Novinarsku je karijeru počeo još tijekom studija, pisao je za Slobodnu Dalmaciju, Globus, Vjesnik, 24 sata…, izvještavao s brojnih ratišta, među kojima je, koliko to ratište može biti, najzvučnije ono Sijere Leonea. Ondje je snimio i svoj prvi dokumentarni film, ne i jedini. Danas taj humanitarac vodi i vrlo čitan blog Vinske priče, koji je dobio i svoja ukoričena postvarenja. Novinar, autor bloga, pisac knjiga, vrhunski poznavatelj vina, filantrop… Željko Garmaz.

Vaše su Vinske priče Bosne i Hercegovine nominirane za najbolju svjetsku knjigu o europskim vinima, knjiga je ušla u najuži izbor, među četiri knjige godine. Tko su autori ostalih naslova? Recite nam više o samoj nominaciji, ali i nagradi.

- Najkraće rečeno, nagrada Gourmand u svijetu publicistike koja se bavi gastronomijom i vinima ekvivalent je Oscaru u svijetu filma i Grammyju u svijetu glazbe. Još kraće rečeno - vrh vrhova! Još kad znate da je u vrlo produktivnoj 2020. godini čak 1288 knjiga konkuriralo u raznim kategorijama te da su iz konkurencije za nagradu za Najbolju svjetsku knjigu o europskim vinima, osim moje, ostale knjige Ruster/Ausbruch DAC Rudolfa Lantschbauera iz Austrije, Tokaj Guide Ripka Gergelya iz Mađarske i The New Wines of Mount Etna Benjamina Northa Spencera iz Sjedinjenih Američkih Država, a "ispale" Stowell’s Guide to the Wines & Wineries of Cyprus Matthewa Stowella, Wijngids Spanje Sandera de Vaana, Rioja, vinos silenciosos Antonija Remesala Villara i Alberta Gila Gila, Fino! Sherry Johana Franca Cerecede i Winzer, Wein und Küche Gabriela Tinguelyja, onda vam je nekako još toplije oko srca. I to zato što shvaćate da svijet počinje sve ozbiljnije doživljavati cijelu ovu našu vinsku regiju.Osim o vinima vaše knjige govore i o neobičnim ljudima, njihovim sudbinama, tradicijama i ambicijama.

Tko vas je do sada najviše oduševio i vinom i životnom pričom?

- Kao da me pitate koje mi je dijete draže, Grga ili Greta. (smijeh) Knjige i pišem s namjerom da pokažem ogroman spektar zanimanja, poslova i motiva koji su ljude "natjerali" u vlastite vinske priče te pritom dokažem da ni jedna priča nije ista, baš kao što ni dva vina iste sorte iz dviju bačvi, jedne pokraj druge, u istoj vinariji, ne mogu biti ista. Ali kad već moram nekoga spomenuti, onda bih svakako u prvi plan stavio Ivana Enjingija, o kojemu sam krajem prošle godine napisao i knjigu, "veliku životnu priču najvećeg hrvatskog vinara", čovjeka koji i u 81. godini radi kao stroj i gura poput lokomotive druge vinare. A ne mogu ne spomenuti Vinka Zovka iz Žepča, koji je počeo proizvoditi vino u kraju u kojem nikada grožđe nije raslo, a sve s namjerom da ljude zaposli i zadrži ih da se ne odsele iz Žepča. Filantropija i domoljublje u svom iskonu!

O čemu će i komu govoriti vaša sljedeća knjiga?

- Ove godine kanim objaviti čak tri knjige. Pri kraju sam s pisanjem Vinskih priča Moslavina i Vinskih priča Jezero. Riječ je o vinogorjima koja sam doživio kao potencijalne bisere na vinskoj karti Hrvatske, a u kojima sam naišao na neka vina koja su prava otkrića. Jezero, koje se prostire između Vrgorca i Ploča, najveće je vinogorje u Hrvatskoj, s gotovo 15 milijuna loza. Tamošnji su vrijedni vinogradari konačno shvatili da im je isplativije malo riskirati i proizvoditi vino od grožđa koje su donedavno samo prodavali na regionalnim tržnicama. Pritom su se pokazali pravim "vinskim arheolozima" uskrsujući gotovo zaboravljenu mednu ili podižući kvalitetu lokalne zlatarice te plavke i trnka, čineći od njih vina koja postaju neizostavna na svim vinskim kartama restorana diljem Dalmacije. Moslavački su vinari škrlet brendirali kao jedno od najpodatnijih kontinentalnih bijelih vina, kao što su u posljednjih nekoliko godina uspjeli dokazati urbi et orbi da ondje ima fenomenalnih frankovki i pinota crnih. Treći projekt, koji kanim okončati do kraja godine, pisanje je knjige o Luki Krajančiću, najvažnijem korčulanskom vinaru i sinonimu za pošip u njegovu najboljem izdanju. U knjizi će biti i puno poezije, Luke Paljetka, Enesa Kiševića, Rebecce West, Momčila Popadića…, jer treba nekako složiti taj vrlo slikovit profil vinara koji je sjajan pjesnik i promotor Otoka, kako on, s onim velikim O, uvijek priča o Korčuli.

Tu su i tri knjige o Africi i dokumentarac Naš čo‘ek u Africi, nastali kao rezultat vašeg humanitarnog angažmana, kojim ste, nedvojbeno, zakotrljali lavinu dobrote. Kako je počela cijela priča?

- Priča o Našem čo‘eku u Africi, kako smo supruga Maja i ja naslovili našu zajedničku knjigu iz 2011. godine pišući o fra Ivici Periću, hrvatskom misionaru u Ruandi, bila je naš svojevrsni vapaj da se tom čovjeku pomogne ostvariti njegove snove o pomaganju lokalnoj zajednici u tamo nekom selu koje ne postoji na karti svijeta, na kojoj se i Ruanda jedva može uočiti. Misionarstvo danas nije ono misionarstvo iz filma Rolanda Joffea, u kojem se lokalne domorodce prisilno preobraćivalo na kršćanstvo. Misionarstvo koje smo upoznali kroz rad fra Ivice Perića, kao i njegova prethodnika, fra Vjeke Ćurića - o čijoj sam tragičnoj sudbini 2018. napisao knjigu Fra Vjeko Ćurić - svetac našeg doba, najplemenitiji je humanitarni rad koji možete zamisliti i koji vas ne može ostaviti ravnodušnim. Nije to dijeljenje bombona djeci i prodavanje lažnih iluzija, to su kvantni skokovi koje fra Ivica osigurava svojim župljanima, da iz potpunog ništavila postanu ljudi sa sviješću da mogu živjeti od svog rada. On im ne dijeli ribu, nego ih uči pecati! I zato im gradi i oprema škole i stvara uvjete da budu dostojanstveni čimbenici napretka svoje lokalne zajednice, te da "srce tame" pretvore u "oazu svjetla". Maja to sve koordinira i vodi kroz Humanitarnu udrugu Srce za Afriku. Aktivnih prijatelja Centra "Otac Vjeko" sad je već oko tisuću, a zahvaljujući neprestanim donacijama prije nekoliko dana konačno je počela gradnja sportske dvorane u selu Kivumu, kao dijela školskog kompleksa Centar "Otac Vjeko", u kojem su i srednja tehnička škola, dva učenička doma, velika blagovaonica, osnovna škola, dječji vrtić…

Kakva je trenutna situacija "na terenu"? Zahvaljujući vama djeca i ostali mještani u afričkom selu Kivumu imaju bolji život, no "posao" je ondje daleko od završenog.

- Kao i posvuda, život je u Ruandi cjeloživotno obrazovanje i neprestano usavršavanje. No, ono što ohrabruje, svi koji završe srednju tehničku školu u selu Kivumu, a to je nekoliko stotina učenika godišnje, praktički nakon završetka škole odmah dobiju posao u svojoj struci. Mi smo s fra Ivicom u svakodnevnom kontaktu i Maja na facebook-stranici Humanitarne udruge Srce za Afriku redovito izvješćuje o svim promjenama, koje su u Kivumuu jako vidljive.

Vaši su dokumentarni filmovi snimani u takozvanim državama Trećeg svijeta, gdje su ratovi, glad i neimaština svakodnevica. Gledali ste sve te ljudske nedaće svjesni da negdje postoji svijet obilja. Je li vas to promijenilo kao osobu?

- Nakon potresa na Baniji uvjerili smo se, što znam već niz godina, pa i iz naših djelovanja za Ruandu, da je u Hrvatskoj ogroman broj ljudi koje, unatoč prividno drukčijoj slici koja se može steći prateći medije, nije napustila empatija prema slabijima, potrebitima i stradalima. Sjetite se i migrantske krize prije nekoliko godina, poplave u Cvelferiji…, dobrota je posvuda oko nas. Ne trebamo se mi ništa mijenjati, jer dobročinstvo je u našim genima. Možda nekada samo treba neki okidač da se stvari brže pokrenu.

Na koji način se bilo tko od nas može uključiti i pomoći vaše projekte? Kome se i gdje javiti?

- Maja preko Humanitarne udruge Srce za Afriku upravlja svime i o svemu redovito izvješćuje na facebook-stranici Srca za Afriku te u izravnim pismima koje šalje prijateljima Centra "Otac Vjeko". Stajanja nema, jer valja i, osim školovanja, svakodnevno hraniti više od 700 učenika.