Prepoznat ćete ga po prirodno bujnoj i kovrčavoj kosi, uvijek nasmijanog i spremnog za šalu, ali i kao onog tko odgovorno pristupa svakom zadatku, svakoj ulozi, svakom liku. Da mu talenta ne nedostaje primijećeno je još tijekom studija, kada je dobio Dekaničinu nagradu za postignute uspjehe u području kazališne umjetnosti, ali i svoje prve, već tada, zapažene uloge. Nakon završetka studija stječe naziv magistra kazališnih umjetnosti, postaje član ansambla Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, radi kao asistent na kazališnom odsjeku Akademije za umjetnost i kulturu. Gordan Marijanović od tada je do danas ostvario brojne i zapažene uloge, a gdje se vidi u budućnosti saznajemo u današnjem razgovoru.

Dvije strasti, dva životna poziva - gluma i balet. Iako balet niste morali isključiti iz svog života, izbor pada na glumu. Što je presudilo?

- Moram priznati kako je to jedan od najtežih izbora u mom životu. U to je vrijeme gluma već bila moj prvi izbor životnog poziva, a balet sam doživljavao kao strastveni hobi za koji nikada nisam ni pomislio da će postojati mogućnost da ga radim profesionalno. Međutim, kada sam u četvrtom razredu srednje škole dobio priliku da krenem u ozbiljne "plesne vode", krenula je i moja slatka muka. Što odabrati? Dramsku ili plesnu akademiju? U tom je trenutku moj horoskopski podznak Vage prevladao Škorpiona u znaku i odlučio sam se pripremati za obje akademije u isto vrijeme. Da to nije dobra ideja, ispostavilo se za nekoliko mjeseci, kada sam ležeći u krevetu, potpuno iscrpljen fizički i psihički, zamolio Boga da odluči umjesto mene, s obzirom na to da ovo doista više nije imalo smisla. Ujutro, kad sam se probudio, crtež balerine koji je bio čavlima zakucan za moj zid ležao je na podu naličjem prema dolje. Shvatio sam kako je upravo to moj znak - tada sam čvrsto odlučio da će gluma biti moj životni poziv.

Čini se da ste dobro odabrali jer ste tijekom studija dobili Dekaničinu nagradu!? Je li obrazovni sustav kvalitetno posložen u kontekstu otkrivanja talenata, ljudskih potencijala?

- Kako radim sa studentima na Akademiji, iz prve ruke mogu reći da talentiranih i zadivljujuće kreativnih mladih ljudi uopće ne manjka. Nažalost, ti se "talenti" vrlo često ne usmjere na vrijeme, pa tako nerijetko možemo sresti studenta glume koji je prije upisa na akademiju nekoliko godina besciljno lutao po drugim fakultetima. Smatram kako bi dramski odgoj i kultura kazališta trebali biti puno zastupljeniji unutar srednjoškolskog i osnovnoškolskog obrazovanja. Ne smijemo dopustiti da ta vrsta umjetnosti unutar obrazovanja ostane "živa" samo zahvaljujući nekoliko pojedinaca entuzijasta koji sav teret nose na svojim plećima. Jer, kao što sam rekao, darovitih ljudi uistinu ima i smatram da kriteriji prijemnog ispita uspijevaju probrati one "najbolje".

Mnoge mlade osobe za vrijeme studija, pa i poslije, nisu sigurne čime se u živote žele baviti. Razgovarate li s prijateljima o tome? S vama to nije bio slučaj?

- Studij glume i lutkarstva vrlo je specifičan i određen, stoga mi je čudno kada od kolega s drugih fakulteta čujem kako nisu sigurni čime se u životu žele baviti. Međutim, iako završeni glumci više-manje znaju čime se žele baviti, njih muče drugi problemi. Naime, Hrvatska ima previše dramskih akademija s obzirom na prohtjeve malog tržišta i samim time mnogi mladi ljudi nemaju priliku raditi ono za što su se školovali i što svim srcem vole. To me poprilično ražalošćuje te se nadam kako ćemo s godinama reducirati broj "proizvedenih" glumaca po godini ili proširiti umjetničko tržište. Ja sam imao sreće da sam odmah pri završetku studija dobio na izbor dva radna mjesta - akademija i kazalište. Da, da, opet sam morao odlučiti. Srce me je povuklo u kazalište, gdje doista od prvog dana uživam, a na akademiji sam uspio ostati kao vanjski suradnik.

Kakvo je danas stanje kritičkog razmišljanja mlade populacije i njihovo poimanje kulture. Ima li kultura status kakav bi trebala imati kod današnjih mladih ljudi?

- Mislim kako je i dalje kritičko razmišljanje slabo razvijeno, pa samim time i kultiviranost mladih ljudi. Dakako, ne treba generalizirati, npr. uvijek me zadive mladi entuzijasti koji unutar svojih organizacija (Filmska runda, Kultakt itd.) aktivno sudjeluju u stvaranju kulturne scene svoga grada. Smatram kako upravo iz njih kreće promjena i kako smo na dobrom putu da dođemo do ostvarivanja generalne kulturološke svijesti. Naravno, za to je potrebno i nekoliko organizacijskih pothvata koji će omogućiti dopiranje do mlade generacije. Prvenstveni problem je u tome što osječka kazališna scena nudi vrlo malo programa za mlade. Snage Dječjeg kazališta i Hrvatskog narodnog kazališta uporno se trude u svoj repertoar uvrstiti naslove zanimljive toj dobnoj skupini, ali uvriježeno je mišljenje da su u HNK-u "one dugačke opere što moramo gledati sa školom", a u Dječjem kazalištu "samo predstave za vrtićarce", ruše pokušaje marketinga obiju kazališnih kuća u vodu. Upravo zbog toga mislim kako je nužno da se podupre inicijativa osnivanja teatra za mlade s naslovima i sadržajima prikladnim tome uzrastu.

Izjavili ste da je monodrama forma koju svaki glumac priželjkuje. No bojite li se na neki način te forme s obzirom na to da se u njoj glumac nema iza koga sakriti?

- Glumci po svojoj prirodi vole izazove, nova uzbuđenja, nepoznato i zastrašujuće, a upravo monodrama pruža mogućnost da se pokažu u punoj snazi i da preispitaju sami sebe što i koliko mogu. Moj je prošli projekt bila monodrama za mlade Antun Žic, baba i harmonika u režiji Damira Mađarića i moram priznati kako me, uz dobru pripremu, nije bilo strah. Istina je da se ne možeš iza nikoga "sakriti", ali zapravo imaš genijalnog partnera za igru, a to je publika koja poprima tvoju energiju, uzvraća i samim time komunicira s tobom. Jedva čekam da ova koronasituacija popusti i da mogu svoju monodramu izvesti pred punim gledalištem jer smatram da će tada dobiti novu dimenziju i meni otvoriti neke nove spoznaje.

Osim u spomenutoj monodrami, već ste ostvarili i nekoliko glavnih uloga. Gdje se vidite u nadolazećem razdoblju? Imate li želju iskušati se u međunarodnim vodama, na filmu, televiziji...?

- Ja sam taj radoholičarski, energični "luđak" koji bi se volio u svemu iskušati. O tome svjedoči i broj stvari s kojima se sve trenutačno bavim. To mi je, čini se, glavno obilježje karaktera, pa bih tako vjerojatno, da počnem skupljati salvete, išao na Antarktiku po najbolju salvetu na svijetu. Šalu na stranu, volio bi se okušati u radu na filmu ili dramskoj seriji, bilo to u hrvatskoj ili u međunarodnoj produkciji. Do sada imam iskustva jedino u kratkim filmskim formama i videospotovima, tako da bi za mene to bilo novo iskustvo iz kojeg bih, vjerujem, puno naučio. Osim toga volio bih ostvariti i još mnoštvo uloga u dječjim, dramskim i plesnim predstavama, mjuziklima i lutkarskim formama za odrasle. Uh, bome, puno toga, ali, neka, treba željeti.

Vaš je brat moj kolega knjižničar, utječe li na odabir naslova koje čitate? Što čitate i što biste vi preporučili čitateljima da ste na njegovu mjestu?

- Naše su police s knjigama dijametralno suprotne. Moju većinom čini dramska literatura, teorijske knjige o glumi, istočnjačke filozofije, derviški zapisi i slične egzotične poslastice, a njegova, svakako pozamašnija zbirka, raj je za ljubitelje horora i SF-a. Moram biti iskren i reći kako, logično, njega prije nego mene možete vidjeti s knjigom u ruci jer to je njegova strast, baš kao što je moja scena. Međutim, glumci nisu glupci, pa se tako ponekad i ja prikradem do njegove police i pročitam neku knjigu ili ju ukradem za scenski rekvizit, pa onda nastanu problemi. Kako moj brat dosta i sam piše, počašćen sam da većinu tih stvari dobijem prvi na čitanje jer tko će kome iskreno reći nego brat - bratu.