Stručnjaci koji se bave ponašanjem djece i mladih nailaze na dvojbe kada pokušavaju definirati kompleksan pojam kao što su rizična ponašanja. Često se tako za opisivanje djece i mladih s poteškoćama u ponašanju koristi i naziv "djeca i mladi u riziku". O svjesnosti društva o ovom gorućem problemu, projektima i pokušajima prevencije devijantnog ponašanja mladih, razgovaramo s voditeljem projekta "Iskra promjene", psihologom s višegodišnjim iskustvom na ovom području, Vladimirom Mateljićem.

Što se smatra rizičnim i društveno neprihvatljivim ponašanjem? S kakvim ste do sada skupinama i pojedincima radili?

- Pitanje je vrlo kompleksno i dobrim dijelom vezano uz kulturu i vrijednosti pojedinog društva. Da bismo izbjegli suhoparne stručne definicije, možemo reći da je to svako ponašanje koje značajnije odstupa od općeprihvaćenih normi i standarda i ugrožava pravilan psihosocijalni razvoj pojedinca. Ukratko, sve ono što nije konstruktivno, već destruktivno. Prva su moja iskustva u socijali bila u državnim institucijama, a s alternativnim sam se pristupom radu s mladima isprva susreo kratkom epizodom u SOS Dječjem selu, točnije njihovoj stambenoj zajednici za srednjoškolce u Osijeku.

Posljednjih šest godina radim kao odgojitelj u Udruzi za rad s mladima "Breza", koja je na ovim područjima pionir specifične vrste odgoja zasnovane na doživljajnoj pedagogiji te na svoja tri imanja u Čepinskim Martincima pruža sveobuhvatnu podršku mladima koji već imaju dijagnosticiran poremećaj u ponašanju. Tri sam godine radio kao odgojitelj u intenzivnom individualnom stručnom tretmanu mladića iz Švicarske s višestrukim dijagnozama i poteškoćama, i mogu potvrditi da je bio zaista intenzivan. To je uistinu više poziv nego posao, smjena traje 48 sati, a odgojitelji doslovce žive s djecom i u tom su im vremenu i otac i majka, i brat i sestra, i kuhar i domar, i korektor i animator, i zemljoradnik i kreativac, a što, možete i sami pretpostaviti, zna biti vrlo zahtjevno. Ali u tome i jest čar i poenta doživljajne pedagogije, sve se aktivnosti rade s mladima, ne umjesto njih, i u tom se vremenu stvara odnos povjerenja i zajedništva koji je generator (pozitivnih) promjena. Velika većina mladih nakon početnog otpora shvati i prihvati koliko su rad i red bitni za psihofizičko zdravlje svakog pojedinca.

Gotovo deset godina radite s djecom asocijalnog i antisocijalnog ponašanja. S obzirom na to da većina nas živi nesvjesna ovog problema, je li situacija alarmantna? Kakvi su trendovi?

- Vjerojatno mi je kao nekome tko je već duže vrijeme u ovom poslu teško biti objektivan, ali situacija je definitivno zabrinjavajuća, ako ne alarmantna. Mladi sve ranije razvijaju određene elemente poremećaja u ponašanju i/ili potrebu za psihijatrijskim tretmanom koji nerijetko uključuje i psihofarmake u vrlo mladoj dobi. Anksiozni poremećaj, depresija i suicidi u porastu su kod mlade populacije, a novija istraživanja dovode to u vezu s time što su od najranije dobi previše vremena proveli za ekranima, a ne u nekim kvalitetnijim i važnijim aktivnostima za njihov motorički, kognitivni, emocionalni, ali i socijalni razvoj.

Koliko su često djeca i mladi u riziku rezultat obitelji u riziku?

- Gotovo uvijek, iznimke su izuzetno rijetke. Obiteljsko je okruženje i obiteljska dinamika temelj svih naših budućih odnosa, i ako djetetove potrebe, posebice u mlađoj dobi, nisu adekvatno zadovoljene, tada dolazi do nekih otprije spomenutih devijacija od kojih su neke, nažalost, nepovratne. Ono što smo često skloni zaboraviti jest da su i ti roditelji nekad bili djeca koja i sama najčešće nisu dobila adekvatnu skrb te je naš zadatak upravo prekinuti taj začarani krug. Stoga je segment rada s cijelom obitelji izuzetno važan, što je kod nas prilično zanemareno, ili se odrađuje na nekoj nominalnoj razini. Kroz jedan međunarodni projekt imali smo priliku upoznati se kako to funkcionira u Švicarskoj, i to je definitivno smjer kojemu bismo kao društvo i sustav trebali težiti. Razne vrste podrške dostupne su obiteljima u njihovoj okolini kroz mobilne timove i suradnički model, kako sa samim korisnicima, tako i s lokalnim vlastima. Ta se dostupnost, suradnja i fleksibilnost pokazala kao vrlo efikasna i korisna za zajednicu.

Recite nam više o projektu "Iskra promjene", kome je namijenjen, što uključuje, kako ga financirate?

- Zadnje četiri godine bavim se nešto drukčijom vrstom rada, ali na istim načelima prilagođenima dobi djece. Radi se o programu poludnevnog boravka za djecu i obitelji u riziku, nastalom kroz suradnju s CZSS-om Vukovar i jednom vukovarskom osnovnom školom koja je iskazala veliku potrebu za tom vrstom podrške. Program je preventivne naravi, namijenjen djeci nižih razreda osnovne škole kako ne bi došlo do razvoja poremećaja u ponašanju, ranog napuštanja škole, kriminaliteta, maloljetničkih trudnoća te kako, na kraju, ne bi bili izmješteni iz obitelji. Financiramo se kroz projekte nadležnog ministarstva, međunarodne projekte, određenu potporu imamo i od lokalne samouprave, a tu su i naši zlata vrijedni domaći i međunarodni donatori. Krajnji je cilj ugovaranje usluge s Ministarstvom, što bi osiguralo kontinuitet i održivost te uključenima omogućilo da se više bave razvojem same usluge nego osmišljavanjem financiranja.



Nastavlja li plamen nade, upaljen tom iskrom, gorjeti i nakon 18., odnosno 21. godine dionika vašeg projekta?

- Prva "Iskra" nastala je upravo zbog mladih koji su pred izlaskom iz sustava skrbi, kreirana je online platforma koja sadrži mnoge korisne informacije koje bi mogle biti potrebne mladoj osobi koja se osamostaljuje, od nekih tehničkih informacija vezanih uz dokumentaciju, traženje posla i sl., pa sve do kuharice s jednostavnim jelima koju su osmislili sami korisnici. Svake se godine obilaze ustanove koje pružaju sveobuhvatnu podršku i informira se korisnike pred izlaskom o postojanju platforme i mogućnosti da se kod nas posavjetuju oko eventualnih nedoumica. Također se kroz više projekata našim mladima koji su prošli tretman omogućuje usluga povremene podrške, kao svojevrsni potpomognuti prijelaz u potpunu samostalnost, proces koji je vrlo zahtjevan i stresan i mladima koji imaju jaku socijalnu mrežu i podršku vlastite obitelji, a kamoli mladima koji su odrasli u sustavu skrbi.

Što činiti da mladi u riziku ne postanu obitelj u riziku? Koliko je država svjesna da socijalno ulaganje danas znači socijalnu uštedu u budućnosti?

- Vjerujem da budućnost skrbi o ovim pitanjima leži u civilnom sektoru koji bi kroz raznovrsne projekte pružao podršku obiteljima na licu mjesta i s jednim manje represivnim, a više suradničkim pristupom. Osnaživanje cjelokupnih obitelji vodi zdravijem, konstruktivnijem, a u konačnici i sretnijem društvu, a to bi nam svima trebao biti cilj. Bojim se da sustav u kojem trenutačno živi većina svijeta malo mari za ovu vrstu "profita". U našim su domaćim okvirima dugoročno planiranje i strategije previše ovisni o političkim opcijama, što otežava kontinuiran i sustavan razvoj alternativnih usluga. No pozitivni pomaci postoje, i tu ponovno vidim civilni sektor kao glavni pokretač promjena i stvaranja sinergije među različitim dionicima sustava.

Oduvijek mnogo čitate, koliko vam knjige pomažu u boljem razumijevanju društvenih aspekata? Što čitate, i što predlažete onima koji se nose s problemima o kojima razgovaramo?

- U zadnje vrijeme, nažalost, ne mogu reći da stignem čitati koliko bih volio, ali knjige su oduvijek moja najdraža vrsta eskapizma, nepresušan izvor novih i drukčijih uvida i znanja, a na kraju krajeva i zabave. Ne bih zamarao ljude stručnim naslovima, a neki od mojih omiljenih "pitkijih" autora su sa mnom na fotografiji, prije svih terapeuti Jorge Bucay i Zoran Milivojević, koji o odnosima govore na relativno jednostavan i svima razumljiv način, ali s vrlo kvalitetnim uvidima. Što god pročitali o odnosima i/ili odgoju teško da će škoditi, ono što bih predložio prije svega je da roditelji provedu što više vremena sa svojom djecom, ali da budu zaista prisutni i uključeni i da ih samo - slušaju. Smatram kako je djeci danas (i oduvijek) to ipak najpotrebnije.