O tome koliko je u nas izražena potreba za stručnjacima iz domene mentalnog zdravlja djece pišem i govorim već godinama. Smatram, naime, da je kvalitetno i dosljedno organizirana skrb za djecu i njihove roditelje koji ulaze u sustav upravo zbog narušene ravnoteže mentalnog funkcioniranja imperativ u društvu. No potrebe su velike, a visoko obrazovanih stručnjaka upravo za djecu iznimno je malo (premalo!), što je plodno tlo za brojne kvazistručnjake, koji se nerijetko izjašnjavaju kao "čudotvorci" i "sveznalice" baš kada je riječ o dječjoj psihi.

Kaže se da samo glup čovjek nije svjestan svojih ograničenja, odnosno da se pametan propituje je li u pravu ili krivu, pa se često pitam kakvi to ljudi i s kojom ludom hrabrosti bez stvarne stručnosti guraju nos u dječju i adolescentnu psihijatriju. Godinama pratim kako se zbog toga događa hiperprodukacija raznih dijagnoza, kako se olako djeci oduzima pravo na razvojna kašnjenja ili neka druga sitnija odstupanja zbog kojih nije potrebna odmah ta famozna dijagnoza. U nas mnoga djeca imaju dijagnozu već od vrtićke dobi, jer ako se odmah ne ukalupi, dijete ravno na obradu po psihijatru!? Zbog tih, nepotrebnih upućivanja dječjem psihijatru ona uistinu potrebita djeca i njihovi roditelji ne uspijevaju na vrijeme dobiti pravu skrb. Nerijetko zbog toga posljedično svjedočimo tragičnim pričama iz kojih, nažalost, nikada ne naučimo dovoljno.

Uzmimo primjer transrodnosti, o kojem sam u nekoliko navrata već pisala upravo radi toga da zaštitim i djecu i njihove roditelje od iznimno jakog pritiska sa svih strana da se ponekad već u prvim razredima osnovne škole dijete izjasni o tome. Spominje im se hormonska terapija, a dijete još nije ni pred pubertetom, nije ni počelo upoznavati sebe. Nevjerojatna mi je lakoća kojom određeni "stručnjaci" znaju prepoznati dijete koje već u prvom razredu osnovne škole, prema njima, treba usmjeriti na promjenu spola, a da pri tome nije osigurano tom istom djetetu i njegovim roditeljima to da se u ovom sustavu izbore ne samo za mogućnost da se promijeni spol nego i za mogućnost da sve to dijete i preživi. Posljedicama takvih često brzopletih dječjih odluka i njihove nezrelosti, ali i često potrebe da se samo na neki način istaknu na svoj dječji način, takvi se kvazistručnjaci ne bave. Kada djeca krenu s autoadestrukcijom, kada su ostavljena sama na milost i nemilost društva jer i sami se roditelji često izgube na tom putu, većinom se svi oni koji su ih poticali na takvo brzopleto odlučivanje odjednom povuku.

Osobno sam kao liječnica vrlo oprezna u poticanju nekog mladog i često emocionalno vrlo ranjivog da krene u tranziciju dok nije sa sobom i obitelji razlučio niz vrlo važnih stvari. Lako je savjetovati, teško je predvidjeti što ako se dijete predomisli, jer vraćanje na početak je često potpuno nemoguće ili toliko za dijete zastrašujuće da i sama strepim što i na koji način savjetovati. Nije moja uloga kao terapeuta da nekome kažem što smije ili ne smije biti, ali je moja uloga da dijete spriječim da sebi nešto loše učini kada shvati da društvo još nije spremno na njega i njegove želje.

Dakle, pitam se kako je moguće da kvazistručnjaci olako guraju nečije dijete preko ruba, ne razmišljajući makar na način "što da je to moje dijete, bi li opravdao upotrebu hormonske terapije u dobi od desetak godina pa i prije". I k tome još roditelju odriču pravo na njegovo mišljenje o svemu tome. Liječnici pak iz znanja i stručnosti strepe nad svakim djetetom i razmišljaju je li potencijalno kao osoba uopće emotivno, psihički, razvojno, dobno zrelo za put na koji je zakoračilo. Licemjerni smo kada to načelno podržavamo, a s druge strane ismijavamo sve iole drukčije: mršave, debele, s naočalama, sa zubnom protezom, niske, visoke, blijede, tamnopute, bogate, siromašne, bistre, glupe, muške, ženske... U svemu nađemo neki razlog za uvredu ili isticanje nečije slabosti, a u ovoj je situaciji mnogo vrlo krutih stavova. Radim svoj posao dovoljno dugo da znam kako društvo oko nas diše, pa upravo zbog toga nestručno i nekritično poticanje vrlo male djece u tranziciju osobno smatram u najmanju ruku neodgovornim i često potencijalno vrlo rizičnim. Nemoguće je da se za gotovo 300 posto posljednjih godina povećao broj djece koja se žele "mijenjati". Često se zapravo radi samo o djetinjem buntu, potrebi da se dijete istakne među drugima, potrebi da pokuša na bilo koji način preživjeti često depresivnu svakodnevicu, o djetetu koje se boji sebi uopće priznati da osjeća da je drukčije nego njegovi prijatelji, ili o djetetu koje nastoji na bilo koji način preživjeti roditeljsko zlostavljanje, nemar ili nebrigu društva u cjelini. S jedne strane dajemo djetetu od deset godina pravo da se, bez upletanja roditelja u njegovu odluku, izjasni je li muško ili žensko, a onda mu ne omogućavamo da nastavi živjeti punim intenzitetom. Zašto? Kako? Vodimo se pomodnim stavovima iz ionako vrlo često, prema mojem mišljenju, zakonski upitne Europe, a onda kada trebamo pomoći i biti podrška tom djetetu ili njegovoj obitelji, pravimo se da nas se to ne tiče.

Dakle, svatko ima pravo na svoj način života, ali djetetu dajte pravo da prije svega i prvo bude dijete. I roditelju da bude roditelj tom djetetu. Uništimo li i to, nema nam pomoći.