Ravnatelj Muzeja Slavonije diplomirao je povijest i njemački jezik na Pedagoškom fakultetu. Radio je kao profesor povijesti u gimnaziji i kao muzejski pedagog, objavio nekoliko radova u specijaliziranim časopisima, držao javna predavanja i radionice na hrvatskoj i međunarodnoj razini, sudjelovao u brojnim edukativnim, domaćim i stranim projektima. Suautor je udžbenika iz povijesti za gimnazije, dopunskih materijala za nastavu i edukativnih materijala te nekoliko obrazovnih izložbi u muzeju. O položaju i važnosti muzeja u današnjem društvu razgovaramo s Denisom Detlingom.

Muzej Slavonije osnovan je davne 1877. godine, jedna je od najstarijih, a po veličini fundusa i najznačajnijih muzejskih ustanova u Hrvatskoj. Ima li Muzej zasluženi status u društvu, gradu i državi?

- Teško je odgovoriti. Odmah se nameće pitanje: u kojem smislu zasluženi status? Ako govorimo o posjetima, uvijek može i mnogo bolje. Voljeli bismo da jednoga dana odlazak u Muzej Slavonije građanima Osijeka postane rutina, dio svakodnevnog života. Najveći je problem što nemamo mogućnost prezentirati svu raskoš građe koju posjedujemo. No, upravo zbog građe, usudio bih se reći, respektirani smo unutar muzejske zajednice u Hrvatskoj. Kada se rade veliki izložbeni projekti u Hrvatskoj, u pravilu nas se ne zaobilazi. I na to možemo biti ponosni.

Kao i ostale kulturne institucije u gradu, i Muzej ima velikih problema s nedostatkom prostora, i izložbenog, i spremišta. Kada očekujete rješenje problema, je li na vidiku?

- Muzej još od rata nema stalni postav. Trudimo se imati veće izložbe, u nekom dužem razdoblju, na kojima izlažemo najraznovrsniju građu ne bismo li na taj način ipak pokazali bogatstvo fundusa našeg muzeja. Te su nam izložbe katkada alternacije stalnom postavu. Te izložbe zauzmu najveći dio izložbenog prostora, no na njima bude u pravilu manje od jedan posto ukupne građe koju posjedujemo. Trenutačno je takva izložba Donacije. Upravo zbog nedostatka prostora i nemamo stalni postav. Kada sam počeo raditi u Muzeju jedan mi je djelatnik slikovito rekao da ako igla padne u Muzeju, neće pasti na pod, nego na muzejske predmete. Jednaki su problem i spremišta. Za ilustraciju, ured ravnatelja uređen je većim dijelom muzejskim namještajem. U trenutku kada se zatvorila izložba o Danici Pinterović, na kojoj je bio i dio njezina namještaja, postavilo se pitanje smještaja tog namještaja. U tom sam trenutku postao ravnatelj, pa sam ured uredio njezinim namještajem. Još koristim njezin radni stol. Rješenje ključnog problema je na vidiku. U dogovoru Grada Osijeka te Ministarstva kulture i medija određeno je da ćemo u nekom trenutku prijeći u prostor Donje oružarne. Dio je projektne dokumentacije gotov, dio će biti do kraja godine, očekujemo sredstva EU-a i nakon obnove i adaptacije trebali smo se preseliti u adekvatniji prostor za cjelokupnu našu djelatnost, a dati i doprinos vizuri Tvrđe te turističkom sadržaju grada.



Zbrinjavanje muzejske građe važno je zbog nekoliko segmenata. Možete li pojasniti? Što vam osim prostora predstavlja značajnije probleme?

- Ako građa nije kvalitetno zbrinuta, propada. Drveni namještaj, ako je u većoj vlazi, nabubri, a ako je u suhom tada popuca, dakle propada. Metal, ako je u vlažnom okruženju, hrđa. I da ne nabrajam dalje. Da bismo građu i sav njezin značaj sačuvali za buduće generacije, treba je adekvatno pohraniti dok nije u izložbenom prostoru. A i u izložbenom bi prostoru morala biti u adekvatnim uvjetima. Osim prostora, problem je dakako nedostatak financija i ljudskih resursa. Za ilustraciju, u prosjeku je jedan kustos zadužen za više od 25.000 predmeta, a njima pomažu tehničari, u prosjeku jedan na oko 60.000 predmeta. Naravno, tu je i financiranje. Država, kao osnivač, o nama skrbi u skladu sa svojim mogućnostima. No, bolja bi potpora mogla biti od Grada i Županije. Sadržaje koje stvaramo, stvaramo prije svega za grad Osijek i županiju. Njihova je ukupna potpora u našem godišnjem budžetu za programsku djelatnost (ne i cjelokupnu) u ovoj godini nešto više od tri posto. No, sjećamo se i lošijih godina, a nadamo se ipak poboljšanju tog odnosa u budućnosti.

Unatoč problemima, Muzej Slavonije posljednjih je godina napravio određene iskorake i postao znatno vidljiviji u javnosti. O čemu je riječ, koje ste korake poduzeli?

- Unatoč svemu trudimo se biti vidljiviji. Osim izložbi, organiziramo događanja, predavanja, promocije, radionice koje okupljaju zainteresiranu javnost. Trudimo se neka događanja podvesti u isto vrijeme pod istim nazivnikom Muzejski četvrtak. Prije pandemije znalo je biti razdoblja u kojima smo imali gotovo svaki četvrtak neki sadržaj. Osim toga, koristimo se i društvenim mrežama, internetom. Pokušavamo i tu biti. Sada već imamo i digitalnih sadržaja dostupnih široj javnosti putem weba. Pokušavamo biti vidljivi u javnosti, jer nam je tu budućnost. Uostalom, Muzej ima nužnost biti aktivni sudionik u kulturnom i svakodnevnom životu grada, odnosno sredine u kojoj djeluje.

Zasigurno pomaže i sponzorski ugovor koji omogućava učenicima i studentima besplatan ulazak u Muzej?

- U protekle tri godine imamo dobru suradnju s Prvim plinarskim društvom i Energiom Naturalis iz Zagreba. Sponzorskim smo ugovorima s njima omogućili svoj djeci i studentima besplatan ulazak u Muzej. Vjerujemo da je taj ugovor dao doprinos solidnom broju posjetitelja tijekom pandemije prošle godine kada smo najvećim dijelom bili otvoreni. Masovnih posjeta učenika nije bilo, ali individualnih posjeta jest.

Popust u iznosu od 30 posto ostvaruje se i uz predočenje članske iskaznice GISKO-a. Kako ste zadovoljni suradnjom i povezanošću ustanovama u kulturi grada Osijeka, gdje vidite prostor za poboljšanja?

- Rekao bih da je suradnja odlična. No, suradnja je velikim dijelom zasnovana na privatnim kontaktima. Piskarao sam tijekom lokalnih izbora, a i dalje sam istog stava, da bi bila nužna koordinacija svih kulturnih ustanova od strane Grada i da bi trebalo stvoriti platformu za sve kulturne ustanove kako bi se kulturni život grada popeo na višu razinu.

Jesen će brzo doći i donijeti neke nove izložbe i projekte Muzeja. Koliko nam već sada možete otkriti?

- Najesen nas očekuje interesantna izložba koja bi trebala spojiti prirodoslovlje i tehniku. Do kraja godine trebao bi izići i novi broj Osječkog zbornika. Za ostalo nas pratite u medijima, internetu, društvenim mrežama.

Poznato je i da mnogo čitate, kroz programe zagovarate važnost knjige kao medija koji trajno čuva i objedinjuje određena znanja i vještine.

- Posjet izložbi zahtijeva u velikoj mjeri i vještinu čitanja kako bi se odgonetnula njezina poruka. Čitanjem otvaramo nove vidike, razvijamo svoje misli i kako ih artikulirati. Trudimo se u Muzeju, u okvirima mogućnosti, zadržati bogatu tradiciju izdavačke djelatnosti, bilo kroz našu publikaciju Osječki zbornik (koji, usput, iduće godine obilježava 80 godina izlaženja), kataloge zbirki, ili pak kataloge izložbi, koji ostaju trajni trag priča sazdanih u izložbama.

Što u slobodno vrijeme čitate, uz kakve se naslove opuštate? Dajte nam nekoliko preporuka.

- Obožavam lakša, a opet dijelom angažirana, ili štiva koja reagiraju na okolinu koja nas okružuje ili komuniciraju s njom. Jako sam volio čitati Antu Tomića. Vjerojatno sam sve njegove knjige pročitao, veliki dio njih i kupio. Subotom sam kupovao dnevni list samo zbog njegove kolumne. Volim i naše osječke pisce - Šojat i Hedla. Oduševili su me oboje, iako je i tu bilo teškog štiva, no moja iskrena preporuka za oboje. Literaturu na njemačkom već dugo slabije čitam. Zadnje što sam čitao je Die vergessene Generation (Zaboravljena generacija), autorice Simone Bode. Dobio sam je na dar. Iako teško štivo, oduševila me. Nažalost, mislim da je nema na hrvatskom. Od klasika preporučio bih ili Šalu ili Besmrtnost Milana Kundere. Obje su ostavile traga kod mene. Od domaćih klasika pak Krležin roman Na rubu pameti. Volio bih da je i na popisu lektire. Kada smo kod Krleže, u nekoliko sam navrata započeo njegove Zastave, ali ih nikada nisam završio. Volio bih ih prije ili kasnije pročitati.