Malo je ljudi u hrvatskom nogometu kao što je to Aljoša Vojnović. Ne zato što je naš, nego zato što je čovjek s dušom, dostupan svima, ostavljao je srce na terenu, i za navijače i za klubove za koje je igrao. Danas je njegova nogometna karijera u mirovanju, prihvatio se nekih novih izazova, jedan od njih je i pisanje. Mnogi od njegovih čitatelja ne prate nogomet, ali prate njegov literarni talent. Njegovo ga neposredno izražavanje čini još bližim sugrađanima, upoznajemo ga kroz žrtvu, odricanje, neizvjesnost, ali i one lijepe trenutke koje donosi tim, zajedništvo i cilj.

 

 

Kako sportaš u vama podnosi ovo ograničeno kretanje, izolaciju? Imate dvoje male djece i suprugu, trenirate li s njima kod kuće ili oni više "treniraju" vas?

 

- Sve što nam je donijela ova pandemija više na mene utječe zbog samog stila života kakav sam imao prije nje, manje s onog sportskog aspekta. Nedostaju mi druženja s prijateljima, kave u gradu, pokoji izlazak. U biti, sve ono što nedostaje i velikoj većini ljudi trenutno. Uzimali smo stvari zdravo za gotovo, što je i normalno, ljudski. Ali mislim da će podosta nas napraviti određeni reset i shvatiti što im je u životu najvažnije. Počevši od mene samoga. Već sam odlaskom u igračku mirovinu znatno smanjio količinu fizičke aktivnosti, doista ne mogu reći da treniram ni prečesto ni redovito. Pokušavam odraditi neki minimum, tek toliko da ne izgledam kao bure. Trenutno se teško mirim s činjenicom da ću morati puno više trenirati ili baviti se nekim oblikom rekreacije da bih bio fit. Ili da bar stanem u svoje hlače i za šest mjeseci. U posljednje me vrijeme supruga redovito posrami disciplinom i brojem treninga koje tjedno odradi sama u stanu. U biti, meni je kao bivšem nogometašu najgori taj dio solotreninga, jer sam volio i naviknuo na treninge s ekipom. Što se tiče djece, svi koji imaju klince razumiju teškoće i izazove s kojima se susrećemo kao roditelji u ovom razdoblju, da ih ne stavimo u top i ispucamo na Mjesec. Djeca su, pa je razumljivo da se zbog karantene često svađaju, provociraju, vijaju oko stolova, crtaju po tapetama i namještaju. Ali, realno, podnose ovo i bolje nego što sam mislio da hoće jer se njima dosta bavimo.

 

 

S obzirom na situaciju oko koronavirusa, čime se bavite? Pišete li nove kolumne, radite li na novim projektima, gdje se vidite u budućnosti?

 

- Početkom veljače zaposlio sam se u jednoj maloj boutique-agenciji u Zagrebu koja se bavi organizacijom sportskih događaja. Budem u Zagrebu od ponedjeljka do četvrtka, a kući sam petkom i vikendima. Srećom, posao koji radim jako mi se sviđa i osjećam da u poslovnom smislu rastem. U ovom se trenutku ne mogu izmaknuti od činjenice da krećem od nule svladavajući neke nove životne uloge i vještine. Zato mi je jako drago da sam pronašao okolinu u kojoj mogu učiti i napredovati. Jasno, ovo je još jedna situacija u kojoj je supruga podmetnula leđa i preuzela veći dio brige oko djece na sebe. Ja se malo više angažiram vikendima i nekako držimo sve u ravnoteži. Meni se, nažalost, ništa konkretno nije otvorilo u našem gradu nakon što sam zaključio igračku karijeru i zbog toga je prilika koju sam dobio u Zagrebu bila predobra da ne bih pokušao. Za sada mogu reći da je pun pogodak. Uz to, kolumna je i dalje aktivna i nastavljam pisanje za Telesport. Kolumna mi je sasvim neočekivano otvorila neka nova vrata i u ovom sam trenutku ponosan time kako je prihvaćena. Iznenadilo me je da nema puno loših komentara, a nevjerojatan je broj ljudi koji mi se javljaju na društvenim mrežama riječima hvale. S obzirom na to da nisam imao neku zavidnu nogometnu karijeru, ne mogu si objasniti činjenicu da je toliko čitana i da ne ostavlja ljude ravnodušnima. Očito je moj nogometni put na neki način blizak golemom broju bivših nogometaša, pa čak i sportaša općenito, i iz te perspektive ono sto pišem nije im strano, nego se s time mogu i poistovjetiti. Upravo to daje određeni kredibilitet kolumni, nije fejk. Drago mi je i što ju čitaju neki koji govore da to ne rade. To također nešto znači i govori između redaka o meni, kolumni i njima samima. U ovom trenutku nemam pojma kamo kolumna vodi, što joj je cilj. Glavni urednik i netko koga smatram svojim mentorom, Aleksandar Holiga, tvrdi da imam još dovoljno toga ponuditi, napisati i dotaknuti se. Ja nekako uvijek razmišljam da kolumna ima smisla dok je ljudima zanimljiva. U trenutku kada oni koji je čitaju počnu okretati palac prema dolje, mislim da neće biti smisla nastaviti.

 

Mnogi od nas imaju na svojim policama poneki nepročitani naslov, je li takva situacija i kod vas? Koja literatura prevladava na vašim policama s obzirom na to da i vi i supruga imate specifične karijere, a tu su, naravno, i djeca?

 

- Da budem do kraja iskren, ne čitam onoliko koliko bih volio, niti onoliko koliko bih trebao. Samim time moja se literatura s kućnih polica svodi na djela J. R. R. Tolkiena, razne autobiografije bendova poput U2, Queen i nekoliko naslova ‘samopomoći‘ koje sam čitao još dok sam igrao vezano uz motivaciju i samopouzdanje sportaša. Što se tiče supruge, ona me tu ‘šije‘ dobrano, tako da njezin kutak s literaturom sadržava dosta knjiga o zdravlju, prehrani, odgoju djece i, naravno, fotografiji.

 

Kupujete li knjige i jeste li pročitali sve naslove iz kućne biblioteke? Sad kad svi imamo više vremena nego inače, je li na red došao neki naslov s police? Uz kakav se žanr opuštate i imate li naslov koji prema vašem mišljenju svakako valja pročitati?

 

- Nastavno na ranije spomenuto, u posljednja četiri mjeseca dvije knjige koje sam kupio bile su direktno vezane uz moj posao. U biti, mogu jednu od njih i toplo preporučiti: Polarni san putnika i putopisca Davora Rostuhara. On je 26. čovjek na svijetu koji je sam, bez ičije pomoći, na skijama prešao više od 1100 km od ruba Antarktike do Južnog pola. Knjiga govori o ostvarivanju svojih snova, a kao takva aktualna je bez obzira na to čime se netko od nas bavi ili što radi u životu.

 

 

 

Kada je riječ o nogometu i stručnoj literaturi, postoje li naslovi koje svaki sportaš mora pročitati? Koje biste preporučili svojim nasljednicima na terenu?

 

- Da je moje dijete sportaš i da mu dajem savjet, rekao bih mu da pročita sve dostupne autobiografije najvećih svjetskih sportaša. Ne nužno nogometaša, npr. odlična je Ja, najveći Muhammada Alija. Takve knjige daju kontekst uspjehu, govore koja je njegova cijena i što je potrebno imati u sebi. Uz takve naslove i sam sportaš može sebi dati odgovore na pitanja koja ga muče. Uz to, svaka knjiga samopomoći može biti korisna sportašu, posebno nogometašima koji igraju pred navijačima, imaju konkurenciju unutar svojega tima i suočavaju se s velikim očekivanjima okoline. Izvrsna je The subtle art of not giving a fuck Marka Mansona, koja isprepleće humor s inspirativnim savjetima.

 

I vi i supruga razvili ste prepoznatljive karijere. Koliko je bilo teško uskladiti obveze s obzirom na specifičnosti posla, imate li kakav savjet ili preporuku za druge koji se nalaze u sličnoj situaciji?

 

- Ne bih rekao da je bilo poteškoća. Da bismo nas dvoje dobro funkcionirali kao par, morali smo prvo dobro funkcionirati kao jedinke. I supruga i ja smo kroz poslove kojima smo se bavili ili se danas bavimo pronašli način za samoaktualizaciju. Iz toga proizlazi to da se ugodno osjećamo u svojoj koži te smo kao takvi skladni partneri. Podrška je ključna riječ.