Čujem na radiju izvještaj o istraživanju provedenom u nas, a tiče se ponašanja djece na društvenim mrežama. Zabrinavajuć je podatak da je svako treće dijete u dobi od devet do 12 godina bar jednom bez svoje volje na svom mobitelu ili nekom drugom gadgetu dobilu sliku seksualnog sadržaja ili, da budem direktinija, u nekom je trenutku odrasla osoba poslala djetetu u dobi od devet do 12 godina sliku spolovila, ili drugog dijela tijela sa seksualnom namjerom.

Uzmemo li u obzir da je ta skupina djece posebno ranjiva primarno zbog svoje dobi, razine psihičke, spolne i ostale nezrelosti, pitanje je kako je dijete reagiralo na takav sadržaj, je li nastavilo komunikaciju i što je bio krajnji rezultat svega toga. Brine me i podatak da većina roditelja o tome nije nikada bila informirana, niti zna da su djeca kroz društvene mreže, niz aplikacija i slično izložena nekom obliku seksualnog zlostavljanja.

U svakodnevici, nažalost, vijest takva traje dok ju ne potisne neka druga. Često o njima lamentiraju svi, pa se ptočne informacije izgube u toj kakofniji. Kad je riječ o tragičnom slučaju u susjednoj državi, najmanje o svemu i dalje pitaju istinske stručnjake specijalizirane za rad s djecom i adolescentima, one rijetke koji danas još žele i znaju raditi s djecom i mladima, koje još nije umorila borba protiv vjetrenjača. Brojni su iskazivali svoje stavove o tome što bi i kako bi trebalo, što bi trebalo mijenjati, gdje su uzroci i na koji način društvo može pomoći da se ovakva tragedija više nikada ne dogodi, no glas dječjih i adolescentnih psihijatara slabo se čuo u vezi s tim, što je paradoksalno, jer smo mi najpozvaniji o tome govoriti.

Moj mi rad i naobrazba daju za pravo inzistirati na tome da za djecu i s djecom trebaju raditi oni koji su se za to odgovarajuće obrazovali, jer to životno razdoblje obiluje brojnim specifičnostima značajno drukčijima nego u odraslih pacijenata. U mom razmišljanju često nemam podršku ni kolega, ni psihijatara za odrasle, jer dječja je psihijatrija godinama bila na začelju svih struka, daleko iza i odrasle psihijatre. Nažalost, realnost u kojoj živimo upalila je alarme koji upućuju na to da bolje promislimo je li nam doista bitno mentalno zdravlje društva općenito, a posebno mentalno zdravlje djece i adolescenata.

Usuđujem se reći kako ni u čemu nema toliko svaštarenja kao u skrbi o mladima, jer kako nema dovoljno pravih stručnjaka, upleću se drugi stručnjaci različitih profila i "stručnjaci" s vrlo sumnjivim znanjima i edukacijama na temelju kojih si daju za pravo čačkati po dječjim glavicama. Znam da će mi neki zamjeriti, ali uspoređivati medicinski fakultet i kasniju nadogradnju koja je potrebna da možete davati dijagnozu, planirati terapiju i uz to pisati lijek s nekim tečajevima i slično, nije moguće. Ono što sam nabrojala dozvoljeno je samo liječniku psihijatru koji je i prema važećem Zakonu o zaštiti osoba s duševnim poremećajima glavni i odgovorni za pacijenta koji je psihički bolestan. Gdje je problem? Problem je u tome kada se netko nestručno i s manjkom uvida u ono što radi godinama bavi nekim djetetom, pa onda ipak u jednom trenutku dođe do spoznaje da je ono depresivno, suicidalno ili psihotično te da to nije nešto što može izliječiti nekim svojim tehnikama, pa to dijete ipak na kraju šalje kod dječjeg psihijatra. Nitko ga pritom ne proziva za vrijeme koje je potrošio tom djetetu, a da se ništa nije popravilo.

U beogradskom slučaju, koji nas je sve potresao, krivce mnogi traže u školi, u psihologu, pedagogu, razredniku, ili ravnateljici, no nitko od njih, zapravo, nije mogao prepoznati patologiju koja je očito postojala. U školama i u drugim mjestima gdje djeca borave toliko je one koja bi se mogla označiti kao "potencijalno rizična", s obzirom na okruženje u kojemu žive i kako ih odgajaju. Po meni, pravo je pitanje gdje su se izgubili probirni preventivni programi minimalno svake dvije godine, da se kroz službe primarne pedijatrije, školske medicine, kliničkih psihologa specijaliziranih za rad s djecom te, na kraju, dječjih i adolescentnih psihijatara, provode probiri potencijalno rizične djece. Nije, naime, neki mladi pedagog ili psiholog sposoban prepoznati dublje poremećaje ličnosti, rane psihotične dekompenzacije, ozbiljne depresije i slično, a tek ne potencijalne ubojice i samoubojice.

Zakon o normativima u domeni kadrovskih i prostornih uvjeta 2020. godine jasno je ukazao na to da o djeci s psihičkim bolestima mogu skrbiti, liječiti, dijagnosticirati i planirati liječenje i propisivati lijek isključivo oni koji su osposobljeni za rad s djecom i adolescentima, a to su specijalisti dječje i adolescentne psihijatrije, ili uži specijalisti iz dječje i adolescentne psihijatrije. Dakle, time je jasno stavljen naglasak na to da djecu i adolescente trebaju liječiti oni koji su za to educirani, to je pravo djece sukladno i Konveciji o pravima djece koja jasno ukazuje na to da ona trebaju i moraju imati skrb primjerenu njihovom stupnju fizičke, psihičke i emocionalne zrelosti.

Nasuprot tome, kaosom u sustavu događa se da danas svatko dijagnosticira u domeni dječje i adolescentne psihijatrije, što će se rijetko, ili nikada, dogoditi u domeni kirurgije, primjerice. Dijelom je za to krivo okruženje koje to tolerira, dijelom i mi, kao struka, jer često posustajemo pred navalom niza stručnjaka sumnjivih znanja i vještina, bojeći se iskazati svoje mišljenje i stav o tome da je, primjerice, u slučaju kada dijete već digne ruku na sebe, vrijeme koje je dotad izgubljeno nenadoknadivo.