Ben Fogle ima odličan ciklus emisija u kojima predstavlja ljude koji se većini čine čudacima, usamljenim likovima, neshvaćenim boemima, tragačima za srećom izgubljenim u nekim vremenima. Zapravo, to su ljudi koji imaju potrebu kroz život kročiti sami i na svoj način, bez potrebe za drugima oko sebe.

Upravo se prikazuju reprize tih emisija i vrlo mi je zanimljivo iz perspektive mog posla razmatrati razloge zašto je netko od njih odlučio živjeti bez određenih blagodati civilizacije. Zanimljivo je kako se u biti vrlo često radi o ljudima koji su prethodno imali izvrsne karijere, djecu, brakove, dobre i unosne poslove, koji su bili situirani i statusno zbrinuti, no duboko u sebi bili su beskrajno nezadovoljni. Dakle, vrlo kreativni i maštoviti ljudi u jednom su trenutku svog života stali, zamislili se i shvatili da unatoč svemu što imaju nemaju svoj unutarnji mir.

Sigurno se nikada ne bih odlučila za život bez struje, pitke vode, topline doma i svih onih blagodati koje nam suvremenost pruža, ali vjerujem da bih poput njih rado u jednom trenutku znatno smanjila brojnost ljudi oko sebe. Mnogi su ljudi razočarani upravo drugim ljudima i iz te spoznaje bježe u nepoznato, u osamljenost, druženje sa životinjama, traženje sebe u nečemu ili negdje drugdje jer im se čini da su okruženi masom izgubili pravo na sebe. I nije da često nisu u tome u pravu, međutim, radikalni rezovi i odvajanje od sebi bliskih zna biti i put u potpunu izoliranost, a izolacija vodi u osamljivanje, depresiju i, u konačnici, ponovno u strah od života i sebe samoga.

Odraslima je puno lakše odlučiti se na bijeg iz kaotičnog stila života, od mase, od svakodnevnog zasipanja raznim informacijama koje guše. Mnogi su odavno shvatili da najskuplje plaćamo svoj unutarnji mir, koji pak, nažalost, često tražimo i na pogrešne načine, bježeći u različite poroke ili društvu neprihvatljiva ponašanja. Međutim, posebno bi nas trebala zabrinuti potreba mladih danas da se sve više otuđuju jedni od drugih, da traže svoje radosti izvan druženja s vršnjacima, često u virtualnom i imaginarnom svijetu koji nudi sve osim slike stvarnog života, koji je sve više hladan, njima presurov i pretežak. Nismo ih naviknuli i pripremili na izazove života i činjenicu da je život rijeko kad med i mlijeko, više je Sizifov posao. Često raspravljamo o mladima, o djeci, o odgoju, odrastanju, načinima kojima nam poručuju da im je današnji svijet ponekad ili uvijek neprihvatljivo mjesto za život. Dijelom i nisu u krivu jer i mi odrasli često se vraćamo na vrijeme svog odrastanja i govorimo im kako ne bismo voljeli biti djeca u vremenu u kojemu su ona u tom životnom razdoblju. Pasivizirali smo našim načinom odgoja potpuno našu djecu, sami ih obeshrabrujemo, ne vjerujemo u njihove sposobnosti, ograničavamo im igru... Evo, nedavno sam čula kako je u školi ukinut onaj famozni kozlić za preskakanje i još neke sprave zbog straha od pada, ozljeda, tužbi roditelja ili što već, čime im poručujemo da ih na neki način doživljavamo nespretnima i nesposobnima. Ruku na srce, da se provede pokus u nekom razredu osnovne škole i vidi tko je od djece sposoban popeti se na stablo i spustiti s njega, vjerujem da bismo se šokirali koliko bi djece takav zadatak doživjelo "stresnim", a o pritužbama roditelja da i ne govorimo. Dakle, postoje dvije usporedne situacije. S jedne bismo strane djecu očvrsnuli i osnažili kroz životne oluje, a s druge bismo ju okovali našim odlukama i strahovima da ona nešto ne mogu, ne znaju ili nisu sposobna za to. Nekada se zdravlje djeteta procjenjivalo čvorugom na glavi, sitnim ogrebotinama ili modricama po nogama kao znak zdrave igre, trčanja, puzanja i slično. Danas to već ide u kategoriju zanemarivanja ili čak zlostavljanja djece. Ni sami ne znamo što želimo od djece - male robote ili ljude koji misle svojom glavom, ali i imaju pravo na svoje motoričke spretnosti ili nespretnosti, pravo na spontano druženje, igru, slobodu pokreta, koju im stalno oduzimamo. Čudimo se tomu koliko u posljednje vrijeme ima motorički nespretne djece, a sami im onemogućujemo da se, u skladu sa svojom biologijom i evolucijskim dostignućima, normalno i zdravo razvijaju.

Danas brojna djeca ne znaju voziti bicikl, ne znaju svezati vezice na tenisicima jer su im uvijek kupovali one na čičak, nemaju ni potrebu svladati vještinu plivanja, a o nekim drugim umijećima poput pravilnog dražanja lopte ili spontanog loptanja mogla bih napisati još jednu kolumnu.

Gdje je onda problem? U odraslima ili u djeci? Stalno kritiziramo djecu i tražimo način kako da ju "popravimo", a ne razmišljamo o tome tko ju je naučio na "sve na gotovo i bez vlastitog angažmana". Uglavnom mi odrasli, sa stavom "ja ću, da mu se nešto ne dogodi, da se ne ozlijedi, da ne padne, da se ne udari..."

Upravo takvim obeshrabrujućim stavom i oduzimanjem prava na neuspjeh, pad, ogrebotinu, čvorugu, svađu s prijateljem koju će riješiti sama djeca, ne mi odrasli (često se miješamo u svađe svoje djece) zapravo sami impliciramo svojoj djeci da su nesposobna, nespretna, nesamostalna i, u konačnici, asocijalna.

Dakle, u redu je u zrelim godinama željeti kućicu na brdu kilometrima daleko od svih, da dođemo sebi i negdje ponovno nađemo svoj mir, međutim, nije u redu svojim stavovima obeshrabriti i na neki način "negirati" slobodu, samostalnost i spretnost svoje djece. Mnogi su njihovi problemi posljedica silnih strahova i ograničenja koja im se nameću kroz razne pore svih sustava: zdravstvenog, obrazovnog, socijalnog, obiteljskoga, društvenog... Kako to popraviti? Razmislimo o tome dok ne bude prekasno.