Iako je pravnik, cijeli je život posvetio glumi. U Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku radi od 1993. godine. U ožujku 2014. postaje ravnateljem Kazališta, ali se ne odriče svojih uloga, pa i danas aktivno glumi. U svojoj je karijeri ostvario više od 130 uloga u stotinjak predstava, a osim u matičnom kazalištu, nastupao je i u HNK-u u Osijeku u dramama, mjuziklima i operetama. Pisao je kolumnu u Glasu Slavonije, uređivao i vodio popularnu radijsku emisiju Jutromlat, mnogima je poznat i kao Djed Božićnjak. O važnosti "konzumiranja" kulture i kulturnih sadržaja od najranije dobi razgovaramo sa svestranim Ivicom Lučićem.

Pandemija COVID-19 nanijela je velike štete kazalištima i kulturi općenito. Unatoč otegotnoj situaciji, u vašem smo Kazalištu svjedočili realizaciji nekoliko premijera i reprizama. Je li ova situacija kazalištarcima dodatna motivacija? Što donosi budućnost?- Bojim se da nije kraj nanesenoj šteti. Imamo veliki zadatak voditi brigu da se ne zapustimo jer se kroz neaktivnost, gotovo isto kao i kod sportaša, gubi kondicija, kreativnost zakržljava (ako je to dobar izraz) i teško je vratiti se u sedlo. To i jest jedan od razloga naših aktivnosti. Drugi razlog jest kulturna ponuda. Ne smijemo dopustiti da oni koji žele i kojima je stalo do toga, ostanu bez mogućnosti zadovoljavanja potrebe za kulturnim događajima. Motivacije ne nedostaje, naprotiv, svi se trudimo pronaći način da se rad ne prekine, da imamo redovito premijerne naslove (iako ne one koje smo planirali, ali...), a imamo i reprize za koliki-toliki broj gledatelja. Razred po razred, odjeljenje po odjeljenje, sjedalo po sjedalo (uz propisani razmak, naravno)... Svaka služba u Kazalištu u svom dijelu poslova traži koju formu predstave napraviti, kako ju plasirati, kako organizirati dolazak publike... Naravno, najveći je problem financiranje programa jer se u našoj kući nove predstave financiraju isključivo od vlastitih prihoda, kojih sada nemamo. Budućnost je neizvjesna kao nikada prije. Planovi postoje jer se bez njih ne može, ali se mijenjaju doslovce na dnevnoj bazi. Svi bismo se htjeli vratiti sigurnosti planiranih programa, ali bojim se da je to još daleko. Sljedeće je godine naše kazalište domaćin SLUK-a, festivala hrvatskog lutkarstva, no vrlo je neizvjesno kako će se odvijati taj događaj.Kako reagira publika? Je li na dodatnom oprezu? Koliko je danas teže "dobiti" publiku u teatar? Vidjeli smo zanimljiv iskorak kada je Dječje kazalište išlo publici u osječka naselja.- Publika reagira odlično. Jedino što je malo tiša, jer nekad smo u kazališnoj dvorani u kojoj je 240 sjedala imali gotovo uvijek dvjestotinjak gledatelja, a sad smatramo da smo "puni" kad ih je pedesetak. Svi smo oprezni u najvećoj mjeri jer ne bismo željeli da se dogodi nešto što bi nas opet odvojilo od naše publike. Već nam dugo nedostaje naša publika. Prati se temperatura na ulazu, maske se nose, nabavili smo, uz pomoć našeg osnivača, čak i rasvjetu za dezinfekciju prostora. Publika dolazi koliko je to moguće. Naša uobičajena publika uvijek traži ulaznicu više. Ne mogu razlučiti je li mi više drago ili žao što moramo redovito odbiti dio gledatelja zbog nedostatka prostora. Zbog toga igramo dvije ili čak tri predstave vikendima (petak, subota i nedjelja). Odnedavno smo počeli organizirano dovoditi školsku djecu na predstave. Po dva razreda, od tridesetak do pedesetak djece. Još da nam je "dobiti" publiku od 10 do 14 godina jer imamo i za nju nešto. A što se tiče predstava u naseljima, da, išli smo. Igranje vani bila je prva pomoć. I za nas i za gledatelje. Ima to svojih lijepih strana, radili smo to i prije (projekt NA POLA PUTA u suradnji s GISKO-om), ali to ne može nadomjestiti dolazak u teatar. Možda bi jedno od rješenja bilo praviti samo ambijentalne predstave dok se situacija s koronom ne smiri. Šalim se, naravno, ali kako kaže stara poslovica, u svakoj šali ima malo šale (točno tako kako sam rekao!).Život ste posvetili glumi, ogroman dio izvedbama u predstavama za djecu. Posjećuju li danas naši sugrađani u dovoljnoj mjeri Kazalište ili je prije bilo bolje? Kako educirati društvo o važnosti "konzumiranja" kulturnih sadržaja od najranije dobi?- Ako izuzmemo krizu zbog pandemije, rekao bih da radimo na gotovo vršnom opterećenju što se tiče broja izvedbi i broja gledatelja (o čemu se redovito vodi evidencija), pa mogu reći da sam zadovoljan. Naime, godišnja izvješća pokazuju kako je na godišnjoj razini broj odigranih predstava redovito oko 280, a broj gledatelja od 55.000 do 60.000. Sadašnji je broj zaposlenih u Dječjem kazalištu optimalan za ove brojke kako ne bi bilo poremećaja u poslovanju vezano uz radna prava. Ono što bih volio, to sam već spomenuo, jest da nam organizirano počnu dolaziti viši razredi osnovnih škola. Mi smo počeli raditi predstave primjerene i toj dobi, ali treba vremena da se to prepozna. Još nemamo mogućnosti otvoriti novu scenu za gledatelje te dobi, ali tome se nadamo u, ne tako dalekoj, budućnosti jer tu postoji "predstavoprazni" prostor koji je potrebno popuniti kako se ne bi izgubio kontinuitet posjeta kazalištu. Stalnim razgovorima, tribinama, čestim pojavljivanjem u medijskom prostoru, informiranjem i ostalim dostupnim sredstvima treba osvješćivati javnost da je kultura nešto bez čega se ne može i da se zanimanje za kulturu razvija od najranije dobi. Za taj razvoj kazalište je najbolja sredina jer se tu na jednom mjestu spajaju književna, likovna, dramska, lutkarska i glazbena umjetnost. Velika je odgovornost na nama, kulturnim institucijama da pri odabiru kulturnih sadržaja ne zastranimo, da ne podilazimo, da sadržaji budu primjereni i da letvicu kvalitete postavimo na potrebnu razinu. U čemu vidite osječku kulturnu raznolikost? Postoji li suradnja među kulturnim ustanovama grada Osijeka i je li ona na zadovoljavajućim razinama?- Osijek ima vrlo raznoliku kulturnu ponudu primjerenu gradu kakav je naš. Naravno, mislim u okolnostima bez epidemioloških mjera. Velik je broj umjetnika raznih profila koji tome pridonose, ali "konzumenti" bi trebali biti aktivniji. Naravno da uvijek može bolje (i ide prema boljem, što je evidentno), ali mislim da oni koji gunđaju nisu objektivni. Ili nisu dovoljno informirani. Suradnja među kulturnim ustanovama postoji, ali mislim da je svedena na sporadične slučajeve i da bi trebalo "poraditi" na kontinuitetu.Ako je suditi prema nagradama kojih u Dječjem kazalištu posljednjih godina ne nedostaje, kao ravnatelj možete biti zadovoljni? Što je s glumcem u vama, jesu li glumci ikada do kraja istinski zadovoljni svojim izvedbama?- Premda mislim da nagrade nisu nužno i pokazatelj kvalitete, ipak je lijepo kad netko prepozna da se nešto dobro radi. Tako, da, zadovoljan sam. I kao glumac sam zadovoljan. Volim svaku svoju ulogu, neke su lošije, neke su dobre, premda uvijek može bolje. Glume se nisam odrekao i mislim da i neću. Uvijek imam toliko vremena da uskočim u neku ulogu.Koliko vas karijera usmjerava na literaturu koju čitate? Kakva vas literatura ispunjava kada je riječ o privatnom vremenu, možete li izdvojiti nekoliko naslova koji su na vas ostavili poseban dojam?- Nemam određeni žanr koji bi mi bio draži od drugoga. S guštom sam nekad davno pročitao Odsustvo do buđenja Leona Urisa, gdje pisac dokumentaristički opisuje Drugi svjetski rat. Roman Alkemičar Paola Coelha osvijestio mi je neke stvari o samom sebi koje nisam prepoznao prije. Fantastični roman Noćobdija Charlesa Macleana dao mi je na razmišljanje ideju da ništa nije kako se čini. Zanimljivo mi je o knjizi Posljednja rastava Clevea Staplesa Lewisa razmišljati je li odlazak u raj ili u pakao naš vlastiti odabir. I na kraju veliki Ephraim Kishon s lepezom naslova u kojima satiričnim odnosom i humorom prema samome sebi daje legitimitet da takav bude i prema drugima.