Od rane ga mladosti zanimaju dvije stvari - mehanika i biologija. Odrastajući, dodatno se usmjerava prema biotehnologiji i fiziologiji, postaje i strastveni zaljubljenik u motore, kojima je prokrstario zavidne kilometre diljem Europe. Strast prema motorima dijeli sa svojom srednjoškolskom ljubavi i sedmogodišnjim sinom te članovima motokluba Miners MC Croatia, čiji je predsjednik. Miroslav Lisjak sveučilišni je profesor, priznati znanstvenik s tetovažama koji uspješno ruši predrasude.

Uz sve navedeno, kolege vas opisuju kao osobu slobodna i neuhvatljiva duha, kažu da ste njihov Dumbledor, kojeg vole slušati i studenti i profesori. Jeste li znali za taj svoj nadimak?

- Ovakav duh mogu uhvatiti samo oni koji razumiju ljubav prema slobodi, kojima materijalne stvari i novac ne čine osnovni smisao njihova života, nego sredstvo za preživljavanje u kapitalistički uređenom društvu. Budući da je danas takav način razmišljanja rijedak, jasno mi je zašto me se doživljava kao osobu neuhvatljiva duha. Svaki iskonski zaljubljenik u prirodu koji naš planet smatra remek-dijelom, mora biti čovjek slobodna duha. Razumjeti i poštovati činjenicu da smo mi tek jedna od vrsta na ovom planetu, ni po čemu superiorna, i osjećati se dijelom prirode znači osjećati se živim bićem, a to je jedini pravi osjećaj slobode. Zbog svega navedenog ne koristim se društvenim mrežama i nisam znao da me kolege opisuju kao Dumbledora. Iskreno, jako mi je drago, naročito ako nadimak, osim s vanjskim izgledom, ima veze i s njegovom ulogom u filmu.

Duga kosa, tetovaže, motor… Jeste li se tijekom sveučilišne karijere susretali s predrasudama?

- Od petog razreda osnovne škole zaljubljen sam u rock-kulturu razmišljanja i poimanja svijeta oko sebe. Moja je percepcija svijeta, društva i sustava oblikovana u zlatno doba grunge scene iz Seattlea, sredinom 90-ih godina. Dakle, s tim, u ono doba još dječjim, ali nikad promijenjenim stavovima, išla je i ljubav prema dugoj kosi i tetovažama. S predrasudama sam se susretao cijeli život, ali uvijek sam ih uspio razbiti i uvjeriti sebe i druge da "odijelo ne čini čovjeka". Budimo realni i pogledajmo istini u oči: Koliko ljudi zarobljenih u okvirima tzv. dress coda znate a koji su napravili velika zla u našem društvu? Kod nas su tetovaže pomodarstvo. Kada su se npr. počeli masovno tetovirati nogometaši, onda je to postala društveno prihvatljiva stvar, što me uistinu užasava. Tetovaža, njezino pravo podrijetlo i duboka simbolika nisu nikada trebali postati moda. Ali mi, ljudi, kao jedina autodestruktivna vrsta na ovom planetu, zbog svojih smo načela uspjeli uništiti puno toga iskonskog. Čak smo i plemenite korijene nekih najraširenijih vjera svijeta uspjeli pretvoriti u krvoprolića. Smatram da ne smijemo biti licemjerni, imati predrasude i dvostruka mjerila.

Predajete na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, koja su vaša područja interesa. Možete li nam ih približiti?

- Bavim se fiziologijom bilja, biljnim metabolizmom, abiotskim uzročnicima stresa, prijenosom staničnog signala kod biljaka. Obožavam ekologiju i način na koji danas držim predavanja iz fiziologije bilja totalno je drukčiji od onog otprije nekoliko godina. Naime, smatram da velik broj agronoma i poljoprivrednih proizvođača ima usađen pogrešan pogled na poljoprivredu. Perspektivu koju je nametnuo kapitalizam, da je to biznis koji se bavi proizvodnjom hrane, moramo, jednostavno, promijeniti. Naime, ako prihvatite evoluciju živog svijeta i nas kao vrste, posljednji ratovi koji će se na ovom planetu voditi zacijelo neće biti zbog ekonomije, tehnologije ili bilo čega toliko prolaznog i nebitnog za opstanak vrste. Bit će to borba za prostor na kojem se može proizvesti hrana. Stoga, kroz tu perspektivu, podučavam mlade agronome o biljnom metabolizmu, ulozi biljaka u hranidbenom lancu, važnosti procesa fotosinteze kao temelja koji je omogućio život svim aerobnim vrstama, pa tako i čovjeku.

Predstojnik ste Zavoda za agroekologiju i zaštitu okoliša. Koje sve katedre Zavod okuplja, čime se bavite?

- U sklopu Zavoda četiri su katedre: Katedra za fiziologiju i ishranu bilja, Katedra za pedologiju i zaštitu okoliša, Katedra za kemiju i biokemiju i Katedra za mikrobiologiju. Bavimo se nastavnim i znanstveno-istraživačkim radom na relaciji tlo - biljka - okoliš, a kemija i biokemija temelj su na kojem se gradi sve ostalo znanje.

Dio ste znanja stekli surađujući sa znanstvenicima u Bristolu, u Engleskoj. Što je slično, što različito? Gdje je lakše biti znanstvenik i zbog čega?

- Radeći na Sveučilištu u Bristolu, shvatio sam kako bi znanost i znanstveni rad trebali funkcionirati. Veliki financijski input u znanosti olakšava put od ideje do realizacije. Razlog je jednostavan, niste prisiljeni improvizirati i svoju ideju prilagođavati laboratorijskoj opremi i uređajima. Ideju ćete dobiti ako imate velik broj informacija iz određenog područja. Na temelju tih informacija gradite vlastitu viziju problematike i zadajete si cilj. Kod nas morate biti majstor improvizacije, odnosno znati napraviti nešto kvalitetno u okviru resursa kojima raspolažete. Kada sve skupa zbrojite, spoj jednog i drugog je možda i glavni razlog zašto su naši znanstvenici u inozemstvu toliko uspješni.

Studij u Engleskoj pametno ste iskoristili i motociklom proputovali Englesku, Škotsku, Belgiju… Kamo vas je sve cesta do sada odvela, pripremate li neku novu avanturu?

- U vrijeme boravka u Engleskoj sa suprugom sam odvozio 20.000 kilometara po nacionalnim parkovima UK i okolnih zemalja. Možda je zgodnije reći da je Portugal jedina europska zemlja u kojoj nismo bili motorom. Cesta nas do sada nije odvela do onih mjesta za koja treba biti u mirovini da bi se do njih stiglo. Ali i takvi su pothvati u planu. Svake godine imamo neku novu avanturu na motoru. Ove nam je godine plan odvoziti južnu Italiju, Siciliju, Sardiniju i tko zna što će još biti usput.

Zašto se ljudi zaljubljuju u motore? Kakav je životni stil bajkera?

- Smatram da većina ljudi danas putuje kao da se nalazi u mjehuru, izolirana od onog što se oko njih tijekom putovanja događa. Odredište je postalo svrha putovanja, a sve što se događa na putu do odredišta postalo je nebitno. To je potpuno pogrešna percepcija putovanja, koja vam uskraćuje brojne doživljaje i iskustva. Putovanje na motociklu omogućuje vam da se maknete iz tog mjehura i da svijet oko sebe doživite svim svojim osjetilima, što vas duhovno oplemenjuje i emotivno ispunjava. Biti bajker nije ni prestiž, ni hobi, ni stil, nego životni put.

Što vozite? Supruga vozi sama? Kojim odredištima dajete prioritet na svojim putovanjima?

- Prvi sam dvokotač, Tomos APN, dobio 1996., a 2001. kupio sam 50 godina star motor, Horex 400, zbog kojeg sam zavolio i ispeglao svoje mehaničarske vještine. Yamahu FJ iz ‘86. kupio sam 2006., a BMW GSA 2010. Od 2018. vozim Harley Davidson Street Glide. Supruga od 2011. vozi Yamahu FZS. Godine 2014. imala je dvogodišnju stanku zbog trudnoće, a od 2020. i ona prelazi na Harley Davidson. Sedmogodišnji sin vozi krosericu od 50 ccm od svoje četvrte godine. Prioriteti na našim odredištima nacionalni su parkovi, prirodne ljepote i zajednice ljudi koji žive daleko od gradova, u suživotu s prirodom. Gradovi su usputne, nikad ciljane destinacije. Bez obzira na arhitekturu, konceptualno svi su gradovi isti: žurba, gužva, buka, što unosi nemir u svakog prirodnjaka.

Kažete da nastojite svaki trenutak života iskoristiti konstruktivno, nađe li se koji trenutak za knjigu? Čitanje za svoju dušu? Uz kakve se naslove opuštate?

- Veliki sam obožavatelj Dostojevskog, kao pisca i vizionara. Nekadašnji su pisci imali plemenitiji cilj i svrhu od ove današnje, koja se svela samo na prodaju. Svojim su djelima utjecali na razmišljanje i kolektivnu ideologiju društva, a danas je takav tip pisanog izričaja slabo zastupljen. Stoga više volim čitati putopisne knjige i pratiti dokumentarne filmove poznatih prirodnjaka čiji lik i djelo poštujem, poput Davida Attenborougha, Michaela Palina, Simona Reevesa, Bena Fogglea, Emilija Scotta, Teda Simona i Davora Rostuhara.