Glumac uči dok ne završi karijeru. Takav je to posao
Oni su joj inspiracija, motivacija i snaga. Samozatajno kaže da se trenutno
osjeća ispunjeno u svim životnim područjima, uživa u obiteljskom životu uz svoje
dvije curice i supruga, također glumca osječkog HNK-a. Osim talenta za glumu,
članica dramskog ansambla gornjogradskog teatra Ivana Soldo Čabraja razvila je i
zavidne vještine plesa oko šipke. Obožava sport, osobito odbojku, redovito
trenira kako bi održala kondiciju - tjelesnu i intelektualnu.
Srce je presudilo
Na početku glumačke karijere imali ste priliku nastupati
u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku. Nadali ste se ondje i ostati?
Recite nam više o svojim glumačkim početcima.
- Početci su bili
u HNK-u, prvo u nagrađivanoj predstavi Cyrano de Bergerac, pa u predstavi Sam
čovjek, tek onda sam odigrala neke uloge u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića,
prvo Limenog u predstavi Velika, velika zemlja Oz za koju sam dobila Žar-pticu
na međunarodnom Naj, naj, naj festivalu, pa Pepeljugu u istoimenoj predstavi. No
moja su nadanja išla ka HNK-u u Osijeku, ali da sam i završila u Dječjem
kazalištu, ne bih bila nezadovoljna. Volim taj ansambl i imam veliki respekt
prema njemu, pogotovo prema Areti, s kojom sam igrala u mnogo predstava i u
Dječjem i u HNK-u i na OLJK-u.
Iste godine kada ste diplomirali postajete i članicom
ansambla Drame HNK-a. Je li Vas, unatoč Vašem neprijepornom talentu, tako brza
ponuda za stalnim angažmanom iznenadila?
- Prije nego što sam
diplomirala, bila sam stipendistica HNK-a u Osijeku i tijekom studija igrala sam
u nekoliko predstava kako u HNK-u i na OLJK-u tako i u Dječjem kazalištu. Te,
sad već davne, 2008. godine bila sam prvi put nominirana za Nagradu hrvatskog
glumišta za ulogu Mione u predstavi Grižula u režiji Zlatka Svibena, a u izvedbi
ansambla OLJK-a, te je nakon te izvedbe i došao poziv za ulazak u ansambl Drame
HNK-a. Moram reći kako sam se potajno nadala da će mi ponuditi taj posao jer
oduvijek sam znala da želim glumiti i živjeti u Osijeku, premda mi to nije bila
jedina ponuda. Imala sam također ponudu i od HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci. No
srce je presudilo.
Nekako u to vrijeme ovjenčali ste se s nekoliko značajnih
nominacija i uglednih glumačkih nagrada. Jesu li vam nagrade dale vjetar u leđa,
sigurnost, potvrdu Vašem radu?
- Kao što sam navela, uloga
Mione donijela mi je prvu nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta, dok sam
drugu zaradila iduće godine za ulogu Clova u Beckettovoj drami Svršetak igre u
režiji Zlatka Svibena, za koju sam i nagrađena. Također, već sam tada imala i
Nagradu za najbolju sporednu ulogu na međunarodnom Naj, naj, naj festivalu te
Nagradu Nevenka Filipović na Festivalu glumca. Ne mogu reći da mi nije godilo
toliko priznanja struke na samom početku karijere, ali same nagrade ne znače
sigurnost, trebalo je još puno truda uložiti i učiti svakodnevno. Još uvijek
učim i učit ću sve dok ne završim karijeru. Takav je to posao.
Od tada ste odigrali više od trideset uloga u matičnom
kazalištu, nastupali u drugim kazalištima i produkcijama. Koja Vas je uloga
najviše namučila, a koja Vam ostala u najdražem sjećanju?
-
Upravo uloga Clova u Beckettovu Svršetku igre. Bilo je tu puno izazova za mene,
prvo veliki klasik pa velika uloga i ogromna transformacija. Naime, igrala sam
muškarca, a za partnericu sam imala Aretu Ćurković, koja je također igrala
muškarca. Trebalo je tu puno prilagodbe i vještine, prolilo se puno znoja i
suza, ali na kraju mi je ta uloga donijela Nagradu hrvatskog glumišta. To mi je
ujedno i najdraža uloga jer sam je mogla igrati i scenu dijeliti sa svojim
prijateljima Aretom i Mladenom te sa suprugom, tada dečkom, Miroslavom. Bio je
to NAŠ projekt i bio je užitak igrati.
Prošla Vam je godina donijela i ulogu u premijerno
postavljenoj predstavi San ljetne noći Williama Shakespearea. Koju ulogu imate u
toj komediji, recite nam više o predstavi.
- Uvijek je užitak
igrati klasik, a ako dobijete ulogu kao što je Helena, užitak je još veći.
Predstava je koncipirana na brzini, i mišljenja i glume, što će reći da je
tjelesno jako zahtjevna. Puno se radilo na tjelesnoj spremi jer izdržati dva
sata u tako brzom ritmu nije nimalo lako. Najbolje bi bilo da čitateljima
previše ne otkrivam nego da sami dođu i uvjere se u njezinu izvrsnost. (smijeh)
Gledatelji vide veliko finale, uvježbane uloge, gotovu
predstavu. No što tome prethodi, možete li nam približiti nastajanje predstave,
kakve su Vaše probe?
- Da. Samoj predstavi prethode od dva do
dva i pol mjeseca svakodnevnih duplih proba, a uz te probe igramo i tekuće
predstave koje su na repertoaru. Probe kreću čim se izvjesi podjela na oglasnoj
ploči sa svim suradnicima. Kreće se sa čitaćim probama na kojima nas redatelj
ili redateljica upoznaju s konceptom predstave i načinom igre koju bi oni
željeli postići i kreće se u iščitavanje teksta po uputama redatelja. Zapravo se
za stolom dogovori kako ćemo, ali što ćemo događa se na sceni u interakciji s
partnerom ili partnerima. Kada se dovoljno utreniramo u igri u kojoj je puno
dogovorene improvizacije ili zadanosti, dodaje se glazba, pa kostimi,
scenografija i svjetlo i premijera može krenuti. To je, ukratko, tako.
Obožavate sport, a vozite i motor? O kakvom je motoru riječ?
Biste li za sebe rekli da ste adrenalinski tip?
- Sportom se
bavim od kad znam za sebe. I dandanas treniram. Konstantno pronalazim nove
treninge koje mi pašu i volim eksperimentirati s treninzima. Prošla sam sve
kategorije ŽOK-a Osijek i igrala prvu ligu sa 16 godina, bavila sam se
profesionalno odbojkom do studija glume. Kada sam krenula na studij, morala sam
odabrati: gluma ili sport. Sjećam se tog dana kad sam prelomila, kiša je padala,
otišla sam u klub i vratila torbu. Izabrala sam glumu, a sve ostalo je povijest
i, nadam se, svijetla budućnost. Da, vozila sam razne tipove motora, čak sam na
nekoliko trenutaka upravljala i zrakoplovom, ali sad se držim vozila na četiri
kotača. Prije sam više bila adrenalinski tip osobe, sad sam više obiteljski tip
- volim slobodno vrijeme provoditi s roditeljima, sestrama, sa svojim curama
Norom i Ritom, sa suprugom Miroslavom.
Knjiga je mudrost
Pole dance i šipka u dnevnom boravku. Kako je do toga došlo?
Pokreti koje izvodite ne čine se nimalo laganim.
- To sam
stavila da izludim Miroslava dok gleda utakmice (smijeh), ali vratio mi je.
Dakle, trenirala sam pole dance (i da odmah raščistimo, nema nikakve veze s
plesom koji je popularan u noćnim klubovima Las Vegasa) u plesnom studiju
Artitudo i jako mi se svidjelo, jer obožavam kad nešto ne mogu napraviti ili
izvesti, motivira me to, a ako je još i tjelesno zahtjevno, to bolje. No zbog
obveza u kazalištu nisam mogla redovito dolaziti na treninge, pa sam nagovorila
Miru da kupimo šipku i postavimo je u dnevni boravak. Tjednima je negodovao. Kad
je napokon stigla, on ju je odlučio montirati. Majstor, kakav on već je, brzo je
to postavio, dva puta mlitavo prodrmao i rekao da je to ekstra sigurno, a ja
povjerovala. Pri prvoj jačoj vrtnji šipka se odvojila od zida, a ja sam, poput
onih cura u najsmješnijim videima, pala, razbila bradu, pločice, uganula ruku -
i sve to tri dana prije premijere Othella u kojemu sam utjelovila Desdemonu. Kad
je to vidio, ipak se uplašio pa je dao da se na tokarskom stroju izbuše rupe i
zabušio šipku u strop. Tako da sad mogu bezbrižno vježbati. (smijeh)
Uza sve navedeno, veliki ste ljubitelj knjige i čitanja. Koji
Vas je naslov oduševio, preporučite nam nekoliko najdražih.
-
Tako je. Čitam svakog dana i to u svakom slobodnom trenutku. Knjiga je mudrost
koja, kad se spoji s čitateljevom maštom, nadilazi ovozemaljsko. Često
razmjenjujem iskustva i knjige sa svojom prijateljicom Lidijom, odgojiteljicom u
vrtiću. Trenutačno čitam Ferićevo Putujuće kazalište. Preporučila bih uz
klasičnu literaturu svakako Sandora Maraija i Kad svijeće dogore, Genijalnu
prijateljicu (sva četiri dijela), Goniča zmajeva, Filozofiju vina, putopise...
ma čitajte sve što vam dođe pod ruku!
Ako mi dopustite, za kraj bih
pozdravila osobu koja od mojih početaka izrezuje i čuva sve moje intervjue -
strinu Zdenku.