Moja se prijateljica nedavno jako iznenadila kad joj je kolega rekao kako on u petak nakon posla isključi mobitel i ponovno ga uključi tek u ponedjeljak ujutro. Kako je to moguće? - ostala je zabezeknuta. Pa ona bez svog pametnog telefona ne može ujutro iz kreveta! Prije nego što se ustane, prvo pogleda je li joj stigao neki e-email, SMS, poruka na Viber ili WA, je li joj se netko javio preko Facebooka, što je tko objavio ona Instagramu i Tik Toku, je li propustila koji poziv. Tvrdi, bez mobitela joj život stane.

Meni je, najiskrenije, najbolji tjedan u mom životu otkad su mobilni telefoni ušli u našu svakodnevicu bio onaj nakon što mi je mobitel (molim, nemojte mi se smijati) pao u toalet. Da, da, i ja sam među milijunima onih koji više ni na WC ne idu bez pametnog telefona. Ponekad je to da skratim vrijeme, a nekad, posebice kad sam dežurna, zbog straha da ne propustim važan poziv vezan uz pacijenta. Dakle, telefon mi je pljusnuo u vodu. Moja je prva reakcija bila: "Gotova sam, u tom mi je mobitelu sve!" Kao da mi je prekidom rada mobitela prekinut i život?! Razina panike u tom je trenutku bila izvan kontrole, pomislila sam - što će sada svi oni koji na neki način o meni ovise. Pretjerivanje, naravno.

Rezultat neželjenog događaja, umjesto pretpostavljene katastrofe, bio je sljedeći: Dugo mi nije bilo bolje! Dan mi je odjednom postao duži, a ja opuštena, smirena. Do jučer sam se pitala kako bih dan s 24 mogla produžiti na 48 sati da bih u njega ugurala sve "što moram, trebam i želim". I za divno čudo, svi su oko mene preživjeli, a i meni se, bome, ništa loše nije dogodilo. Uz to, mnogi su opazili da sam drukčija, manje napeta, manje u stalnom iščekivanju. Znam da se moja trenerica jako ljutila kada sam znala na treninzima držati mobitel pokraj sebe. Stavila bih ga "na vibru", ali sam stalno pogledavala na njega očekujući da se netko na nešto žali ili da se nešto bitno događa na poslu (a bila sam slobodna?!). U jednom sam trenutku i sama osvijestila da sam izbrisala granicu između privatnog i poslovnog života i da više ne prepoznajem kada moje radno vrijeme završava jer sam doslovno 24 sata bila na raspolaganju svima: obitelji, poslovnim suradnicima, kolegama, studentima, nekim pacijentima, a ipak uvijek u strahu hoće li mi netko zamjeriti ili će se naljutiti ako mu odmah ne odgovorim na poziv ili poruku.

S druge strane, opazila sam da kolege koji rade u drugim europskim državama i Americi uredno, ako prime mail izvan radnog vremena, šalju automatsku poruku "out of office". Dakle, povukli su granicu između svog slobodnog vremena koje pripada njima i vremena koje pripada poslu. Upravo činjenica da danas mnogi ne uspijevaju odoljeti invaziji na privatnu zonu i slobodno vrijeme, brojne je ljude dovela do kroničnog izgaranja ne samo na radnom mjestu nego i u svim ostalim područjima života. Pucaju partnerski odnosi, mnogo je nerazumijevanja u odnosu s djecom, članovima bliže i daljnje rodbine, s prijateljima, susjedima... sa svima. Najviše stradava osobni život u kojemu dolazi do onog o čemu se danas potiho govori, a to je fenomen izgaranja zbog prevelike osobne dostupnosti onog tko ne zna (ili ne može) jasno iscrtati granicu između privatnog i poslovnog.

Dakle, gotovo svi nosimo dio posla kući, mislimo da je u redu za vikend sjediti uz laptop i završavati neke nezavršene poslove jer sutra kao da ne postoji. Onda se često upitamo kako su to naši roditelji drukčije živjeli i odmah se sjetimo onog "od sedam do tri". Nakon toga posao više nije postojao. I mene često prene zvuk mobitela oko pola četiri ujutro, stižu mi završni radovi mojih studenata. Jasno mi je, kad si student, noću imaš kapacitete za pisanje i rad, međutim, nije mi jasno, prvo, zašto mi tu poruku nije poslao ujutro, a još mi je manje jasna moja potreba da u pol četiri odgovaram kako sam primila rad i da ću se javiti čim ga pročitam. Student je, vjerojatno, samo nestrpljiv ili nepažljiv, no zašto ja otvaram mailove u ranu zoru kao da mi se o životu radi?!

Moj radni dan, kao i većini ljudi, jasno, ne traje 24 sata, no zna se dogoditi da se opasno približim toj satnici. Potrebno je stoga jako puno raditi na otrježnjenju da ne živimo da bismo radili, nego radimo da bismo živjeli. Postoji dress code za svaku priliku, postoji bonton i poslovni bonton, ali što je s bontonom u poslovnoj komunikaciji u segmentu, recimo to tako, pristojnog vremena za poruke i poštu. Ukratko, imamo li pravo na osobni život? Luksuz je danas sjediti u kući, na svom kauču, imati ispred sebe omiljeno piće, gledati dragu seriju i - isključiti mobitel. Znate li da ljudi danas plaćaju stručnjake da im pomognu u odvikavanju od stalne dostupnosti svima. Prevladava strah koji nas potiče na razmišljanje da će sve bez nas propasti, nestati, da će djeca ostati gladna, da će na poslu nastupiti kaos, da će klijenti otkazivati poslove, pacijenti će se ljutiti, nadređeni će vam zamjeriti... Ako i reagiraju tako, niste vi ništa krivi. Jasno se zna od kada do kada traje vaše radno vrijeme, a sve izvan toga je vaše vrijeme, koje ne mora nužno biti i za ostale, nego samo za vas i one koje želite blizu. I sama sam dugo osjećala kako mi je potreban detoks od svedostupnosti, i znala sam da moram odagnati osjećaj osobne odgovornosti i krivnje ako se odmah ne javim svakome, jer onda, kao, ne zaslužujem osjećati se dobro. Možete uspjeti, korak po korak, govorim iz vlastita iskustva. Polako, ali odlučno svoje slobodno vrijeme posvećujem sebi i onima koji ga zaslužuju. Zapamtite, bolje je sam popiti kavu nego u lošem društvu. Danas je slobodno vrijeme najdragocjenija imovina. Kako nikada nisam težila tome da budem materijalno bogata, zadovoljit ću se time da budem slobodna. Vjerujem da je to moguće.