Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Što je transgeneracijski prijenos zlostavljanja?
Datum objave: 17. svibnja, 2024.
Već dugo radim svoj posao i dobro znam da se neki loši i rizični obrasci ponašanja opetovano ponavljaju kroz više generacija iste obitelji. Kao da zapravo imam presliku situacije koju sam prije deset ili više godina imala, nažalost, priliku vidjeti u toj obitelji. Svaki put pomislim isto: Je li se to moglo nekako spriječiti?

Odavno znam da unatoč znanju i iskustvu nemam odgovor na sve ružno oko sebe, ali zna me i dalje zateći situacija u kojoj isti obrazac ponašanja pokazuju djed pa sin i na kraju unuk. Posebno kada se radi o zlostavljanju kao načinu na koji i danas brojni neroditelji iskazuju svoj autoritet nad slabijim od sebe. Ovdje ne govorim o povremenim situacijama kada roditelj zna biti nešto grublji u ophođenju prema svom djetetu, uglavnom u situaciji straha od toga da se djetetu nešto loše ne dogodi. Ovdje ističem prije svega onu kategoriju roditelja koji godinama ozbiljno ugrožavaju svakodnevno funkcioniranje svoje djece, pa onda ta ista djeca jednog dana nastavljaju s istim obrascem ponašanja u odnosu prema svojoj djeci, a djeca te djece potom se isto ponašaju i prema trećoj generaciji.

Zašto je tome tako i ima li tome lijeka? Brojni su istraživači desetljećima proučavali zlostavljanje djece. Tako su, primjerice, 60-ih godina prošlog stoljeća izraelski psihoanalitičari među prvima opazili psihološke probleme kao posljedicu neriješenih traumatičkih iskustava njihovih roditelja iz holokausta (Winnik, 1968.).

Kasnije istraživanje 70-ih godina pokazuje da postoji "druga generacija patologije" (Sigal i suradnici) koji su istraživali djecu čiji su roditelji preživjeli koncentracijske logore kako bi opisali detaljno psihopatologiju djece. Niz je istraživanja proučavalo odnos PTSP-a i nasilja među djecom američkih veterana iz Vijetnama i rezultati upozoravaju na porast i depresije i anksioznosti, kao i manjka komunikacije, agresivnost i hiperaktivnost. Zapravo je kao rezultat svih tih istraživanja nastao i koncept transgeneracijskog prijenosa zlostavljanja. Što u biti taj pojam znači za nas?

Jednostavno upozorava nas na to da kada trauma roditelja mijenja genetiku potomaka, odgovara na pitanje je li istina da u nasljeđe dobiješ i traumu kao što dobiješ i gen za plave oči, lijepu kosu, duge noge, pamet i slično.

Brojna istraživanja upozoravaju na to da na potomstvo često utječe izloženost roditeljskoj traumi nerijetko i prije rođenja, u trudnoći. Samo iskustvo traume često se prenosi s jedne generacije na drugu epigenetskim mehanizmima, odnosno odrasli ljudi koji su u djetinjstvu doživjeli traumu pod povećanim su rizikom za prijenos vlastitih traumatičnih efekata na svoju djecu kroz stilove privrženosti i interakcijske stilove. Hesse i Main 2019. definiraju transgeneracijsku traumu kao proces u kojemu roditelji svoje neriješene traume prenose na svoju djecu i time ona, djeca, doživljavaju efekt traume bez originalnog traumatičnog iskustva ili događaja. To znači da zapravo dijete i ne mora direktno biti izloženo zlostavljanju svojih roditelja, ali negdje u genu zapisana su ta traumatska zlostavljačka iskustva. Zapravo ova spoznaja je prije svega najbolji pokazatelj koliko zlostavljanje ostavlja dalekosežne posljedice na cijelu obitelj i niz generacija poslije. Transgeneracijski prijenos zlostavljanja toliko je često uočljiv u radu s djecom i mladima, vrlo čest slučaj u forenzičkim spisima, kada se generacijski može pratiti obrazac i zlostavljanja i zanemarivanja.

Izloženost zlostavljanju u obitelji u djetinjstvu rizik je za pojavu istog ponašanja kada sami postanu roditelji. To učenje prema modelu promatranja nasilnog ponašanja u obitelji ili kroz vlastita iskustva ranog zlostavljanja izazivaju brojne posljedice na psihičko zdravlje. Dokazane su povezne točke rizičnog roditeljstva, odgojne zapuštenosti, ovisnosti među roditeljima, kao i među djecom, siromaštva, ekonomske nesigurnosti u obitelji, alkoholizma roditelja, nasilja u obitelji s nasiljem u školi. Osim toga istaknute su i druge neke bitne stavke koje mogu utjecati na to zašto se u nekim obiteljima zlostavljanje generacijama ponavlja. To su prije svega osobine roditelja i njihovo psihičko zdravlje, uspomene iz djetinjstva, obiteljsko okruženje koje može biti toplo ili hladno, priroda bračnog odnosa, dječje zdravlje, podrška ili izostanak socijalne mreže, ali i kulturna razina i socijalni stavovi i prema nasilju i prema rodnim ulogama. Također i rana trudnoća, roditeljska izražena psihopatologija, nedosljednost u održavanju discipline i, u konačnici, sam socioekonomski status važni su medijatori koji potiču i/ili pogoršavaju obrazac transgeneracijskog zlostavljanja.

Upravo uzevši u obzir sve ovo, nikada kao do sada nije bilo važno istaknuti borbu protiv zlostavljanja na svim razinama kao način kako prevenirati desetljeća loših obiteljskih okolnosti, teških ljudskih sudbina i kontinuitet obiteljskih i društvenih tragedija. Kako i sami vidite, ništa ne nastaje odjednom, kumulativni učinak svega lošeg u konačnici i završi loše. Tragedijom. Ona će se dogoditi ako ne spoznamo da je rano prepoznavanje i podrška, ali i osuda zlostavljanja korak za sigurnije i ugodnije odrastanje kroz niz generacija.

Može li i stres zbog COVID-19 utjecati na buduće generacije mehanizmom transgeneracijskog prijenosa? Budućnost će pokazati. Sadašnjost nije ružičasta, pa se bar nadajmo boljem.