Iako se relativno kasno, s 25 godina, počela baviti dizanjem utega, mlada Osječanka Tihana Majer vrlo je brzo pokazala, i sebi i drugima, kako je odluka da se ozbiljnije angažira u ovom sportu bila pun pogodak. Većina ljudi razmišlja da veganska prehrana i sport ne idu zajedno. Međutim, ona je veganka, ima manje od 50 kilograma, svakim nastupom razbija predrasude, a discipline i snage joj ne nedostaje. Bez zadrške možemo reći da je Tihana hrvatska elita u dizanju utega, ponosna članica Dizačkog kluba Slavonija i vlasnica mnogih odličja i rekorda.

Sportaši vegani razbijaju duboko ukorijenjene predrasude, naime postižete vrhunske rezultate premda ne konzumirate meso. Kakva su vaša iskustva? Imate li uzore u sportskom veganskom svijetu?

- Mislim da je tih predrasuda sve manje kako se ta tema provlači sve češće među ljudima, ne samo sportašima, a to jasno i pokazuje sve veća veganska ponuda jela koja se nudi i u našem divnom Osijeku. Kako sam svoju sportsku karijeru započela u gimnastici kao svejed, a dizačku kao vegan, ne mogu usporediti sportske rezultate jednog načina prehrane i drugog u istom sportu. Ono što mogu istaknuti je kako se osjećam živeći ovim stilom života. I da mi ne odgovara, ne bih već šestu godinu bila veganka. Oduvijek sam bila suviše osjetljiva na patnju životinja i uvijek sam im pomagala, tako su me odgajali roditelji, stoga je to poprilično utjecalo na ovu odluku. Nikada nisam požalila i ne mogu reći da nisam imala podršku obitelji, okoline i kluba. Naravno, šaljivih komentara ima i dandanas, ali nikada me to nije pokolebalo, štoviše neki članovi obitelji, klupski kolege i prijatelji su me slijedili. Što se tiče uzora, nisam ih imala, niti ih želim imati. Volim biti autentična i svoja. Međutim, ne mogu ne pohvaliti ekipu iz Kluba koja je zakon, velika podrška i svakodnevna motivacija. Kao ekipa se slažemo i u težim razdobljima "dižemo" jedni druge.

Koje su koristi veganske prehrane za osobe koje se aktivnije bave sportom i kako takva prehrana utječe na sportaša u vrijeme fizičkih treninga?

- Veganska je prehrana, unatoč uvriježenom mišljenju, dovoljno nutritivna za sportaše. Nisam stručnjak i govorim samo iz vlastitog iskustva. Ako se jede raznoliko, puno voća i povrća, manje umjetnih i prerađenih namirnica, dobit ćete sve što vam treba za život. I više! Ovo se više odnosi na unutarnji mir koji sam ja osobno dobila kada sam se odlučila prijeći na biljnu prehranu. Kako je to uglavnom lagana hrana, rijetko kada imam osjećaj težine u trbuhu, rijetko kada me hrana "umori", a oporavak od napornih treninga mi bude brz. Nisam opsjednuta onime što jedem, nego za svaki obrok pokušam biti zahvalna što ni jedna životinja nije nastradala kako bi postala hranom na mom tanjuru. Mene osobno to čini dovoljno sretnom i zadovoljnom. Apsolutno ne osuđujem nikoga tko živi i jede drukčije, već pokušavam svojim primjerom pokazati da se može.

Relativno ste se kasno počeli baviti dizanjem utega. Kako je pao odabir na taj sport?

- Počela sam nakon što sam završila fakultet jer sam uz predavanja radila i kao trenerica u Gimnastičkom društvu Osijek Žito. Prije toga jednostavno nisam imala vremena ni za što drugo. Za dolazak u Dizački klub Slavonija zaslužan je moj bivši dečko, koji je prvi počeo ondje trenirati te sam ga ponekad znala doći gledati. Kad je trener Božo Krišto čuo da sam bila gimnastičarka i vidio da sam sitna i imam samo 48 kilograma, jednostavno me počeo nagovarati da pokušam koji trening. Tako je počelo i već šestu godinu zaredom traje.

Pokazatelj ste da veganska prehrana, kao ni dob u kojoj ste se profesionalno posvetili dizanju utega, nisu prepreka za postizanje vrhunskih rezultata. Držite li i dalje državni rekord? Kako stojite sa sinclair bodovima. Recite nam više o vašim uspjesima i, molim vas, nemojte biti skromni.

- Već sam šest godina državna prvakinja u svojim kategorijama. Prije koju godinu došlo je do promjene u kategorijama za dizače te je ženska do 48 kg rastavljena na dvije - do 45 kg i do 49 kg. U obje sam dizala i u obje sam nositeljica rekorda. Trenutačno sam ovu manju kategoriju prepustila mlađoj sestri kada nastupamo na natjecanjima u Hrvatskoj, a na međunarodnim ja dižem u njoj. Nekoliko sam puta proglašena i najboljom dizačicom natjecanja upravo po tim sinclair bodovima koji gledaju omjer tjelesne težine i podignute kilaže. Mislim da je ovo najviše što sam se mogla nahvaliti. (smijeh)

Što je s Olimpijskim igrama? Priželjkujete li nastup? Što je sve potrebno da do toga dođe?

- Vjerujem da svaki sportaš priželjkuje nastup na Olimpijskim igrama, samo put do tamo nije lak. Morate biti pozvani na sva natjecanja koja donose određene bodove, što, nažalost, za mene nije bio slučaj. Bio je to propust našeg saveza koji će, nadam se, ispraviti u ovom olimpijskom ciklusu.

Jeste li zadovoljni statusom koji sportaši vašeg kalibra imaju u našoj široj javnosti? Dok se vi borite s utezima, vaši klubovi čine isto s financijama?

- Možda će ovo najbolje pokazati stvarnost kategoriziranih sportaša (a da nisu nogometaši) u Hrvatskoj. Naime, meni je i dalje dizanje samo hobi s obzirom na to da treniram tri puta tjedno jer vodim svoj centar za zabavu i rekreaciju Telastic u Višnjevcu. Jedno mi daje zadovoljstvo, drugo mi je izvor prihoda. Kao i svaki klub, i nama bi dobro došlo više financijskih dotacija, ali ne ulazim u to previše. Kada uđem u dvoranu, pokušam isključiti sve ometajuće faktore i posvetiti se onome što trenutačno moram napraviti.

Očito je da u vašem slučaju ni novac ni zvjezdani status nisu motiv za bavljenje ovim sportom, no što jest?

- Dizanje utega divan je sport. Zahtijeva od vas veliku disciplinu, pogotovo u razdoblju priprema. Koliko god ljudi mislili da se vi natječete s drugim sportašima, kada stanete na podij, za vas postojite samo vi, uteg i želja da pokušaj bude uspješan. Rijetko tko uopće razmišlja o "konkurenciji". Za to su tu treneri koji kalkuliraju težine koje trebate podići. Uvijek tvrdim da je dizanje sport za jačanje glave, a tek onda tijela, jer ponekad i jedna kila zna jako utjecati na izvođenje pokreta, što, kada ovako razmišljate, može zvučati dosta banalno i smiješno.



Koga trenirate u svom Centru, jesu li već svi termini popunjeni? Koliki je općenito interes građana za tjelovježbom, rekreacijom?

- U Centru treniram i male i velike, i mlade i stare. Dobna granica postoji samo za djecu, i ona je tri godine. Grupe su mi uglavnom sve popunjene, nađe se mjesto, dva slobodno, i uglavnom su to ljudi iz Višnjevca. Iako, moram spomenuti da mi neki članovi dolaze i iz Retfale, centra, čak i Zlatne Grede. Interes za vježbanjem je sve veći jer ljudi sve više shvaćaju da načinom života kojim živimo ne pridonosimo zdravlju, te da je nužno ubaciti bilo kakav oblik rekreacije. Kod mene se radi u malim grupama, stoga je i pristup individualniji i mojim članovima to odgovara. A i meni. Tada ih sve imam pod kontrolom kada radimo određene vježbe, jer pazim na pravilno izvođenje. Nekada me zovu i nazitrenerica, ali znam da me vole i da im to odgovara jer neki su već četvrtu sezonu sa mnom.

Uz sport, velika ljubav su vam knjige, odnosno čitanje. Za kraj nam predložite nekoliko naslova koje svakako treba pročitati.

- Volim čitati, to me opušta. I volim učiti. Stoga pokušavam čitati naslove iz kojih ću nešto i naučiti. Uglavnom su to knjige o duhovnosti, samopomoći, psihologiji i slično. Svatko od nas treba raditi na sebi i svatko to treba raditi na sebi svojstven način. Meni pomogne kada pročitam nešto i pokušam to primijeniti ili prepoznati. Kako su mi knjige koje preferiram tematski dosta specifične, ne bih predlagala ništa konkretno, samo bih savjetovala svima da čitaju što više, što god ih zanima. Knjige su divno društvo i daju uvid u neke nove spoznaje koje možda sami ne možete verbalizirati.