Osječki Donji grad dobio je svoj prvi dokumentarni film, DGO I/III, a kako se
najavljuje, stižu još dva nastavka. Za tu je veliku stvar zaslužan Hrvoje
Petrović, povjesničar i pedagog, koji je u dvije godine snimio 50-ak sati
materijala. Uoči nove projekcije, koja će se 14. travnja održati u kinu Urania,
autor nam otkriva više o samom snimanju i razgovorima s brojnim donjogradskim
generacijama.
Što vas je potaknulo na snimanje filma vezanog uz Donji grad?
Otkud ideja?
- Niz je tu faktora utjecalo na ideju, a
definitivno mi je najvažnija inspiracija bio YouTube serijal "Kvart priča",
Zagrepčanina Vida Juračića, ali ne stil i način na koji je napravljen, nego kao
ohrabrenje da za videouradak o kvartu ne trebaš biti diplomirani filmaš niti za
to moraš izdvojiti neki enormni novac. Trebaš "samo" uložiti nekoliko tisuća
sati slobodnog vremena, pronaći stotinu sugovornika koji imaju određenu dozu
karizme, nekoliko "pomagača" koji dijele sličan entuzijazam za organiziranje i
prikupljanje materijala… I, kao Rocky Balboa, sto puta ustati nakon što sto puta
padneš jer te netko prethodno sto puta izlevatio, zeznuo, izodugovlačio itd.
Kako je sve počelo, kako je nastajao sam
koncept?
- Želio sam dokumentirati povijest Donjeg grada u
kontekstu povijesti Osijeka, ali da ona bude ispričana riječima Donjograđana,
što više njih - to bolje. Sve je počelo u ljeto 2020. porukom legi: "E, znaš ono
Kvart priča?/Da./Aj ti snimaj, dronaj i montiraj (jer se time baviš za život), a
ja ću razgovarati s ljudima o Olimpiji, Dravi, Slaviji, župi, školi…/Može."
Kupio sam opremu u roku od tjedan dana, lega je odustao nakon tjedan-dva, ja sam
nastavio... i jada, jada, jada... godinu i pol dana poslije završio film.
Naravno, uz pomoć prijatelja, koji bi, pak, nagovarali svoje prijatelje i
roditelje da sudjeluju.
Prije ove avanture niste imali nikakvih iskustva
vezanih uz snimanje ovakvih materijala? Kako je, s obzirom na to, tekao proces
oblikovanja snimljenih sati u smislenu cjelinu?
- To je bila
udžbenička definicija izlaženja iz zone komfora. Prije ovog filma nisam snimao
ni nećaka kako gasi svjećice na torti, a kamoli hodao s kamerom, usput
razgovarao s ljudima, hvatao kadrove, glumio naratora, montirao... Međutim,
ovoliko koliko je za moj film bilo potrebno, naučiš kroz nekoliko pokušaja i
pogrešaka te preko "Adobe in 1 minute" na YT-u. U najmanju ti ruku netko može
reći da je loše, ali i to loše je bolje od svega drugog snimljenog o Donjem
gradu, ali i o povijesti Osijeka - jer drugo ne postoji. Bilo je lako odrediti
dvadesetak tema o kojima bi se sve moglo pričati. Izazov je, pak, bio posložiti
te teme da film ide tečno, odnosno da ti prijelazi imaju neki smisleni
redoslijed i da ih gledatelj gotovo i ne primijeti. Nema tu neke posebne
formule. Jedan dan blejiš u prazno, križaš, preslaguješ. Drugi dan ti
jednostavno padne na pamet dok trčiš ili gledaš tekmu.
Reakcije onih koji su do sada pogledali film izrazito
su pozitivne, kažu, ima i smijeha i suza. Čini se da ste napravili sjajan posao!
Kada možemo očekivati nastavke, možda se već sada rađa novi projekt?
- Reakcije su me oduševile. Možda su ljudi subjektivni kada na ekranu
vide svoj kvart, svoj grad, svoje prijatelje i znance kako pričaju. Međutim, s
druge strane, osobno mi i jest najvažnije da se svidi upravo Donjograđanima i
drugim Osječanima jer ovo i jest omaž (koja teška riječ, smijeh) Donjem gradu,
kako mi je film opisao jedan od starijih sudionika. Ne zamaram se trenutno novim
projektima, bar ne onim filmskim. Ima još posla oko druga dva dijela ovog filma.
Prije nego što iziđe novi dio, volio bih da prvi pogleda bar nekoliko tisuća
Osječana, tako da će drugi najvjerojatnije ići negdje početkom ljeta, a treći
početkom jeseni.
Sljedeća će se projekcija filma održati u kinu
Urania 14. travnja. Kakvi su daljnji planovi? Hoćete li ga ponuditi lokalnim TV
kućama?
- Tako je, 14. travnja mali je četvrtak za filmsku
industriju, ali veliki za film o Donjem gradu. (smijeh) Zatim ide Plan B 29.
travnja, a nakon toga, ako bude postojao interes, vjerojatno ću ponoviti u
Uraniji, Balotama… Ne razmišljam (još) o TV kućama. Ima vremena, neka se ljudi
malo maknu sa svojih kauča, prošetaju do kina, kluba, kafića…
Radite kao odgojitelj srednjoškolaca u SOS
Zajednici mladih u Osijeku. S kakvim se problemima susreću vaši štićenici? Jeste
li razmišljali snimiti film o tome?
- Radio sam i u domu na
Vinkovačkoj, koji se kolokvijalno naziva popravnim, a i ondje, kao u SOS
Zajednici, vrijedi onaj dio iz Ane Karenjine "... svaka nesretna obitelj
nesretna je na svoj način". Nitko od djece i mladih s kojima sam se susreo u
posljednjih šest godina nema istu životnu priču i iste probleme. Dokumentarni
film kakav bih ja želio napraviti o tome nemoguće je izvesti jer to ne bi bilo u
stilu prikaza zahvalne djece koja se na cvjetnoj livadi igraju ringe-ringe-raja.
Ali, evo, dajem ideju jednoj našoj glumici i scenaristici da napravi svoj
reality u kojem nekoliko mjeseci radi na mjestu odgojitelja u popravnom domu ili
u nekom od centara za socijalnu skrb.
Uz sve navedene interese, volite i sport.
Zanimljive su vaše web-stranice vezane uz nogomet!
- Ne mogu
reći da pratim sport općenito. Kad na pub-kvizovima vidim neko pitanje iz
atletike, formule 1, zimskih ili borilačkih sportova, šanse da znam odgovor
jednake su kao i kod pitanja iz molekularne biologije. Ali zato s nogometom
pretjerujem. Napisao sam nekoliko dužih i kraćih radova o temi nogometa i
povijesti (što mi nedovršeno stoji na kompu), primjerice, prepričavanje
povijesti kroz više stotina nogometnih simbola (grbovi, dresovi…), gdje oni
služe kao početna "navlakuša" da čitatelj pročita nešto više o određenoj temi.
Osmislio sam i stranicu Imaginary Football History (http://ifh.world/hr), na
kojoj objavljujem sastave povijesnih tvorevina na temelju njihovih granica,
odnosno sastav čine suvremeni igrači rođeni na tom povijesnom teritoriju. Uz
nju, vodim i čistu nogometnu stranicu, za koju sam mislio da bi mogla biti
zanimljiva nešto fanatičnijim nogometnim znalcima i onima koji misle da to jesu
- First XI (http://www.firstxi.net/). Ali, s obzirom na to da se ni za jednu ama
baš nitko nije zainteresirao, nisam ih ažurirao već nekoliko godina. Trenutno
sam okupiran još jednim radom koji planiram napisati do SP-a, ma…
Dugo ste igrali u donjogradskoj Olimpiji, kažu
bili ste poznati po "uklizavanju". Vaši su mi prijatelji sugerirali da vas
svakako pitam za koga navijate.
- Čudim se da vam taj "izvor"
nije spomenuo udarac vanjskom... (smijeh) Istina za uklizavanje, ali razlog za
to je jednostavan - ili su mi suigrači u vezi bili talentiraniji od mene, pa sam
odrađivao "prljavi dio", ili su bili neodgovorni jazavci pa sam morao krpat.
(smijeh) Iako, da ne bude zabune, nisam bio neki kostolomac. Možda prije
Mascherano nego Gatusso. (smijeh) Jedina ekipa zbog koje ne bih na svoj rođendan
došao ako ona igra, i koja me istinski nervira kad loše igra je - reprezentacija
Nizozemske. Ne mogu to objasniti. Sreća pa igraju deset puta godišnje.
Kažu i da niste čovjek od mora i kupanja. Na
odmoru obilazite znamenitosti i čitate. Imate li kakvih literarnih prijedloga za
nas?
- Kad smo već kod nogometa i povijesti, preporučio bih
knjigu Brilliant Orange, posljednju koju sam pročitao, a koja govori o razvoju
nizozemskog nogometa od 1960-ih kroz društveni i kulturni razvoj same zemlje.
No, budući da je u Hrvatskoj gotovo nemoguće doći do nje, ljubitelji istog
"žanra" u ruke bi mogli uzeti knjigu Nogomet i politika u Jugoslaviji engleskog
autora Richarda Millsa, čija je vrijednost, između ostalog, i u tome što je kao
stranac bio u stanju napraviti emotivni odmak od određenih tema. Što se tiče
mora, da mi netko ponudi da za istu lovu mogu izabrati dva tjedna na Bahamima
ili dva sata nekog muzeja u Londonu, ne bih sekunde dvojio. Tako da je svaki
odlazak na more s djevojkom zapravo kompromis - može ako je to neki povijesno
bogat grad. Cvrljit se na suncu mogu i na Dravi, jednaku boju dobijem... s tim
što je Drava u prednosti zbog picigina.