Ima tu još dosta posla, no već sada se može reći da je učinila nemoguće. Sačuvala je kino u središtu Osijeka, izvukla ga iz dugova i ponudila nove programe i aktivnosti. Temperamentna, svestrana, brza, za neke (pre)dominantna, za većinu uspješna, direktorica Kinematografa Osijek Marijana Bošnjak govori o izazovima s kojima se u poslu susreće, o knjigama koje obožava, festivalima, filmovima i planovima za nadolazeću godinu.

Nakon gotovo šest mjeseci kino Urania ponovno je otvoreno za posjetitelje! Kakav program možemo očekivati, i pod kojim će mjerama biti izvođen?

- Publika je, kao i mi, s nestrpljenjem dočekala nove filmske naslove. Prethodnih gotovo pola godine vjerojatno su svi pogledali filmove za koje prije nisu imali vremena. Otvaranje kina čekalo se najviše zbog novih naslova i upravo s njima krećemo. Jednako kao i do sada, neće nedostajati ni tematskih filmskih revija, Frankofonije, CoolTour revija, ali ni novih programa koje ćemo pokrenuti u sklopu europskog projekta Resonance Cinema, Cultural Hub 4 Curious Minds. U tijeku je također i nabava novog projektora najnovije generacije, ali i opreme poput VR-a i senzornih sustava te izmjena dijela opreme i rasvjete.

Može li se reći kako je sačuvati kino u središtu grada vaša životna misija? Zbog čega je to važno, što ste sve prošli da biste uspjeli u tome?

- Na samom početku, prije gotovo 14 godina, sa situacijom koju sam zatekla činilo se to nemogućom misijom, filmskim izrazom Mission Impossible. Čim sam došla, s tim sam zidovima imala klik na prvu i osjetila da se za njihov novi život moram izboriti koliko god ta borba bila teška. I bila je. Ne bih ju ponovila. Nekako u vrijeme dolaska vidjela sam jednu izreku Audrey Hepburn: "Nothing is impossible, the word itself says: I‘m possible"! Kao da sam dobila neku skrivenu poruku da to jest i treba biti moja životna misija. Mnogih sam se stvari odrekla i mnogo toga stavila na kocku kako bih očuvala život tih prekrasnih zgrada u svom izvornom obliku. Mnoge borbe i danas prolazim. I nije lako, ali je vrijedilo. Osim što Urania i Europa imaju veliku ulogu za sam filmski život grada, one također imaju i golemu baštinsku vrijednost u smislu same arhitekture. Često sam govorila da bi njihova devastacija bila karta u jednom smjeru. Postoji veliki dio građana koji je to, unatoč svim preprekama, i prepoznao. Baš su oni danas razlog i cilj svega što radimo.

Koliko je osječka publika filmski pismena? Odumire li Osijek u kulturnom smislu?

- Naša je publika uistinu posebna, vrlo participativna i educirana. Kako imamo veliki broj programskih i projektnih suradnji, učimo jedni od drugih i rastemo zajedno. Naša je publika istovremeno i vrlo lojalna, sudjeluje u kreiranju i terminiranju našeg programa. Postoji dio povremene publike koja, s vremena na vrijeme, konzumira neki od piratskih, ili sadržaja s drugih platformi, al‘ to u bitnome ne utječe na naš poslovni rezultat. Mnogo je veći problem sustavno kršenje autorskih i inih podrednih prava, što često čine upravo institucije koje bi ih trebale štititi i o njima educirati širu javnost. Dugo me je to jako mučilo, pokušavala sam na različite načine djelovati, ali sam od toga odustala i fokusirala se isključivo na publiku. Upravo njihova reakcija i jest stalna motivacija u opće nepovoljnom okruženju.

Program kina Urania obiluje različitim festivalskim, autorskim, hit, art, dokumentarnim i drugim filmskim sadržajima. Kako odabirete program, kada se isti priprema?

- Postoje sadržaji koji su teško, ili gotovo potpuno nedostupni. Njihovo je provođenje zahtjevno, skupo i dugotrajno. Nekad je sam ishod vrlo neizvjestan. Kako nismo imali pretjerano razumijevanje u sredini u kojoj djelujemo, više smo se okrenuli europskom i međunarodnom okruženju. To nam je omogućilo da smo gotovo potpuno neovisni i zbilja se možemo igrati programom. Redovni se filmski program kreira u realnom vremenu, odnosno u datumima otvaranja atraktivnih filmskih naslova u svim kinima u svijetu, dok ostale programe, na temelju sugestija publike i prikupljenih ponuda aktualnih predstava, glasanjem odabire publika. Ona stalna ima unaprijed preddefinirane rezervacije, svoja mjesta, kupuju karte unaprijed s punim povjerenjem, bez da i pitaju što je na programu. Trebalo je mnogo vremena i mnogo rada da se takav odnos izgradi, a sad, kad ga imamo, mogu slobodno reći da imamo najbolju publiku na svijetu.

Na društvenim nas mrežama znate izvijestiti i o vašim sudjelovanjima na brojnim svjetskim festivalima. Recite nam više o iskustvima i vašim ulogama?

- Zahvaljujući načinu na koji vodim Kinematografe, imala sam priliku, a koja je ujedno i najveća nagrada koju netko može primiti za svoj rad, biti članicom žirija na najprestižnijim filmskim festivalima, kao što su Cannes i Karlovy Vary. To je uistinu nezaboravno iskustvo i jedno od najljepših osobnih iskustava koje sam imala u svojoj karijeri. Film teško može imati uspješan put bez filmskog festivala i kinodistribucije. Festivali su mjesto susreta svih kreatora, mjesto na kojem se stvara najljepša energija i najbolji projekti i suradnje. Gdje izravno komunicira cijela filmska ekipa, s publikom, kritikom, distribucijom i prikazivačima. Ova godina u kojoj su festivali preseljeni online upravo su to i pokazali. Nije jednako gledati film na festivalu, u kinu, na TV-u ili kompjutoru. Pravi filmofili jako dobro razumiju razliku. Oni koji film tek usput pogledaju i film im ima više zabavnu, ili rekreativnu svrhu, to ne mogu razumjeti.

Kao velika ljubiteljica knjiga i filma, prava ste osoba za odgovor na pitanje: knjiga ili film?

- Ne može ili-ili. Oboje. Točka. Mislim da su knjiga i film naprosto nerazdvojni. Često se komentira upravo to, je li bolje prvo pročitati knjigu pa pogledati film, ili obrnuto. Često publika zna reći da im je bolja bila knjiga nego film. Drugi, pak, kažu sasvim suprotno. Često se te rasprave plošno svedu na razinu sviđanja. Rekla bih da u oba slučaja, odnosno obje krajnosti, dijeli isključivo osobni dojam, odnosna osobna percepcija. Postoji niz sjajnih književnih ostvarenja s nevjerojatno uspjelim ekranizacijama, premda uvijek bude pojedinaca koji kažu, nije to to, moglo je i bolje. Jednako kao i u svemu drugom, i kod filma, ili knjige, uvijek ćemo imati osobne dojmove i vlastite stavove.

Kakvu literaturu preferirate? Molimo vas, za kraj, nekoliko filmsko-književnih naslova koje svakako treba pročitati i pogledati?!

- Sve svoje slobodno vrijeme trošim na kulturu. Baš sam nekako klasični prototip osobe koja je kulturni konzumerist (smijeh). Jedan od filmova koji me se jako dojmio, a s obzirom na to da obožavam životinje, jest Nevjerojatan život psa Enza. Prethodno me duboko dotaknula knjiga Gartha Steina Umijeće utrkivanja po kiši, prema kojoj je i snimljen film, jedan od onih za koji bih rekla da će vas jednako duboko potresti kao što vas je potresla i knjiga. Kako preferiram europski film, osobnog sam dojma o sjajnom preklapanju skandinavske kinematografije s njihovom književnošću. Izdvojila bih dvije trilogije za koje smatram da je film vjerno pratio radnju knjige i uspio prenijeti sve doživljene emocije. Trilogija Milennium Stiega Larssona, i kasnije ekranizacije filmova Muškarci koji mrze žene, Djevojka koja se igrala s vatrom i Kule u zraku, oduševile su me i priznajem da sam ih nekoliko puta pogledala. Poput švedske, jednako tako i danska filmska produkcija ostavila je sličan dojam u filmskim naslovima Ubojice fazana, Žena u kavezu i Poruka u boci, nakon pročitanih književnih predložaka u sjajnom kriminalističkom Odjelu Q, koji je nastao kroz pero sjajnog danskog pisca krimića Jussija Adlera-Olsena. Ono što je u filmofilmskom srcu još iz djetinjstva, svakako je ekranizacija Ane Karenjine, u izvedbi sjajne Grete Garbo, pa iako su mnogi dijelovi književnog djela maksimalno sažeti, još uvijek filmsko djelo ostavlja istu emociju kao i ono književno.