Igor Berecki - Doc, pedijatar-intenzivist u osječkom KBC-u, humanitarac, volonter, gitarist, odličan crtač, ljubitelj piva, naravno dobrog, bloger, autor znanstvenopopularnih članaka te, ne manje bitno zbog vremena u kojem živimo, influencer, iliti po hrvatski, utjecajnik, kojega samo na Facebooku prati 18.765 osoba. Je li dr. Berecki svjestan ili nesvjestan influencer te na što i koga sve utječe, saznat ćemo u razgovoru.

Influencer možda nije najsretniji naziv za osobu vašeg kalibra, ali nepobitno je da utječete na mišljenje javnosti. Doktore, zbog čega mislite da vas toliki broj osoba prati, čita i komentira vaše objave?

- Prije svega, složio bih se: zaista nisam influencer, bar ne onakvoga profila kakav je sada uobičajeno viđati na društvenim mrežama. Suvremeni su mrežni influenceri načelno osobe koje se koriste virtualnom komunikacijom svjesno, s namjerom promocije svojih poruka, ideja, stavova ili aktivnosti. Koriste se pritom svim dostupnim virtualnim sredstvima: Instagramom, Twitterom, TikTokom, YouTubeom…, a Facebook (koji je moje jedino mjesto "mrežne pojavnosti") u influencerskom je smislu već prilično zastarjela i nezanimljiva kategorija. Povrh toga, influenceri nerijetko sasvim solidno zarađuju od svojega influenciranja. Ja sam, međutim, stekao taj status potpuno nenamjerno, jer se uopće ne trudim ikome nametati svoje stavove i razmišljanja. Da ne spominjem kako od toga što me prati i dva-tri puta više osoba nego neke "profesionalne" influencere nemam nikakve materijalne koristi. Niti bih ju želio imati.

Vaši su postovi zanimljivi, duhoviti, šaroliki, pogađaju samu bit trenutka. Otkud inspiracija za gotovo svakodnevne objave? Nailazite li uvijek na odobravanje?

- Znanci i prijatelji koji me znaju izvan virtualnog, mrežnog svijeta kažu da sam online podjednako komunikativan i neposredan kao i uživo. Ono što su danas moje objave, prije nekoliko godina bili su razgovori i doskočice kakve su razmjenjivane s prijateljima uz kavu, pivo, kotlić i roštilj, smijeh i zafrkanciju. Kako su se ta druženja, zbog obveza koje neizbježno dolaze s godinama, postupno prorijedila još i prije ovog pandemijskog lockdowna, tako se ta naša komunikacija polako preselila iz stvarnog u virtualni svijet. Nema tu neke posebne inspiracije: u svojim facebook-objavama pišem o istim onim temama koje bismo inače prožvakali družeći se uživo u nekom našem kafiću. Nerijetko to ispadnu sarkastične, cinične opaske na našu svakodnevicu. Jednom sam to opisao ovako: "Bolje da pišem na Fejsu nego da se derem na ulici." Ne slažu se svi s mojim stavovima. I to je dobro, jer se u komentarima nerijetko razvije zabavna i šarolika razmjena mišljenja.

Više od godinu dana svjedočimo uzlaznim i silaznim putanjama pandemije COVID-19. O čemu one ovise, što, prema vašem mišljenju, daje najbolje rezultate u smanjivanju širenja zaraze i nazire li se kraj mukama vezanih uz koronavirus?

- Sve što vežemo uz složenu situaciju stvorenu pandemijom COVID-19 zajednička je posljedica nekoliko usporednih zbivanja: kao prvo, činjenice da je sve ovo svima nama (a pritom mislim i na tzv. obične ljude, i na liječnike, i na epidemiologe, političare, ekonomiste, privrednike…) potpuna, u velikoj mjeri nepoznata, novost; o njoj svi zajedno stječemo spoznaje i učimo u hodu, jer ovako opsežna i komplicirana događanja na globalnom zdravstvenom, ekonomskom i sociološkom planu nikada prije nismo iskusili. Kao drugo, na novonastalu smo situaciju kao čovječanstvo prilično usklađeno reagirali zadivljujuće opsežnim angažiranjem znanosti, tehnologije i medicine: ova je pandemija prouzročila da se globalna znanja i tehnologije pokrenu i koordiniraju na način kakav u povijesti nikada prije nije viđen. I nakon svega, bit uspješnosti u borbi protiv ove donedavno nepoznate pandemije svela se na jednostavna ali učinkovita načela koja su medicinskoj znanosti već desetljećima poznata: na izolaciju bolesnih od zdravih, provođenje temeljnih higijenskih mjera (ono - peri ruke, ne pljuj na pod, ne širi kapljice drugima u lice) i cijepljenje kao jedno od najvećih znanstvenih dostignuća u povijesti.

Iako je u javnosti izazvalo dosta prijepora, čini se da je statistički cjepivo AstraZeneca sigurno u istoj mjeri kao i sva ostala?

- Ponovit ću: COVID-19 sve do prije 16-17 mjeseci bila je nepostojeća i stoga nepoznata zaraza, pa o svemu vezanom uz ovu pandemiju svi zajedno učimo usporedno s nastojanjima da ju obuzdamo i svedemo u okvire koji će nam omogućiti povratak u svakodnevne aktivnosti na koje smo naviknuli prije pandemije. Podatci o cjepivima, njihovoj učinkovitosti i nuspojavama - nakon što su prošle nužne, propisane faze pretkliničkih i kliničkih testiranja i nakon što je počelo globalno cijepljenje - pristižu u velikom, milijunskom broju (jer svaki se dan u svijetu svim dostupnim cjepivima cijepi na stotine tisuća osoba). Obrada tih statistika i uspoređivanje s prethodnim brojkama o obolijevanju od tromboze, moždanih i srčanih bolesti, alergija i sličnih stanja kakva se sada prate u kontekstu nuspojava cijepljenja svaki nam dan daju sve bolji uvid u realne učinke (i potencijalne neželjene učinke) svih koronavirusnih cjepiva. A ti podatci sve više pokazuju da sva cjepiva imaju približno istu - vrlo visoku - učinkovitost, kao i približno istu - vrlo nisku - stopu štetnosti. Ukupno promatrajući, pojavnost tromboze nije učestalija u osoba koje su cijepljene nego u necijepljenih; također, nije učestalija kod AstraZenece nego kod drugih cjepiva. Ukratko, prema dostupnim podatcima, sva su se cjepiva pokazala vrlo učinkovitima i sigurnima.

Neovisno o proizvođaču, cijepiti se ili ne?

- Da, treba se cijepiti. Cijepljenje je, ako promatramo broj spašenih života i izbjegnutih komplikacija od onih bolesti protiv kojih postoje cjepiva - i to treba stalno isticati jer je višekratno dokazana istina - najveće medicinsko dostignuće i najučinkovitija metoda prevencije, sprječavanja bolesti.

Bavite se i grafičkim dizajnom, crtate odlične karikature i stripove. Strast ili otpuštanje stresa?

- Na crtanje i dizajniranje, baš kao i na sviranje gitare i blues-harmonike ili na kuhanje i kušanje piva, ili na volontersko zbrinjavanje napuštenih i bolesnih životinja, ili na humanitarni rad posvećen potrebitima, ili na pisanje na društvenim mrežama - na sve to ne gledam i ne osjećam to kao neku posebnu strast ni opuštanje ni obvezu, nego je to prirodan, normalan dio života koji živim. Drukčije ne mogu i ne znam. Stres je prirodan dio mojeg poziva: stres je na odjelu intenzivnog liječenja djece u opisu posla i njegov je neodvojiv dio; na stres se čovjek postupno nauči (pa ostane više od dvadeset godina u tom poslu) ili se nikada ne nauči (pa se ode baviti nekim drugim načinima liječenja pacijenata). Iako sam pedijatar-intenzivist, ja sam i obična osoba sa svim interesima, hobijima i stvarima koje me izvan posla raduju i ispunjavaju.

Nešto smo vaših radova već vidjeli u GISKO-u, a kad smo već kod knjižnice, što privatno čitate, uz kakve se naslove opuštate?

- Čitam puno i čitam sve, u literarnom sam pogledu prilično neizbirljiv svejed: čitam i deklaracije na pakiranju šampona i deterdženata. Gutam sve, od stručne literature, koja je neizbježnost svakog medicinara koji imalo drži do osuvremenjivanja svoje educiranosti, preko domaćih i stranih klasika beletristike, sve do stripova, nordijskih krimića, novinskih kolumni, vinskih putopisa ili autobiografija meni dragih glazbenika, te domaćih suvremenih autora i autorica, među kojima imam i nekolicinu dragih prijatelja čije nove književne uratke s velikim interesom iščekujem i iščitavam. Željko Garmaze, Iva Ušćumlić, Davore Špišiću, Marina Vujčić, Zorane Žmiriću, Ivana Šojat, pritom mislim na vas i mašem vam ovako između novinskih redaka, živjeli, mah-mah!