Dvadesetogodišnje plesno iskustvo današnju moju domaćicu čini relevantnom sugovornicom za teme vezane uz probleme koji muče osječku plesnu scenu, ali još više sva ona postignuća koja ista ta scena, unatoč preprekama, postiže. Mira Sekereš plesna je pedagoginja, stalna članica Hrvatskog sabora kulture, posljednjih nekoliko godina, uz plesna usavršavanja i inozemne edukacije, radi i kao vanjska suradnica u HNK-u Osijek, predsjednica je Udruge za promicanje kulture plesa i plesnog stvaralaštva Plesni studio Shine te voditeljica projekta Zaplešimo zajedno. O svemu navedenom, ali i nekim drugim temama, razgovaramo s našom sugovornicom jasna životna poziva.

Što je, prema vašem mišljenju, u području vašeg djelovanja primarni problem, koje rješenje predlažete?

- Govoreći iz perspektive osobe koja radi i živi to što radi - ples i plesni pokret - primarni problem vidim u nepostojanju fizičkog prostora koji bi omogućio daljnju i još bolju produkciju osječke plesne scene. U Osijeku je registrirano više od 2000 plesača, no još ne postoji adekvatno mjesto koje bi bilo žarišna točka, mjesto susreta, stvaranja, ali i dijaloga svih nas plesača. Rješenje se, prema tome, nameće samo - oživljavanje takvog prostora. U fizičkom smislu, to je otvaranje plesnog centra, a ono sa sobom donosi i podrazumijeva sve ono neopipljivo, sinergiju i volju ljudi, njihove ideje i ljubav prema plesu. Plesni centar vidim kao mali "pogon" vrijednih i vještih plesača, voljnih da osječku plesnu scenu postave na bolju i vidljiviju razinu. Svi naši veći gradovi i sve njihove najprepoznatljivije manifestacije rade upravo na taj način, pa ne vidim razlog zašto Osijek ne bi također mogao postati grad koji prepoznaje i cijeni važnost rada i kreativnost mladih plesnih profesionalaca, ali i plesača amatera. Vjerujem da sa svojim 20-godišnjim iskustvom mogu objektivno sagledati i prepoznati sav potencijal koji imamo kao plesna scena našega grada te sa sigurnošću tvrdim da su osječki plesači itekako sposobni kreirati nove i potrebite programe.

Osim navedenog, s kojim ste se preprekama u svom radu tijekom godina susretali, i što su vaši osobni motivi u njihovu svladavanju?

- Moram priznati da mi se tijekom godina odrastanja (i onog fizičkog, i psihičkog, pa tako i duhovnog), sam pojam prepreke, ali i svega onoga što mi se može dogoditi, promijenio. Nekada sam na prepreke možda i gledala kao na nešto ograničavajuće i sputavajuće, no već duže vrijeme na prepreke i slične nelagodne situacije gledam kao na male životne izazove kroz koje, kada prođem, izlazim kao iskusnija i mudrija osoba. Svaku prepreku rješavam ponekada i nesvjesno, u hodu. Kada se nešto događa, a da nije onako kako sam prvotno zamislila, otpuštam to sa strpljenjem i vjerom da će se sve posložiti i dogoditi u pravo vrijeme, odnosno, tek onda kada budem uistinu spremna. Prepreke mi tako sada dolaze kao neka vrsta motivacije. Odmah me probude, pozovu me na veću moć opažanja, na bolju fokusiranost, zalaganje - u profesionalnom i u privatnom smislu. A upravo podrška i ljubav moje male zajednice (obitelj, prijatelji, kolege), ono je što me pokreće i uvijek održava pozitivnom, optimističnog duha i pogleda na svijet i situacije.

Unatoč problemima, pa i ovog potonjeg vezanog uz COVID-19, ples u Osijek donosi i određene uspjehe. Mislite li da bi bolji uvjeti rada donijeli još značajnije rezultate?

- Apsolutno! Bolji uvjeti rada donose snažnije rezultate, no samo onima koji svoju izvrsnost (u smislu truda i zalaganja) pokazuju i u uvjetima koji su nerijetko daleko od idealnih. Kako se ono kaže: "Fakultet ne završavaju pametni, nego uporni". Tako je i s nama plesačima. Gdje ima volje, ima i načina. Apsolutno vjerujem da bi naš fokus, kada bi Osijek nama plesačima dodijelio prostor plesnog centra, konačno mogao biti na unaprjeđenju kvalitete izvedbe i uopće rada na programu. Trenutačno su nam i fokus i energija podijeljeni na više strana (brinemo i o osiguranju prostora za rad, o opremi, planu rada i sl.), što itekako onda utječe na finalni proizvod, odnosno izvedbu.

Često vas se može vidjeti kao dionike mnogih manifestacija. Tko financira putovanja, kostime, produkcije? Približava nam se Svjetski dan kazališta i Dan planeta Zemlje, pripremate li nešto?

- Naše suradnje u najvećem postotku odrađujemo volonterski, zato što našoj djeci želimo pružiti iskustvo plesa, nastupa i profesionalnog natjecanja. Naš je financijski plan vrlo jednostavan. Otprilike 50 % financija uprihoduju roditelji plaćanjem članarina, 40 % pridonosi sam Plesni studio Shine, a 10 % drugi izvori financiranja. I ovaj put želim iskoristiti priliku i zahvaliti svim roditeljima koji nam ukazuju svoje povjerenje i podržavaju nas sve ove godine. Kostimografiju i scenografiju izrađujemo sami, a također sami ulažemo i u produkciju, koja je zapravo najskuplji dio svega. Već dugi niz godina sudjelujemo na manifestacijama obilježavanja Svjetskog dana kazališta, tako ćemo i ove godine u partnerstvu s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku, s kolegama iz klase organizirati multimedijalnu izložbu neverbalnog teatra. Dan planeta Zemlje obilježit ćemo, pak, u suradnji s udrugom PLANTaža, i to plesnim nastupom kod osječke Vodenice, jer želimo ukazati na značenje i ljepotu življenja pokraj rijeke i na rijeci, što grad Osijek čini jednim od posebnijih gradova za život. Posebno će zanimljivi biti kostimi izrađeni od eko i recikliranog materijala, ali i sama scenografija i koreografija.

U pripremi je i Festival neverbalnog kazališta koji će biti realiziran s nekoliko udruga i s našom Akademijom za umjetnost i kulturu.

- Tako je, u tijeku je rad na planiranju i organiziranju Festivala koji će sjediniti ples i neverbalno kazalište i kao takav postati jedinstveni kulturni proizvod na našem području. Mi smo prva generacija studenata u Hrvatskoj s diplomom takvog zvanja te otuda i potreba i želja za takvom vrstom suradnje i organizacije. No sve to ne bi bilo moguće da iza toga ne stoji glavni inicijator i pokretač svega, naš veliki profesionalac Jasmin Novljaković, koji svojim desetogodišnjim iskustvom rada u Poljskoj nudi sigurnu i kvalitetnu podršku i mogućnost za realizaciju. Naime, moram naglasiti da je Poljska zemlja koja je poznata upravo po svojoj kulturi njegovanja uličnog teatra. Organizacijski tim čine profesionalci i vrijedni ljudi iz svoga sektora: Udrugu SLAMA (likovnost), PLANTaža (cirkuske vještine i flow umjetnost), PARTWISH (medijska i kulturno-kreativna industrija), kao i još neki osječki sjajni umjetnici i glazbenici. Vjerujemo da sinergijom i zajedničkim radom možemo postaviti zdrave temelje i Festival učiniti dijelom naše buduće tradicije.

Pronalazite li inspiraciju u knjižnim naslovima u kreiranju koreografija i nastupa?

- Jedna od prvih, i uvijek draga predstava, inspirirana je knjigom Alisa u zemlji čudesa, kao i knjiga Mire Gavrana Kreontova Antigona. Knjiga koja je na mene ponajviše ostavila traga, i koja mi je oblikovala svijest i pogled na život u znatno drukčijem smjeru jest Anastazija, autora Vladimira Megrea. To je knjiga koja je zapravo prva od preostalih devet koje čine ciklus pod imenom Zvonski cedar ruski. Toplo ih preporučam svakomu. Budući da sam još u procesu studiranja i učenja, glavninu literature koju iščitavam čini ona specijalističkog usmjerenja. Sretna sam što sam upoznala profesoricu Maju Đurinović koja mi je otvorila novo poglavlje plesne umjetnosti kroz kolegij Korpografije, gdje smo iščitavali poeziju iz fizičkog pokreta mimskim i plesnim tehnikama. Trenutačno prema preporuci profesorice Katarine Žeravice čitam Performans: Od futurizma do danas RoseLee Goldberg, a zanimljive su mi bile i O kazalištu i glumi Jerzyja Grotowskog, kao i Tijelo kao glagol Lea Rafolta.