Profesor hrvatskoga jezika i književnosti te diplomirani knjižničar živi i radi u Osijeku, Đakovu i Bilju. Piše pjesme i književne kritike, objavljuje u časopisima i autor je nekoliko nagrađivanih zbirki poezije. Ovaj je svestrani umjetnik izlagao skulpture, objekte i instalacije, izvodio performanse te svirao bubnjeve i udaraljke. Aktivni je član strukovnih udruženja angažiran u promicanju knjižnica, knjige i čitanja. Tihomir Dunđerović otkriva nam koliko je poezija tražena, slušana i čitana te kako stvaraju i pišu suvremeni slavonski pjesnici.

Ove ste godine objavili zbirku suvremene poezije naziva Drvolaši. Koja je tema vaše treće pjesničke zbirke, o čemu govori i na što je stavljen fokus?

- Da, zbirka Drvolaši izišla je početkom godine u izdanju Gradske knjižnice i čitaonice u Đakovu. Riječ je o svojevrsnom pjesničkom razgibavanju zavičaja. Središnja su tematska poveznica zbirke drvolaši - mitske ili stvarne zmije koje žive ili su živjele u šumi, polju, u temelju svake kuće i čuvaju skriveno zmijsko, carsko, kućno, osobno, obiteljsko, jezično, nasljedno blago. U pjesmama se mogu iščitati tragovi riječi, a ponekad i cijele rečenice koje sam prepisao iz obiteljskih pisama, s poleđina fotografija ili sam jednostavno (ne)namjerno iskrivio priče koje sam čuo od djeda, pročitao u knjigama i zaboravio. Naravno, sav je taj prikupljeni materijal prošao i destiliran je kroz slojeviti pjesnički filtar. Sedam je pjesničkih ciklusa upotpunjeno sa sedam ilustracija akademskog slikara i mog rođaka Hrvoja Duvnjaka, koji je zaslužan za cjelokupno oblikovanje knjige i popratna grafička rješenja.

Za spomenutu ste zbirku nedavno dobili i Duhovno hrašće. O kakvom se priznanju radi i tko ga dodjeljuje? To vam nije prva nagrada, zar ne?

- Na 32. Pjesničkim susretima u Drenovcima uručeno mi je priznanje Duhovno hrašće za najbolju poetsku zbirku autora iz Slavonije objavljenu između dvaju Susreta. Nagrada se sastoji od plakete, brončane statue i novčanog iznosa, a dodjeljuje ju Općinska narodna knjižnica Drenovci, Udruga Duhovno hrašće Drenovci te Društvo hrvatskih književnika. Ovo mi je drugi put da osvajam istu nagradu, za knjigu maja&vuneni istu sam nagradu dobio prije sedam godina. Također sam za prvu knjigu Psiho, ptice, odnosno rukopis knjige, dobio nagradu na 15. Pjesničkim susretima koja je uključivala tiskanje knjige. Ne želim zvučati neskromno, ali nikako da pjesnički iskoračim iz ovoga našeg istočnog trorječja.

Je li poezija pravi i dostatni jezik kojim se mogu detektirati i izraziti temeljni ljudski problemi? Shvaćaju li današnji čitatelji poeziju?

- Sigurno nije pravi i dostatni jezik izražavanja, ni meni samome, ali je kratka i precizna, ne brblja i lakše pogađa u srž bića, stvari i pojava. Zato nije laka i lakorazumljiva, ne okoliša, sve kaže u trenutku, pa nekome može biti teško podnošljiva. Nije komunikativna i pričljiva kao proza i zato ne okuplja široki krug čitatelja. Nije komercijalizirana, ne vrti se neka lova oko nje, nije brza kao slika i film, nije za jedan lajk i idemo dalje, često moramo zastati i vratiti joj se iznova. Zato ne znam koliko i kako današnji čitatelji shvaćaju poeziju.

Kako stvaraju i kako pišu suvremeni slavonski pjesnici, što se događa ili ne događa s poezijom na našim prostorima?

- Poezija je postala vidljivija uz internet i društvene mreže, nisam siguran koliko i čitanija. Možda su samo pjesnici postali vidljiviji. Naravno, nije to samo zasluga interneta. Na ovom području djeluje popriličan broj pjesnikinja i pjesnika koji su za svoje zbirke pokupili sve najznačajnije pjesničke nagrade. Književni sajmovi, festivali i ostala književna događanja sve češće ugošćuju pjesnike i publike rijetko kada nedostaje. Imam osjećaj da su autori stavljeni u prvi plan i u poziciju da sami tumače svoje poetiku i ono što su napisali. Tako možemo doći u zabludu pa nečije prezentacijsko umijeće zamijeniti za književnu uspješnost. Nisam siguran da je to ispravan put, ali ako je u službi popularizacije poezije i književnosti uopće - svakako odobravam.

Prije pet godina u GISKO-u je izveden vaš uredničko-autorski projekt zanimljiva naziva, Živa dosada. Recite nam više o samom nazivu, ali i projektu, kada možemo očekivati nastavak?

- Sama je ideja krenula od već spomenute činjenice da na ovom prostoru živi i piše dvadesetak nagrađivanih i poetski jakih pjesničkih imena. Meni se u tom trenutku učinilo da njihova fizička izmještenost iz središta utječe na njihovu recepciju i književni život, danas je popularno reći vidljivost. Htio sam prekinuti kuknjavu i djelovati, staviti poeziju i pjesnike u prvi plan, otvoriti prostor za javna čitanja poezije, razgovor s pjesnicima i kratka teorijska tumačenja. Naziv Živa dosada autoironična je parafraza rečenice Poezija je dosadna! koju sam često čuo od djece i odraslih koji su pokušali opravdati vlastito nerazumijevanje, nezainteresiranost, nečitanje i bježanje od poezije. To se uspješno ostvarilo u organizaciji Udruge Gekko i GISKO-a. Zbog financijskih i organizacijskih razloga Živa dosada nije dobila svoj nastavak i zbog toga mi je jako žao jer sam uvjeren u opravdanost takvog događanja.

Je li istina da je većini slušatelja ili čitatelja bitno da nas pjesme emotivno taknu, možda čak i da nam o nama samima kaže nešto? Je li u tom smislu poezija ljekovita?

- Pojednostavljeno, pjesma inicijalno kreće od emocije, autoru jasne ili češće nejasne, izazvane nekom slikom, osobom, događajem, podtekstom. Autor ju čudesnim i neobjašnjivim stvaralačkim procesom transformira u pjesmu. Lirski je subjekt stihovima u pjesmi tako poopćenu i univerzalnu prenosi čitatelju. Čitatelj je opet nekim neobjašnjivim procesom prepoznaje kao svoju osobnu. Svakovrsne traume znaju biti u izvanknjiževnoj podlozi teksta, pa pretpostavljam da onda sam proces pisanja i čitanja poezije može djelovati ljekovito i katarzično i za pjesnika i za čitatelja. Ponavljanje glasova, riječi, stihova, različite stilske figure, ritam pjesme, čitanje pjesme u sebi ili naglas, zaboravljena vještina učenja stihova napamet i recitiranja poezije, muzikalnost, pridonose toj ljekovitosti. Prisjetimo se molitve, magijskih rituala i početaka poezije i umjetnosti općenito.

Kolega ste knjižničar, radite u školskoj knjižnici. Čitaju li danas, po vašem iskustvu, mladi dovoljno?

- Radim u školskoj knjižnici i u opisu je mojih svakodnevnih poslova poticanje i popularizacija knjige i čitanja. Zbog nebrige i manjka sluha nadležnih ministarstava, osnivača, lokalne samouprave te nedovoljnog i nesustavnog financiranja nabave knjižne građe, osuđeni smo na snalaženje i improvizaciju. To nikako ne može biti dobro i dati željene rezultate, a dugoročno je recept za katastrofu. Čitanje je obvezne lektire temelj, ali u djeci ne izaziva radost i volju za neobveznim čitanjem, nego izaziva suprotan efekt. Uvedeni su novi lektirni naslovi i formalno je nastavnicima dana sloboda u odabiru, a da prije toga nije snimljeno stanje na terenu i opremljenost knjižnica. Uvijek ima onih koji bi čitali više, ali mi im nemamo što ponuditi jer o nabavi neobveznih naslova ili praćenju novih i djeci zanimljivih izdanja možemo samo sanjati.

Prava ste osoba koja bi mogla preporučiti nekoliko zanimljivih naslova nama odraslima. Što u slobodno vrijeme vi čitate?

- Uvijek čitam više knjiga istovremeno, odnosno čitam, čituckam i prelistavam. Najčešće uz prozni naslov čitam zbirku poezije i prelistavam nešto što me trenutačno zaokuplja. Pokušavam pratiti suvremenu hrvatsku književnost jer sam to studirao. Mogao bih preporučiti nekoliko naslova koje sam čitao u posljednjih nekoliko mjeseci: od proznih naslova Mladenka kostonoga, Želimira Periša; Sinovi i kćeri, Ivane Bodrožić; Radio Siga, Ivana Vidaka; Mliječni zubi, Lane Bastašić; Meho, Almina Kaplana; Sedam praznih kuća, Samante Schweblin; Djetinjstvo Kaspara Hausera, Bogdana-Alexandru Stanescua, a od poezije Divlje i tvoje, Olje Savičević Ivančević; Otac; Sestra, Nade Topić; Smiljko i ja si mahnemo, Eveline Rudan.