Zaređen je za svećenika 1990., u Đakovu, uoči Domovinskog rata. Osim župničke
službe, duhovni je asistent zajednice MIR u Osijeku, duhovnik katoličke udruge
medicinskih sestara i tehničara te duhovnik Zajednice Cenacolo. Dobitnik je
Povelje humanosti za predani rad u pobuđivanju solidarnosti, za humanitarno
djelovanje, za pomoć ovisnicima kroz formiranje i uspješno djelovanje Zajednice
Cenacolo. O nemirnim vremenima i pronalaženju mira u nama samima, razgovaramo s
prečasnim Ivanom Jurićem, župnikom Župe Preslavnog Imena Marijina, i dekanom
Osječkog istočnog dekanata.
Sinovi svjetla
Izazovna su vremena
diljem planeta, mnogi su suočeni s brojnim prirodnim katastrofama, pandemijom,
velikim podjelama unutar društva. Kako u svemu tome sačuvati mirnu
glavu? - Današnja vremena možda su prenaglašena, no ako gledamo
povijest čovječanstva, uvijek je toga bilo. Pandemije su u nekim ciklusima
prisutne svakih stotinjak godina. U Osijeku tako postoji nekoliko zavjetnih
kapelica nastalih kao zahvalnost Bogu od strane onih koji su preživjeli. Rekao
bih, pod nebom ništa novo. Svako je doba teško, ili, točnije, svakom je vrijeme
u kojemu živi najteže. Svatko se nosi s problemima zavisno od onoga što u sebi
nosi. Ima li u sebi istinsku vjeru, ili je to izvanjska, folklorna vjera. Naše
je živjeti istinski, u punini, po svojoj savjesti, ali i prema vjerskim normama
koje nam pomažu ostvariti se dok obitavamo na zemlji. Važno je biti nositelj
nade, osobito onda kad je najteže.
Bolest
COVID-19 i pred vas je stavila nova pravila ponašanja, služenja mise. Kako ste
se organizirali, zadržali vjernike u crkvi? - Sigurno da nas je
sve kao društvo ova pandemija značajno pogodila, mnoštvo ljudi i ranila. Dobrim
se dijelom nismo niti snašli kako treba u svemu tome, pa mogao bih reći i sama
Crkva je ponekad dio tog nesnalaženja. Međutim, svi tražimo rješenja i
pokušavamo odgovoriti na ova pitanja vremena. Postoji unutar Drugog vatikanskog
koncila dokument koji se zove Lumen gentium, što znači Svjetlo naroda, a koji
naglašava: Čitajte znakove vremena. Današnji znakovi jesu snažni, ima mnogo toga
za iščitati. Priklonimo se stoga svjetlu, budimo sinovi svjetla. U okviru mjera
organizirali smo župni i vjernički život. Pa i onda kada je bilo ograničenje
vezano uz broj vjernika, imali smo u uobičajenim terminima na nekoliko mjesta
organizirane svete mise. Čini mi se da smo kao Župa uspješno prebrodili to
najteže vrijeme.
Koliko je u današnjem vremenu teško živjeti i
prakticirati vjeru? Naime, svi imamo neka svoja promišljanja, isprike, hvatamo
krivine...
- Svako vrijeme nosi svoje breme. Živimo u europskom
svijetu, vrijednosti su prilično ranjene, ili se na neki način izokreću. Ali, u
isto vrijeme postoji i kvaliteta novih vrijednosti, promišljanja. Koliko god nam
neke stvari izmiču, u isto se vrijeme javljaju neki novi trendovi koji su
pozitivni u mnogo tome. Uvijek afirmativno govorim o mladima i osobno se trudim
biti suvremen i na prilagođen način navješćivati evanđelje. Uvijek ovisi o nama
svećenicima da pronađemo način kako ćemo biti najbolji i kvalitetni "zvučnici".
Iza nas pritom mora stajati način života, moramo biti autentični i primjer
drugima. Ne biti bahati i uvijek imati mjeru. Tada su i mogućnosti hvatanja
krivine za društvo u cjelini manje.
Treba li se Crkva
prilagođavati modernom shvaćanju vjere, čvrsto se držati temelja, ili možda
pronaći neki srednji put? - Moram priznati da mi je riječ
moderno pomalo izlizana. Moderno je hibrid i vrlo je prolazno. Crkva tim
trendovima ne bi trebala podlijegati, ona mora biti autentična. Kada nosimo
polog vjere u sebi i kada to prenosimo i živimo, onda smo kao Crkva uvijek
moderni, to je nešto što uvijek vrijedi, to je trajna klasika. Moderno bih možda
zamijenio artikulacijom, koliko mi govorimo jezikom današnjeg čovjeka. Tu Crkva
neprestano mora pratiti bilo vremena, bilo ljudi i naviještati. Pa i sada, preko
vas i novina, na neki način propovijedam življenje vjere.
Čitao
sam da ste oduvijek znali da ćete biti svećenik. Možete li nam približiti te
osobne emocije?
- Prilično je to sve misteriozno i nikada
čovjek ne može sve do kraja rastumačiti. Ovo nije posao, ovo je životno zvanje.
U ranom sam djetinjstvu osjetio taj pozi,v i to ne zanesen primjerima svećenika
iz okoline, nego mi je uvijek pred očima treperio Isus. Činjenica je da sam se
kao dječak uvijek igrao sakralnih igara, pokapao mačiće i psiće, držao mise.
Malo je to možda sarkastično, ali tako je bilo, i svatko tko me poznaje iz tog
doba, to će vam potvrditi.
Jeste li se ikada zaljubili u nekoga,
možda razmišljali o odvraćanju od svećeničkog poziva? -
Itekako, kako da ne, osobito kada sam bio u mlađim godinama. Bilo je tu bitke i
borbe s emocijama, bilo je tu osoba koje su mi više odgovarale. Međutim, to sam
sve nekako na vrijeme znao osjetiti i izbjeći, otkloniti. I, evo, do sada sam
sve to na neki način prebrodio, imao sam nekakav zacrtani i, otvoreno mogu reći,
čisti put.
Danas u Zajednici Cenacolo ljude u problemima učite
kako voljeti i živjeti život. Recite nam više o vašoj ulozi u radu s
ovisnicima.
- Zajednica je nastala u njedrima Katoličke Crkve,
odnosno u njedrima jedne sestre, Elvire Petrozzi. Ona je osjetila poziv da iziđe
na ulice i da počne živjet stvarnost s ovisnicima, da im bude majka koja će im
pomoći. Cenacolo je s vremenom postala škola života, na neki način licenca za
liječenje ovisnosti koja ljudima želi vratiti istinski Božji dar življenja.
Zajednica nastoji biti svjetlo u tami za sve one ranjene različitim bolima.
Igrom okolnosti u poratnim sam godinama, radeći s mladima, uvidio da je ovisnost
jako prisutna, susreo se sa Zajednicom za koju sam potvrdio da radi izvrstan
posao. Jedno sam vrijeme čak i ozbiljno promišljao da se potpuno posvetim radu u
Zajednici i napustim Župu. Međutim, nadbiskup Marin Srakić rekao mi je: "Ti
možeš ostati i u Župi, i možda još više pomoći Zajednici, a mi ćemo ti svi
ostali biti u svemu na raspolaganju". Poslanje je Crkve ići na rubove društva,
propovijedati i skupljati izgubljene ljude.
Imate li vi kakvih
poroka, ovisnosti?
- Ja se poprilično doziram kada je riječ o
ovisnostima, tako da ne mogu reći da imam nekakvu veliku preokupaciju, da sam
negdje previše zastranio. Pokušavam podvući crtu, ako sam popio čašu vina ili
aperitiv, nastojim se na tome zaustaviti. Oduvijek sam bio gurman, u posljednje
vrijeme radim na sebi mnogo više i od svih dijeta koje sam probao i proučavao,
na kraju se pokazala kao najbolja ona - odreci se, nemoj se nikada najesti do
kraja.
Bog u našim dubinama
Osim duhovne
literature, uživate li u drugim žanrovima? Imate li kakvu preporuku za naše
čitatelje?
- Svakako je to literaturu koja govori o problemima
raznih ovisnosti. Međutim, velika mi je ljubav i povijest, često to proučavam.
Osobito kada je riječ o povijesti našega grada. Koga takva literatura zanima,
preporučio bih dva naslova. To su Spomenica rkt. župe Preslavnog Imena Marijina
Donji grad Osijek, i 300 godina župne crkve Preslavnoga Imena Marijina; 300
godina povijesti Donjega Grada: 1714.-2014. Tu su kratke životne priče koje
često ubacujem u propovijedi uz evanđelja.
Božić je pred nama,
mnogi žude za svjetlom i životnim uporištima. Molim vas, uputite našim
čitateljima božićnu čestitku. - Sveti je Augustin rekao: "Što
koristi čovjeku da se Isus sto puta rodio, ako se nije rodio u mom srcu". Što
koriste svi adventi, sve manifestacije u gradu, ako ćemo ostati sami, potišteni
i tužni. Baš ovo vrijeme u kojem živimo vrijeme je praznine, a korona nam je
pokazala da ima dosta ljudi koji su ušli u samoću i prazninu. Samoća je zemlja
jakih, ne slabih. Mi smo svi slabi, prosječan se čovjek ne zna nositi sa
samoćom, potrebno nam je društvo i duhovnost. Ne ona folklorna i površna
duhovnost koja je danas sveprisutna, nego ona dubinska, Bogom prožeta. Ako je
Bog živ, onda smo riješili sve probleme. Bog se nalazi u našim dubinama, treba u
njih prodrijeti, istraživati ih i okrenuti se Božjoj riječi, dobrim i pozitivnim
djelima. Svako je vrijeme teško i bremenito, ali ako čovjek u sebi ima Boga i
dobrotu, uvijek se može izvući i izići iz tame u svjetlo. To je bit Božića,
uvijek je bila i bit će. Stoga vam, dragi moji, želim miran i blagoslovljen
Božić, ispunjen obiteljskim radostima, ljubavlju i dobrim namjerama.