženo djelo predstavlja autora. Nije važan ni medij ni
mjesto izlaganja, važno je samo ono što se govori svojim radom. Tišina je
također važan dio, jer čovjek uči samo dok sluša. Tako da je i izlagačka stanka
često korisna.
Iz kazališta na film
Ne smijemo zanemariti ni
vaše angažmane na filmu i u kazalištu, pokušajte nam ukratko opisati svoj rad u
tim područjima umjetnosti.
- Kazalište je jedna od najvećih ljubavi.
Obožavam ga kao konzument, ali i kao autor koji je sudjelovao u stvaranju
desetak predstava. Bio sam angažiran kao scenograf, kostimograf, autor maski,
oblikovatelj lutaka. Kazalište nudi puno više slobode za kreativno izražavanje,
ali je, nažalost, jako slabo plaćeno. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih
sam prešao na film. U posljednjih sedam-osam godina radio sam na gotovo 40
filmova, od kojih je većina stranih. Angažiran sam u scenografskim ekipama kao
scenski slikar i kipar. Glavni mi je zadatak imitirati razne materijale poput
bronce, mramora, hrđavog željeza i ostalih površina koje se u scenografiji
izvode u stiroporu ili nekom drugom jeftinom i laganom materijalu. Za razliku od
kazališta, gdje su te imitacije samo metafora, na filmu to mora biti jako
uvjerljivo izvedeno, tako da se na velikom platnu ne vidi da se radi o
prijevari. Posljednjih sam godina stekao puno znanja i iskustva, tako da radim i
u drugim zemljama u velikim holivudskim projektima. Obožavam taj posao jer neću
nikad proživjeti dva ista dana.
Imate uvid u kulturno-umjetničku scenu u
Hrvatskoj, u trenutno stanje. Što je, prema vama, najveći kočničar, što
pokretač?
- Najveći je kočničar, sigurno, mali proračun za kulturu, koji
se iz godine u godinu smanjuje. Odgovornost je dijelom i na samim dionicima
kulture, koji su često zatvoreni u svoj svijet i ne komuniciraju na van.
Najvećim pokretačima vidim ljude koji rade na popularizaciji umjetnosti i
kulture. U prvom bih redu istaknuo ekipu koja se bavi street artom i posljednjih
je godina napravila sjajne rezultate. Njihov je rad vidljiv i komunicira
direktno s publikom. Društvo bez kulture ne može opstati, ali je bitno da se to
društvu malo plastičnije ilustrira.
Nakon svega navedenog jasno je da
ste svestrani i talentirani! Međutim, što naša poznata glazbenica Jelena Radan,
vaša supruga, kaže na vaše pjevanje i ples? (smijeh)
- To su dvije
stvari koje jako volim i jako ne znam. Evo jedna njezina izjava koja objašnjava
sve: "Da uhvatim zlatnu ribicu, tražila bih od nje da ti da sluh." (smijeh)
Pretpostavka je da zbog naravi posla puno čitate. Kakvi vas naslovi
opuštaju, možete li nam dati nekoliko književnih preporuka?
- Baš zbog
naravi posla ne stignem čitati koliko bih volio. (smijeh) Najviše me opušta
dobra priča, vješto napisana rečenica i bliska tema. Preporučio bih nekoliko
domaćih autora. Oduševila me knjiga Elijahova stolica Igora Štiksa. Za one koji
još nisu stigli pročitati Črna mati zemla Kristijana Novaka, mislim da neće
požaliti, te za kraj knjiga Damira Karakaša Sjećanja šume. Radi se o tri
masterpiecea suvremenih hrvatskih književnika koja će garantirano potaknuti
čitatelja da pročita još poneko domaće štivo.