Magistra glume i lutkarstva Ivana Vukičević profesionalna je iskustva stekla u Gradskom kazalištu Virovitica, Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu te Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku. Trenutačno radi u donjogradskom teatru i na još jednom je studiju, onom za lutkarsku režiju, piše poeziju, voli svog mačka, Dravu, ples na svili, videoigre i puzzle.

Je li pandemijsko razdoblje kod Vas probudilo želju za stjecanjem još znanja i vještina ili se ta potreba javljala i prije? Zbog čega lutkarska režija?

- Želja za stjecanjem znanja i vještina nešto je što me proganja otkako znam za sebe. Ponekad se zamišljam kao u crtiću. Vidim konja i mrkvu koja je svezana ispred njega, tjera ga naprijed, želi ju pojesti, a zapravo mu je nedokučiva. Eto, tako i ja sa znanjem. Pandemija mi je omogućila posvetiti više vremena određenim stvarima koje već neko vrijeme čekaju na mojoj povećoj to-do listi. Jedna od stvari s popisa bila je i režija, kakva god! Imam sreću pa u gradu u kojemu radim postoji studij Lutkarska režija, tako da sam u mogućnosti spojiti studiranje i posao. Osim što mi je blizu, vjerujem da to "lutkarska" daje određenu širinu i slobodu u pogledu odabira izričaja i načina razmišljanja. To mi odgovara, moj su mozak i duša ionako po završetku glume i lutkarstva krenuli u multimedijalnom smjeru.



Kako i kada gluma i lutkarstvo dolaze u Vaš život, postaju životni poziv?

- Onog dana kada sam shvatila da s tako lošim (jedva trojka, ljudi moji!) prosjekom ocjena i padom razreda u Jezičnoj gimnaziji ne mogu baš upisati što želim. Osim glume zanimala me je i povijest umjetnosti koja mi je bila nedostižna zbog tog fantastičnog prosjeka pa sam odlučila pokušati jedinu preostalu stvar koju u tom trenu volim, a to je kazalište. Prijemni je bio naporan i za mene i za moje mentore (smijeh), ali nekako se potrefilo da sam upala i samo četiri godine kasnije profunkcionirala kao glumica i lutkarica. Danas sam sretna, vrijedna i ne baš tako loša u svemu tome! (Ovim bih putem utješila neke zabrinute roditelje srednjoškolske djece: Ne brinite se zbog jedinica i izostanaka, pronaći će se kad-tad! Svatko ima svoj put!)

Što je važno za dječju predstavu, što ju čini uspješnom?

- Važno je da su glumci jutarnji tipovi... (smijeh) Zapravo, sve je važno, da ne kažem, svatko je važan. Bitno je da redatelj zna kako uloviti njihovu pažnju dobrim tekstom i da ima glumce koji to lako rade. Bitna je likovnost, šaroliki likovi i zanimljiv dijalog, pamtljiv song (ako ga ima) i dobra pouka. Također je važno ne podcjenjivati njihove malene, bistre mozgove, jer svaka neistinitost, kao i lošija kvaliteta, kod njih ne prolaze prešutno. I baš to volimo kod njih! S naše strane, važno je da svaki član predstave, od glumca, kostimografa pa do tehničara i inspicijenta voli svoj posao i jednako im je stalo do izvedbe iako oni sami nisu na sceni. Svatko ima svoj (ne)vidljiv doprinos. Vjerujem da je to bitno u svakom kazalištu. Bar bi trebalo biti.

Koliko je u svemu važna interakcija s djecom?

- Ovisno o tipu predstave. Nekada je razmjena energije i informacija tijekom predstave upravo to što daje predstavi ljepotu, a nekada je bitno da zaista samo gledaju i upijaju što je više moguće.

Okušali ste se i u pisanju kazališnih tekstova, Vaš je tekst Što igračke žele? u našem Dječjem kazalištu doživio svoju praizvedbu. Kakve su bile reakcije, jeste li zadovoljni?

- Prvo moram reći da sam iznimno zahvalna što sam uopće dobila priliku okušati se u tome. Reakcije su bile i bolje no što sam očekivala, djeca i roditelji izlazili su zadovoljni, a neki su likovi iz teksta zaživjeli i kao plišane igračke na molbu nekih roditelja. Također, naučila sam puno iz tog procesa i uvidjela mane i prostor za rast i razvoj i mene osobno i mog pisanja i konkretno tog teksta koji se pretvorio u predstavu. To mi je dalo vjetar u leđa da se okušam u tome još koji put.

Trenutačno dovršavate zbirku poezije i još neke kazališne tekstove.

- Zbirka i ja natežemo se već dvije godine. Stalno mi nešto u njoj nedostaje ili vidim nešto što je višak. Dok se ne dogodi u papirnatom komadu, moji su radovi razasuti po brojnim internetskim portalima kao što je Bludni Stih, astronaut.ba, strane.ba, književnost.hr i u časopisu Tema. Kazališni se tekstovi gomilaju u ladici, u posljednje vrijeme sve više s obzirom na to da sam odlučila sama pisati tekst za svoju diplomsku predstavu koja će se, ako svemir i pandemija dopuste, dogoditi već iduće godine. Da se razumijemo, nisam ja neki pisac, ja samo volim pisati i nekima se to svidi. Nadam se da ću s godinama postati čitljivija. (smijeh)

Nedostaje li Osijeku još jedna scena? Jače amatersko, alternativno, privatno… kazalište? Što bi nam ono donijelo?

- Budući da je to pitanje koje se stalno proteže i postavlja u našim krugovima, bit ću kratka - sve nam nedostaje! Ima puno mladih ljudi, puno divnih ideja, puno radova koji ostanu u domovima ili prostorima Akademije, i to je velika šteta. S druge strane, vjerujem u onu "Tko želi, nađe način, a tko ne želi, nađe izliku!"

U ljeto vas očekuje iskustvo snimanja filma. Koliko nam već sada smijete otkriti? Je li to Vaš prvi izlet u filmske vode?

- Da, to je moj prvi izlet i beskrajno sam zahvalna. Ekskluzivno za vas, u dogovoru s redateljem, smijem otkriti neke sitnice. Radi se o jednoj divnoj ekipi na čelu s redateljem Marijem Šulinom koja radi film pod nazivom "Žena s gumenim rukavicama". Snimanje je planirano za ljeto i osim mog glumačkog angažmana, redatelj mi je ustupio veliku čast da se okušam i u nekoj vrsti asistenture. To mi puno znači jer me u posljednje vrijeme svaka vrsta režije iznimno privlači. Ne vjerujem da sam još sposobna odraditi mjesto prvog ni drugog asistenta, ali vjerujem da bih kao 16. asistent mogla briljirati! (smijeh) Raduje me proces i znanje koje ću steći.



Koliko Vam je kao glumici u životu važna knjiga i čitanje? Inspirirate li se čitanjem?

- Meni kao osobi čitanje je oduvijek važno. Mislim da to nema veze s time što sam glumica, iako sigurno ne odmaže. Sestra i ja odrasle smo s majkom koja je u nas usadila ljubav prema čitanju i od kada znam za sebe to je jedan od prvih alata koje dohvatim kada u životu stvari krenu nizbrdo, kada sam izgubljena, jednako kao kada želim biti inspirirana. Knjige su medij koji me puni i prazni, pa gotovo nikada nigdje ne idem bez knjige. Za mene čitanje nije bijeg u neku drugu realnost, već vraćanje i shvaćanje ovoga što oko mene, sada i ovdje, jest. Mnoge su mi knjige višestruko spašavale život i dušu i njima se i dandanas vraćam. Što više čitam, to se bogatije osjećam, a paralelno vidim prostor koji čeka da bude ispunjen novim knjigama i znanjem. Klasika, što više mislimo da znamo, manje zaista znamo. Tako nekako. Kompleksno jednostavno.

Što trenutačno čitate, možete li nam dati nekoliko preporuka?

- Baš ovaj vikend u vlaku sam dovršila Otimanje Senka Karuze. Njegova me posljednja zbirka uznemirila i umirila na neki predivan morski način pun nekog lakog, inspirativnog beznađa. Prije toga sam se lijepo zabavila, ali i naplakala uz Čovjek zvan Ove F. Backmanna, vječno se vraćam Kamovu, ljeto sam provela uz poeziju Branka Čegeca (hvala Branku koji mi je obogatio kućnu knjižnicu, mozak i dušu novim naslovima i ugodnim razgovorima). Čudan je moj ukus, neki su dani za Preverta i Jesenjina, neki dani za Majakovskog, neki za Vedske spise, Krležinu poeziju volim nekada više nego drame. Njegoševu Mikrokozmu tek ovih godina počinjem shvaćati, kao i ljepotu Richarda Bacha. Nešto baš nisam zaljubljena u Malog Princa. Srednju sam školu provela s Bukowskim i Beigbederom. Hrvatske autore i autorice tek nedavno zavoljeh. Čehova svake godine sve više volim, a njegov me citat "Kad sunce sja i na groblju je veselo!" prati kroz život i pomaže da ni jedan sunčani dan ne bude loš. Za kraj ću spomenuti da sam, zahvaljujući radu na predstavi, ponovno ugodno otkrila Divljeg konja Božidara Prosenjaka. Vjerojatno ću se sjetiti za još neke koje obožavam, taman kad ovaj članak iziđe, pa će mi biti žao što se nisam sjetila na vrijeme.