Gdje je smijeh, tu je i on. Uvijek spreman za šalu, na svoj i na tuđi račun, čovjek vedra i pozitivna duha, gurman i dobar kuhar, zna uživati u životu, ali jednako tako i ozbiljno raditi. Tako kolege i prijatelji opisuju Miroslava Čabraju, glumca Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, člana ansambla Drame od 2008. godine, koji je obnašao dužnost ravnatelja Drame, a neko je vrijeme bio i v.d. intendanta HNK-a u Osijeku. Kakav je glumački život u vrijeme pandemije, planovi u nadolazećim danima i novi glumački angažmani, otkriva nam glumac koji niže uloge i nagrade.

Pandemija je prije nešto više od godinu dana zahvatila cijeli svijet, u dobroj mjeri kazalište i kulturu općenito. Kako se vaša matična kazališna kuća u svemu snašla?

- Snašla se "epidemiološki". Nismo se mogli niti smjeli ponašati nikako drukčije nego prema preporukama. U gledalištu je moglo biti onoliko publike koliko je propisano, mogle su raditi samo one djelatnosti koje su bile dopuštene preporukama, tako da je kod nas najveći teret na sebe preuzela Drama, s obzirom na to da je Operi bilo zabranjeno raditi. Jako smo mnogo radili, gotovo da i nismo imali dana odmora, ali ne žalimo se, niti bismo trebali, premda je došlo do laganog zamora materijala. Treba naglasiti da je za glumca kazalište "sveti" prostor, premda će neki reći da bogohulim, ali tako je. To je mjesto na kojem se sljubljuju dvije predivne energije, energija predstave i energija gledatelja, koje za konačnicu imaju pročišćenje.

No, bilo kako bilo, ovo je vrijeme "korone" za mene bilo vrlo kreativno, kao da sam osjetio da moram dati više i na poslovnom i na privatnom planu. I davao sam, bar mislim da jesam. Rezultati su tu, vidljivi su. Zaradio sam tako nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta i Nagradu "Zlatni studio". Tako ću i nastaviti. Čini mi se da se u ovakvim nedaćama svi nekako okrenemo jedni drugima i puni smo suosjećanja i potpore, nadam se da to nećemo zaboraviti kada ovo sve prođe. Distanciranje od sebe i drugih ljudima u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, teško pada, i to je shvatljivo. Žalosti me kada pročitam ili čujem komentare: "Kako ne možemo biti kao Nijemci, ili Japanci, ili Kinezi, disciplinirani i nositi maske, distancirati se". Jednostavnog zato što smo mediteranski narod, u nama teče vrela krv, odgajani smo na zagrljajima i ponosan sam na to, ali treba biti oprezan, samo nemojmo zaboraviti da smo se prije ove pandemije grlili i ljubili.

Odgajati i njegovati gledatelja dugotrajan je proces u kojem sudjeluju svi dionici društva. U kojoj će mjeri pandemija utjecati na navike dolaženja u kazalište?

- Nadam se da neće previše. Ohrabruje to, a i daje mi za pravo vjerovati da smo u doba najveće zaraženosti bili popunjeni koliko je to bilo odobreno, što će reći da su ljudi željni kulturnih događanja i odlazaka u kazalište. HNK u Osijeku je nacionalno kazalište, i dio je nacionalne kulture. Kultura je jedan od preduvjeta postojanja nekog naroda, stoga je deplasirano govoriti o važnosti našeg kazališta za grad ili regiju kada je ono dio nacionalnog identiteta. Koncert bilo kojeg KUD-a može napuniti kazalište, a oni se time bave amaterski, i za zaključiti je: za bilo koju izvedbenu umjetnost, na bilo kojoj razini, uvijek je bilo i bit će interesa. I to je pljuska svima onima koji kažu: - Što će nekom kazalište, ne treba nam kad je toliko skupo i nema profita. Isto tako možemo reći: - Što će nam elektroprivreda, jeftinije su svijeće, a i ljudi su već živjeli bez nje? Što će nam industrija, od nje se bogate samo moćnici itd. Najlakše je relativizirati stvari i čekati da se problemi sami riješe. Treba početi djelovati. Na svim poljima. Sada! Za buduće generacije.

Mislite li da je nepostojanje konkurencije u gradu razvojni problem i samih glumaca i kazališta u kontekstu pružatelja kulturnih sadržaja?

- Mislim da je to pitanje za gledatelje. Ono što mogu reći u svoje ime jest da igram svaku predstavu kao da je zadnja. Za sebe i za partnera. Nikada ne igram, kako se zna reći "za publiku", ali igram zbog publike, bez fige u džepu. Ne mislim da bi bilo koje novootvoreno kazalište bilo konkurencija HNK-u, jer HNK samo po sebi nešto znači, no da Osijeku treba alternativno kazalište, treba. Sretan sam što je Kulturni centar krenuo sa svojim programima i što podržava Akademiju u njezinoj produkciji, jer takvi prostori mogu samo oplemeniti kulturnu ponudu grada. Dugo godina to već radi Marijana Bošnjak u Kinematografima, i to je hvalevrijedno. Mišljenja sam da se struka mora podržavati. Zato i jest struka. Ako se mi unutar struke ne podržavamo, struke i nema. Naravno da treba razlučiti što je kvalitetno, a što nije, no na drugu stranu bavimo se poslom koji se od strane publike svodi na razinu sviđanja, što on zasigurno nije. Često se susrećem s pitanjima zašto češće ne snimam serije, jer je to put u svijet popularnosti, a ja im odgovaram da sam i bez toga osvojio najveću medijsku nagradu, što dokazuje da je kazalište itekako prepoznato u našoj regiji i da naši konzumenti itekako podržavaju svoje glumce.

Spomenuli ste "Zlatni Studio", nagradu kojom ste nedavno nagrađeni za najbolju mušku ulogu. Kakve su reakcije kolega i sugrađana?

- Reakcije sugrađana su nevjerojatne. Nisam to mogao niti zamisliti. Sreća je to. Kada je izišla nominacija za Nagradu za najboljeg kazališnog glumca, bio sam skeptičan, jer za tu nagradu nominira te struka, a glasa publika. Mislio sam kako tu nemam previše šansi, jer je Zagreb preveliki grad, a i glumci su tamo popularniji od glumaca iz drugih dijelova Hrvatske, čak u prvom krugu nisam niti podijelio objavu na društvenim mrežama, premda bi mi to donijelo velik broj glasova, jer se glasalo online. No ušavši u drugi krug glasanja, gdje su od pet kandidata otpala dvojica te sam se našao u top tri kazališna glumaca u Hrvatskoj, shvatio sam da ljudi u Slavoniji znaju tko sam, i da prate moj rad i raduju se mojim uspjesima. Tek sam se tada aktivirao. No, moram priznati, veliki je dio moje promocije odradila moja supruga Ivana, njezina i moja obitelj te prijatelji koji su to shvatili jako ozbiljno i ovim im putem neizmjerno zahvaljujem, jer vjeruju u mene, a tu su vjeru prenijeli i na naše sugrađane koji su mi svakodnevno dijelili glasove u nadi da će ta velika i prestižna, najveća medijska nagrada otići baš u moje ruke, u Osijek. To se i obistinilo. Nestvarno, ali istinito. Tamo neki Miroslav Čabraja dobio je više glasova od medijskih zvijezda Gavelle, Kerempuha, HNK-a u Zagrebu, ili HNK-a u Splitu. Hvala svima od Iloka do Maslenice, hvala mojim Osječankama i Osječanima, jer bez vas ne bih uspio. Ovo je i vaša nagrada. Ovo je nagrada Osijeku koji iznjedruje generacijama dobre glumce, a koju posvećujem svojim kćerkama Nori i Riti, i supruzi Ivani te svojoj majci, a znam, da je živ, njoj bi se najviše veselio moj prijatelj i kum Aleksandar Bogdanović. Ne bih mogao izići na kraj s njim da je to doživio. Svaki dan mislim na njega, no to je druga priča. U isti tren i tužna i sretna. Melodrama.

Nedavno je osvanulo nekoliko fotografija koje daju naslutiti da sudjelujete u snimanju nove serije Dalibora Matanića. Što nam i koliko smijete otkriti?

- Nakon Dnevnika velikog Perice, u režiji Vinka Brešana, glumim u seriji Šutnja s Daliborom Matanićem, a koja je još u fazi snimanja, pa ne smijem mnogo otkrivati, no mogu reći da se radi po motivima romana Drage Hedla Izborna šutnja. Intrigantna je to triler koji se snima na relaciji Zagreb - Osijek - Kijev. Jedva čekam da iziđe!

Uz sva čitanja i pripreme za uloge, stignete li čitati nešto za svoju dušu?

- Volim lude stvari, zato preporučam Jevgenija Zamjatina i njegov roman Mi, te Sandora Maraia i roman Kad svijeće dogore, uživat ćete.