Kako napraviti dobar uvod, ne kliznuti u klišej, a u isto vrijeme najaviti čovjeka riječima koje živuća legenda zaslužuje? Teško je najaviti jednu od najzaslužnijih osoba zbog koje su se na Osijek okrenuli svi svjetski reflektori i kamere, koja je ni iz čega stvorila nadaleko poznat i priznat festival ekstremnih sportova, dobre energije, pozitivnih priča i vječnih prijateljstava. Daleko od toga da je u tom stvaralačkom procesu bio sam, da je sve išlo glatko i bez prepreka, no prepreke su ono zbog čega je cijela priča Pannonian Challengea nastala, traje i, sudeći po čvrstim temeljima, potrajat će.

Skejter, fotograf, umjetnik, legenda, gospodin, Samir Kurtagić!

Vožnje po gradskim trgovima i ulicama, skakanje po žardinijerama i raznim rekvizitima koji su zamjenjivali današnje sprave temelj je na kojem je nastao današnji Pannonian Challenge. Tih se dana na te ekshibicije nije gledalo naklono, danas je posve druga priča.

- Skate boarding ulični je sport, a kada sam, 1988., počeo, samo oprema nama u Hrvatskoj bila je svemirska misija. Da ne spominjem skate-parkove, koji su bili viđeni samo na filmu (Trhrashin), koji je ujedno i bio okidač ove priče. Tada novi sport u Hrvatskoj, nije bio odobravan od pučanstva jer smo bučili i lupali, a upravo naš trg bio je jedino mjesto gdje smo mogli uživati i uvježbavati svoje vještine. (smijeh) Tada nismo ni u najluđim snovima mogli zamisliti da će naš grad biti domaćin jednom od najprepoznatijih sportskih festivala te vrste u svijetu. U skejterskoj karijeri, koja je trajala 20-ak godina, obišao sam puno ulica po velikim europskim i američkim gradovima, no na rijetko je kojem mjestu bilo tako dobro kao na našem starom trgu.

Kako ste nakon niza godina i unatoč svim preprekama uspjeli osigurati mjesto na kojem se ovaj ekstremi sport može svakodnevno trenirati?

- Godinama smo visjeli na trgu i s godinama se povećavao broj nas skejtera, ali i bmx i inline vozača. Iako nismo u srcu Europe, gdje je ova vrsta sporta odavno uvrštena i priznata kao oblik sporta, a u bilo kojem obliku komunikacije s tadašnjom vlasti nailazili smo na pod, to nas nije omelo. U kombinaciji s našom upornošću i negodovanjem građanstva, koje nas je smatralo delinkventima, što je, usput rečeno, potpuno suprotno istini, organizirali smo na Iktusu prvo natjecanje. Zatim godinu poslije na istom mjestu drugo, koje je dobilo naziv Pannonian Challenge. Tada su se stvari počele mijenjati, istina, puževim korakom, ali jesu i napokon smo dobili betonirani prostor na Srednjiki, gdje počinje naša vožnja brodom koji grabi dalje. Novi prostor na Srednjiki bio je tada nevjerojatan i mislili smo da je to to, zauvijek, no kroz nekoliko godina natjecanja shvatili smo da cijeli projekt PC enormno brzo raste i već posljednje dvije godine imali smo ondje velik problem s prostorom za gledatelje, kojih je svake godine bivalo sve više. Tada se, spletom okolnosti, događa seoba cijelog parka na lijevu obalu Drave, na novu lokaciju. Golem zahvat koji se moralo odraditi između dvaju Pannoniana, što je bila poprilična misija i, kada sada sve sagledam, ne znam kako smo ju uspjeli realizirati. Park je bio ogroman, trebalo je popuniti sve ono što je bilo prazno, s duplo više novih sprava. Uz našeg čovika Zdenka Lišku i velik napor da uspijemo skupiti financije, koje su bile pozamašne, nekim čudom uspijevamo i tako je novi park dobio novo lice, koje može parirati najboljim svjetskim parkovima. S godinama na Kopiki on je zaista, uz sva ulaganja i naš trud, došao na kartu najvećih i najopremljenijih parkova u Europi.

I evo nas danas, PC je kvalifikacijsko natjecanje za Olimpijske igre. Golem uspjeh...

- Vrlo je jasno da bez Grada i razumijevanja cijele priče ne bi došlo do ovoga gdje smo sada. Osijek je na karti svijeta najvećih natjecanja ekstremnih sportova, koji prepoznaju ali baš svi svjetski mediji i o kojem svi sportaši koji su ikad bili imaju ne veliko, nego, ono, najveće priznanje. Nije riječ samo o samom natjecanju nego i o onom ljudskom dijelu. Slavonskom, toplom, prihvaćajućem. To je, vjerujte, golemo priznanje jer nas je upravo ta prisnost i gostoljubivost, uz sjajnu organizaciju, izdvojila daleko od baš svih natjecanja po svijetu. Kulen, rakija, o… Prošle je godine, nažalost, stihija pomela cijeli svijet, i na nama je bila odluka organizirati ili ne, prekinuti niz ili ne. Znajući koliko su sportaši zbog restrikcija željni sudjelovanja na natjecanjima, kojih nigdje nije bilo, ušli smo u rizik organizacije. Sjetite se samo teniskog turnira u Zadru! Sve su godine truda i ulaganja mogle biti poništene jednom odlukom. Ta je odluka bila na kraju sjajna, nažalost, bez gledatelja, ali uz prijenos uživo. Sportaši su bili presretni što mogu voziti na velikom natjecanju i skupljati bodove za Olimpijadu… Odradili smo lavovski posao i na kraju iznjedrili još jedan sjajni PC, koliko može biti sjajan bez gledatelja i ama baš nikakve zarade za sam projekt PC. Sponzori su, kao i mi, bili zadovoljni viđenim. Ponosan sam na cijelu organizaciju jer smo iznjedrili veliki PC bez ikakvih problema vezanih uz COVID situaciju.

Više ne skačete po bankinama i ogradama u centru, ali vas se često može vidjeti kako objektivom lovite zanimljive kadrove diljem grada. Od fotografije živite, ali fotografija je i ono što volite?

- Skejter 20 godina, jedna teška ozljeda i kraj jedne priče. No tada, pa i prije, fotografija me je jako zanimala, uvijek ispred objektiva, ali došlo je vrijeme biti i iza objektiva. Koliko me skate ispunjavao svih tih godina, toliko me i fotografija istim intenzitetom ispunjavala poslije. Ulica, pejzaži, macro... Gotovo me je svaki segment fotografije zanimao i do dandanas uživam u njoj, na kraju - i živim od nje. Fotografija je petlja, nema kraja učenju i proučavanju.

Autor ste i sudionik nekoliko izložbi fotografija. Sjajne fotografije nastaju i kroz nekoliko zanimljivih projekata u kojima sudjelujete. O čemu je riječ?

- U ovih 16 godina opsesije fotografijom imao sam tri samostalne izložbe i puno zajedničkih, a prva samostalna bila je u GISKO-u prije 14 godina. Trenutno radim na nekoliko sjajnih projekata koji su, što zbog situacije što zbog umjetničkih razilaženja, tu, ali na čekanju. Kung fu vizual, koji čine Igor Sambolec, Dejan Anđelić, Alen Većanin i Putujmo Hrvatskom, pod palicom na riječima britke i jasne Senke Vlahović. Izložba KFV, osmišljena prema načelu "putujmo, bilježimo, prenosimo", bila je postavljena u Peppermint caffeu i jako sam ponosan na nju. Putujmo Hrvatskom sjajan je projekt koji je uz sav trud i nadasve odličnu kvalitetu teško održati zbog svih onih "rođačkih" i sličnih prepreka. Nadam se da će jednog dana ipak biti prepoznat trud, rad i kvaliteta. Obožavam stvarati, moje se fotografije nalaze posvuda, od uokvirenih po domovima do izlaganih na prestižnim svjetskim salonima. To mi je samo potvrda da dobro radim i da sam na dobrom putu.

Jubilarni, 20. PC iznjedrio je genijalnu publikaciju u čast 20 godina Pannoniana, štivo za sve generacije. Jeste li sudjelovali u stvaranju?

- Dolazimo i do pisanog štiva oblikovanog u 20 godina postojanja. PC monografija 20 godina, pod palicom Aleksandre Živković, koja je sročila cijelu našu priču, i mene je kao aktivnog dionika, ali i kao fotografa, prisilila da sve ono što sam godinama bilježio smisleno okupim na jednom mjestu. Od 1800 prijava iz 55 gradova cijelog svijeta, naša je monografija osvojila nagradu njujorškog Type Directors Cluba u kategoriji Komunikacijski dizajn te je izlagana u Bruxellesu kada je Hrvatska preuzimala predsjedanje EU-om. Nadam se da će svi imali prilike pročitati i vizualno osjetiti ovaj naš niz godina s kojim živimo i prenosimo ga dalje. Kako čujem, knjiga je dostupna za posudbu i u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici. Štivo koje ja osobno čitam uglavnom je vezano uz fotografiju, a to je priča kojoj nema kraja. (smijeh)