Danas velika zaljubljenica u film i sve vezano uz sedmu umjetnost, Ana Šimić u mladim danima nije točno znala čime se želi baviti u životu. U početku je njezina spoznaja bila rubna, s vremenom se razvijala i nadograđivala. Tijekom studija volontirala je na filmskim festivalima u Zagrebu i kulturnim ustanovama u Osijeku, kroz koje stječe svoja prva praktična znanja vezana uz organiziranje događaja u kulturi. Danas je ova magistrica kulturnog menadžmenta jedna od mlađih, ali jakih snaga osječke nezavisne umjetničke scene i govori nam o problemima i radostima koje donosi ova vrsta posla.

Rad u malim nezavisnim umjetničkim organizacijama traži puno strpljenja i kilometražu u nogama. Novca je malo, borba za vidljivost velika. Jesu li i vaša iskustva takva? Kako se snalazite?

- Snalazim se tako što istražujem, učim, umrežavam se, baš kao i ostatak nezavisne scene. Tu se ništa ne podrazumijeva. Konstantno se preispituje, prikupljaju se informacije, sklapaju se partnerstva, dopunjuju praznine. Nezavisna je scena jako zahvalna za samostalni rad sa suradnicima koji vas inspiriraju i čije ideje želite realizirati. Nije li to neprocjenjivo? Zbog toga vam nije problem raditi svaki dan, ako ne aktivno, onda misaono. Možemo reći da je to stil života. Odlučite se boriti s vjetrenjačama uz ljude koje poštujete. Dodatni je plus ako vas vaša obitelj podupire, kao što je to slučaj kod mene. Još se u posljednje vrijeme govori da je rad u neprofitnom sektoru unosan posao, gdje vam novac pada s neba, tako da s veseljem očekujem i taj scenarij. (smijeh)

Osječka je nezavisna umjetnička scena mala, ali polako raste. No ima li u njoj dovoljno "života" da prevlada sve probleme na koje nailazi? Koje su, po vama, najveće prepreke i gdje vidite rješenja?

- Lokalnu nezavisnu scenu krasi taj famozni entuzijazam i volonterski rad. Sve se više-manje svodi na nekoliko ljudi koji rade na sto strana kako bi održali projekte s kojima se žele baviti. To je iscrpljujuće i, naravno, ima svoj rok trajanja. Nedostaje strategija na razini države koja bi stabilizirala situaciju te potaknula konstruktivna rasprava o uvjetima rada, jačanju infrastrukture i različitim oblicima financiranja. Mislim da pravi boom nezavisne scene tek dolazi s nizom generacija koje izlaze s osječke Akademije, a postojeća će im scena biti potpora. Redom Teatar to go, ReArt, Plantaža, MMML Studio, M-art, Slama, Stripos i mnogi drugi. Možda doživimo atmosferu glasovitih 80-ih prošlog stoljeća, razdoblja koje je još na glasu kao zlatno doba nezavisne kulturne scene u Osijeku.

Jedna ste od producentica umjetničke organizacije Teatar to go. Uskoro ćete slaviti sedam godina postojanja, kroz koje ste pokrenuli niz projekata.

- Kod nas se sve vrti oko kazališne i audiovizualne djelatnosti. Volimo publiku i naše volontere. Iz njih crpimo inspiraciju za rad. Do sada je producirano pet predstava s kojima se gostovalo u više od 50 mjesta u Hrvatskoj i regiji, predstavilo se na kazališnim festivalima te dobilo nagrade i priznanja za rad. Od prošle godine nismo u mogućnosti gostovati u školama i vrtićima, pa smo osmislili Kazališni online paket, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija. Upravo smo završili s provedbom projekta i zadovoljni smo rezultatima. Naime, ispostavilo se da je većina djece godinu dana imala pauzu od kazališnog sadržaja, tako da smo došli kao naručeni. Okosnica audiovizualnog programa je Revija hrvatskog kratkometražnog filma Filmska RUNDA, koja ove godine ima svoju šestu ediciju. Uz Reviju se veže godišnji program u kojem je već prepoznatljiva Autorska RUNDA, ŠPICA radionica te sadržaj koji se svake godine mijenja ovisno o filmskom zanimanju koje je u fokusu. Ove je godine fokus na režiji. Započeli smo aktivnosti s nedavnom Autorskom RUNDOM Petre Zlonoge. Prije svestrane Petre, prošlih smo godina ugostili Igora Bezinovića, Nebojšu Slijepčevića, Jelenu Oroz, Anu Sunčicu Veldić i Tomislava Šobana. Puno pozornosti poklanjamo razvoju publike. Rezultat toga je klub kazališne publike KLPA KLAP. Vode ga studenti Akademije. Glavni je naglasak na videosadržaju koji propitkuje kazališno stanje preko intervjua s kazalištarcima i publikom. Prošle smo godine pokrenuli istraživanje o učinku COVID-19 na kazališnu publiku. Rezultati su bili ohrabrujući. Ukratko, ljudi još žele ići u kazalište.

Puno je to projekata (i sjajnih rezultata) koje ste predstavili diljem zemlje, ali i izvan nje. Koje poruke nose vaše predstave, kako ih publika prihvaća? Na kojoj ste predstavi izgubili najviše energije, a koja je postigla najbolje rezultate?

- Svaka predstava nosi svoju poruku. Krenuli smo s predstavama za odrasle, a nakon toga uslijedio je zaokret prema autorskim projektima za djecu. Najviše sam energije potrošila na produkciju prve predstave, zbog neiskustva i obujma posla. Riječ je o Slagalici, meni možda najdražoj predstavi, autora Gorana Smoljanovića, s kojom smo se odmaknuli od tradicionalnog lutkarskog diskursa, obraćajući se odraslima preko manekina (velika čovjekolika lutka) i sedam diplomiranih lutkara na sceni. Premijera i prve izvedbe bile su u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. S predstavama za djecu došli smo do šire javnosti. Predstava Majstori napravljena je u koprodukciji s Hrvatskim kazalištem u Pečuhu, a Botaničari u okviru gradskog projekta Čist grad-naš ponOs. Te predstave donose novi kazališni doživljaj gledatelju i stvaraju posebnu atmosferu, u kojoj likovi i publika zajedno rješavaju probleme i postaju tim.

Zanimljivo je da ste ove godine radili kao lokacijski menadžer na jednoj našoj visokobudžetnoj seriji. Čini se kao zanimljiv i važan posao o kojem mnogi i ne razmišljaju.

- Možda i bolje da ne čujete za organizatora lokacije, jer to znači da je dobro obavio svoj posao. Radi se o poslu koji ima umjetničku i logističku komponentu. Prvi se dio odrađuje u suradnji sa scenografom. Dobijete scenarij i scenografove upute kako bi trebao izgledati pojedini interijer, odnosno eksterijer. Pronađete nekoliko opcija, nakon što se lokacija odobri, krećete s prikupljanjem dozvola, potpisivanjem ugovora itd. Posao je doista dinamičan i zanimljiv, pogotovo kad imate dobru ekipu kao što je bila ona okupljena oko serije Šutnja redatelja Dalibora Matanića. Serija je rađena prema motivima i likovima iz romana Drage Hedla. Knjige se, naravno, mogu posuditi i u GISKO-u.

Kao prava umjetnička duša blisko ste vezani i uz glazbu?

- Tako je, i to preko udruge Glazbena mladež Osijek, koja me uvela u svijet kulture. Točnije, za to je zaslužna prof. Lidija Neznanović, koja mi je predavala glazbeni u III. gimnaziji. Profesoricu uvijek uzimam kao primjer pedagoga koji svojim djelovanjem mijenja sustav i nije zamjenjiva, kako nam to današnje vrijeme žele nametnuti da smo svi zamjenjivi. Od srednje sam škole s prijateljicama bila aktivna u Udruzi. Bili smo dio Memorijala Franjo Krežma i Memorijala Darko Lukić. Lijepile smo plakate po gradu i u ‘starkama‘ uručivale bukete izvođačima. Danas sam u organizaciji istih manifestacija i još uvijek se divim lakoći muziciranja učenika i studenata, čiji fokus i samodisciplinu dozivam kada mi se baš i ne radi.

Kada je riječ o knjigama, iz pouzdanih izvora saznajemo da volite stripove. Neke posebno? Što još?

- Obožavam grafičke romane! Navukla sam se na njih na studentskom poslu, na kojem se puno sjedilo i ništa se nije događalo. Krenula sam s klasicima kao što su Maus i Persepolis, a ostalo je povijest mojih posudbi u GISKO-u. Iz knjižnice u većini slučajeva izlazim s tri jedinice. Uglavnom su u kombinaciji strip, stručna literatura i roman. Redovito započnem čitati više knjiga odjednom, a na kraju od svega do kraja pročitam samo strip. U povodu gostovanja strip-autora Cyrila Pedrosa u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku čula sam za Međunarodni centar stripa i likovne umjetnosti iz Angoulêmea u Francuskoj. Od tada maštam da se u Osijeku otvori sličan centar, što bi uz ekipu iz Striposa i ilustratore s Akademije možda moglo biti ostvarivo.