S više od 50 godina radnog knjižničarskog staža u nekoliko slavonskih knjižnica te kao viši predavač knjižničarstva na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera, mr. sc. Vera Erl autentičan je svjedok vremena, pokretač razvoja knjižničarske struke i stasanja brojnih generacija studenata knjižničarstva od kojih mnoge i danas prati i podržava. S prof. Erl razgovaramo o knjižničarstvu, knjižnicama (u) budućnosti, knjizi, čitanju i važnosti pisane riječi.

Profesorice, zbog čega knjižničarstvo? Vama osobno, ali i za društvo, zajednicu?

- S knjigom sam se prvi put susrela u mojoj rodnoj kući u Drenovcima. Imala sam baku koja je uživala kada je imala vremena za čitanje, pa je tada i meni čitala i pričala priče. Školske knjižnice, pa ni seoske tada 1947. nije bilo. S knjižnicom kao institucijom upoznala sam se u Zagrebu 1952./53., kada sam išla u šesti razred osnovne škole. Zahvaljujući mojim rođacima kojima sam došla na godinu dana u Zagreb, vidjela sam puno toga što možda mnogi Zagrepčani u mojim godinama nisu vidjeli. Potrudili su se da me vode po Zagrebu, muzejima, izložbama… Zagreb mi je omogućio pogled u svijet, budućnost, kako kažu "otvorio mi oči". Kako sam odrastala, željela sam da i u Slavoniji imamo znanje, stručno, knjižničarsko, vještine koje drugi ne moraju znati. To su znanja stečena upravo obrazovanjem knjižničarske struke. U knjižničarske kompetencije, tehnologiju i brzi prijenos informacija, knjižnice su za mene mjesta duhovnosti, prostori gdje ipak možemo i trebamo malo usporiti, razmijeniti mišljenja, razgovarati. Nova nam pak tehnologija omogućava suvremene načine promoviranja knjige i čitanja. Možemo se upoznati s autorom, djelom, opremom i prije nego što odaberemo naslov za čitanje. Knjižničari nam danas svakodnevno pružaju informacije o novim naslovima, puno više nego televizija ili radio. Vi svojom rubrikom u našem Glasu sjajno promovirate vašu i našu Knjižnicu, svoje građane... Čestitam vam na tome!

Radili ste u nekoliko knjižnica prije nego što ćete postati predavač na Sveučilištu. Kakva vas sjećanja vežu uz te dane?

- Mogućnost da radim u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vinkovci za mene je tada, s 19 godina i završenom Vinkovačkom gimnazijom, bila izvan očekivanja. Novi izvor znanja, učenja i kontakt s ljudima raznolikih pogleda. Prvog dana kada sam došla na posao moje su starije kolegice upravo započele ostručavati knjige po UDK sustavu i osiguravati slobodan pristup knjigama. Tako sam ja s nepunih 20 godina sudjelovala u preobrazbi Knjižnice u suvremeno uređenu Narodnu knjižnicu i čitaonicu Vinkovci, koja je korisnicima omogućavala da sami traže knjigu. Puna elana, upisujem izvanredni studij u Osijeku. Željna novih znanja, uz podršku mojih kolegica koje me šalju na sve seminare, prijavljujem se i za stručni ispit iz knjižničarstva i prva ga u Slavoniji polažem. Ravnateljica Knjižnice postajem već 1965., surađujem sa zajednicom, komuniciramo s radnim organizacijama i dovodimo književnike u radne organizacije, u sela vinkovačke općine, surađujemo s literarnim grupama škola, organiziramo "Pionirski petak", tada sam i predsjednica Fonda za kulturu. Od 1966. u suradnji s prof. Bogdanom Mesingerom i književnikom Miroslavom Mađerom otkupljujemo rukopise Josipa Kozarca, kompletnu ostavštinu književnika Vladimira Kovačića, zatim dio ostavštine Joze Ivakića… Adaptiramo Knjižnicu, 1968. otvaramo Studijski odjel. Nažalost, ova je "moja vinkovačka knjižnica" spaljena do temelja 1991., a s njom i svi otkupljeni rukopisi Kozarca, Kovačića, Ivakića… Godine 1975. prelazim raditi u GISKO i zahvalna sam kolektivu Knjižnice koji me je uistinu s dobrodošlicom primio. Nakon dvije godine odlazim na novootvoreni Pedagoški fakultet Osijek.

Od tada su prošle godine, a knjižnice i dalje stoje na istim mjestima, manje-više u istim prostorima. Koliko je to dobro za čitanje i stvaranje čitateljskih navika s obzirom na to da se društvo uvelike promijenilo?

- Na primjeru vinkovačke Knjižnice vidi se kako se društvo i politika odnose prema izgradnji javnih knjižnica u Hrvatskoj, pa i onda kada je postojao novac. Zar nam ne treba Sveučilišna knjižnica u Osijeku, nova namjenski građena Gradska!? Otvaraju se novi fakulteti, povećava se broj studenata, znanstvenog osoblja… Svi oni osim mreže i knjiga trebaju čitaoničke prostore, prostore za zajednički rad i istraživanja. Mislim da moramo vršiti stalni "pritisak" na vlast, Sveučilište, vidjeti uključujemo li se u europska sredstva… Mi stručno radimo svjetski/europski, a jesu li nam prostorni uvjeti europski? Tehnologije se mijenjaju, knjige ostaju stoljećima i one su uvijek uz nas i nama potrebne. U međuvremenu smo shvatili da nam djeca ne znaju baš dobro čitati, bar ne onako kako bi trebala.

Kakvi su bili početci stvaranja studija knjižničarstva? Je li bilo teško uvjeriti tadašnje čelnike Sveučilišta na pokretanje studija?

- Nemam nikakav prigovor na svoj Pedagoški/Filozofski fakultet, ni na Sveučilište. Knjižnica na Pedagoškom fakultetu dobila je središnji prostor zgrade, dovoljno zaposlenih, cjelodnevni rad, mogućnost doškolovanja. Svi smo u Društvu knjižničara Slavonije i Baranje bili za otvaranje studija, kolege iz Zagreba također. Bila sam veliki pobornik organiziranja studija knjižničarstva, a funkcija predsjednice Društva omogućila mi je snažniji utjecaj. Nažalost, brzo smo shvatili da nam nedostaje potrebni bibliotekarski kadar za izvođenje programa. Domovinski je rat dodatno prolongirao organizaciju tog studija. Nakon što smo svladali prepreke, organiziranje studija najavljujemo na 30. redovnoj skupštini Hrvatskog bibliotekarskog društva u Primoštenu 1996. Katedra za knjižničarstvo ustrojena je 30. rujna 1998., za predsjednicu Katedre imenovana je moja malenkost, tada već bibliotekarska savjetnica. Uži su tim tada činili Kornelija Petr, prva asistentica, potom prva izv. prof. dr. sc. Tatjana Aparac Jelušić, prvi doc. dr. sc. Srećko Jelušić, prva asistentica sa završenim studijem bibliotekarstva FF Zagreb Sanjica Faletar. Moram istaknuti da je naš studij knjižničarstva, osnivač izvanrednog Studija knjižničarstva u Zadru, voditelj mu je bio doc. dr. sc. Srećko Jelušić. Ovaj je studij poslije prerastao u redoviti studij na Sveučilištu Zadar.

Danas svjedočimo novim generacijama čije su knjižničarske kompetencije i vještine vrlo bliske današnjem modernom vremenu u kojem živimo. Što mislite o tome?

- Je li prepotentno reći da smo bili vizionari sastavljajući i dopunjavajući programe knjižničarsko-informacijskih struka prateći znanstveni napredak? Možda je ipak bolje istaknuti kako su naši pojedini knjižničari itekako dopunjavali svoj rad, znanja i vještine nadolazećim "novinama" prateći sve svjetske trendove. Kako se sve druge struke oplemenjuju i rastu, tako raste i naša. Netko ipak sve te zapise treba objedinjavati, okupljati, obrađivati i u konačnici davati na korištenje u skladu s potrebama današnjeg društva.

S obzirom na vaše iskustvo, što knjižnice mogu očekivati u budućnosti? Kakve će biti?

- Mladi će ljudi tražiti "stare" knjižnice jer one imaju dušu i neprocjenjivi miris papira. Knjiga ostaje, ostaju i knjižnice, i to kao institucije jer previše je građe u bilo kojem obliku koje bi se ljudi našeg planeta odrekli. Očekujem da će biti velebne, nužne i korisne. Svakako i da će djelatnost koju obavljaju biti hibridna, suvremenija, ali sigurna sam da se neće odreći tradicionalne funkcije. Znate, ljudi to traže, to im nasušno treba.

I za kraj, zbog čega knjižnice, čitanje i pisana riječ?

- Mi smo samo nastavljači postojećeg, sve što ćemo izmisliti služit će za izradu novih umnih komunikacija, one će se pak oslanjati na ono što već znamo stoljećima, a to je očuvanje čovjekovih misli kroz pisanu riječ ili neka druga kulturna blaga. Kako ćemo ga pohranjivati? Knjige i knjižnice ćemo i dalje imati, ostaje nam samo vidjeti u kojem obliku i sadržaju. No do tih događaja proći će još neko vrijeme. Valja uživati u onome što imamo sada, svem blagu koje nedovoljno cijenimo.