Moji su klinci na fakultetima. Iskreno, ne bih još jednom prolazila iskustvo njihova srednjoškolskog obrazovanja. Srednja je škola, prema mom mišljenju, najkompliciraniji segment u odgajanju djeteta. Koliko god se trudili, nije istina da je uspjeh uvijek jednak uloženom. Nije ni do vas ni do djeteta, jednostavno, to je takvo životno razdoblje kada ne znate je li teže djetetu biti dijete ili vama održati roditeljski autoritet.

Dok su moja djeca bila srednjoškolci, više sam u ovoj kolumni pisala o onom što me je patilo kao roditelja, ali i kao stručnjaka koji radi s djecom. Često je upravo škola mjesto velikih frustracija i djeteta i roditelja, ali i učitelja i profesora. Nitko, naime, nije zadovoljan današnjim sustavom obrazovanja. Primjerice, instrukcije kao dodatni oblik obrazovanja djece nisu se pokazale nužnima zato što nije dostatno vrijeme koje dijete provede u školi i nije razlog tomu da učitelji i profesori ne znaju prenijeti znanje (jer većina njih zna), nego je to produkt potrebe da djeca uče više, dodatno, upravo zbog toga što je nametnuta stroga selekcija i tempo koji djeci ne prašta ni najmanju pogrešku. Rečeno rječnikom sportaša, slabosti se ne toleriraju i skupo se plaćaju. Najiskrenije, nije mi uopće jasno zašto se djecu terorizira tolikom količinom školskog gradiva, nepotrebnih i nekorisnih informacija koje izluđuju ionako hormonima sluđeni mozak tinejdžera, kronično umoran i neispavan.

Dakle, iako više nikada neću biti mama maturanta ili maturantice, rane su mi još svježe i duboko suosjećam sa sadašnjim maturantima i njihovim roditeljima. Priprema djeteta za maturu, polaganje državne mature i čekanje rezultata mature meni su osobno, kao roditelju, najstresnija iskustva. Obećala sam tada da nikad više neću ništa tražiti samo da to završi. Priznajem, toliko mi je to stvaralo pritisak jer mislila sam, ako ne polože taj ispit, osjećat ću se kao promašen roditelj, jer državna je matura zapravo kraj bitne etape djetetova života, ali i roditeljstva. Rekla sam sinu da ću onog dana kada on položi maturu organizirati vatromet u gradu jer će mi to biti najdraži trenutak u životu. I bio je. Međutim, iščekivanje rezultata izgledalo je kao da se radi o životu i smrti. Znala sam, ako padne ispit, oboje ćemo biti nesretni, a uopće nisam znala kako bismo se nosili s takvom situacijom i što slijedi ako slučajno padne.

Dakle, kada smo pristali da školovanje i škola postanu jedan od važnijih ako ne i najvažniji izvor djetetovih frustracija i djetetovih spoznaja da sve što nije odlično, ocijenjeno peticom, nije dovoljno dobro i vrijedno da bude uopće uzeto u obzir. Po tome proizlazi da bi svi trebali biti superstručnjaci, superljudi, superznastvenici, superliječnici, superinženjeri, superpravnici, sve i svi super. S druge strane, pomalo se plašimo superinteligencije, ili umjetne inteligencije, a djecu smo potpuno robotizirali i usmjerili samo na ocjenu, a ne na ono što je bit školovanja - učenje, odnosno stjecanje znanja i vještina. Učenje, proučavanje, studiranje, upijanje novih informacija, kritičko razmišljanje o njima, stvaranje osobnog stava o nečemu ili nekome, učenje prema modelu pogreške i iskustva, te ono što se očito zaboravilo, a jedan je od važnih zadataka obrazovnog procesa: druženje, socijalizacija, osamostavljivanje, traženje autoriteta koji su zdravi, motivirajući za mladu osobu...

Teror odličnih ocjena, pritisak sustava da se može kroz život samo s 5.0 jer se inače ne može na željeni fakultet?! Dobri i vrijedni pucaju po šavovima pod naletom takvih pritisaka, pri čemu je i roditeljima teško jer djetetov neuspjeh smatraju i svojim. Stalno se govori o tome što je najbolje za dijete. Ako, međutim, guglate po različitim definicijama, shvatit ćete kako ne postoji ona koja točno zna objasniti i roditelju, i djetetu, i svima nama što je uopće danas najbolje za bilo koje dijete. Sve češće i sama čujem od ljudi da se tješe govoreći: "Dobro je, ne pije i ne drogira se."

Gledala sam nedavno stari film "Došlo doba da se ljubav proba". Slučajno sam naletjela na njega i osjetila sam kao da ponovno proživljavam svoju srednju, pa mi dođe žao ove današnje djece. Gotovo svakodnevno čujem od svojih prijateljica koliko su pod stresom i oni i djeca zbog polaganja ispita državne mature i koliko se cijela obitelj doslovno tome podredila.

Ljudi pucaju na sitnim stvarima, kao i djeca, i onda se svi pitaju što je tome prethodilo. Upravo nakupljanje niza sitnica koje u jednom trenutku daju poruku okolini da je taj pritisak negdje morao eksplodirati, i opet i ove godine, kao i svake prethodne, apeliram na sve koji su uključeni u rad s djecom, ali i s roditeljima, da im maksimalno pruže podršku i nauče ih da, kada se jedna vrata zatvore, otvori se prozor, te da da ništa nije tako tragično i neuspješno kako im se na prvi pogled čini. Možda i upis "neželjenog" fakulteta umjesto toliko silno željenog otvori potpuno novi svijet u kojemu ćete konačno biti svoji na svome.

Dakle, najvažnije je ovih nekoliko tjedana biti uz svoje dijete, davati mu podršku i istovremeno shvatiti i njemu objasniti da su "uspjeh i neuspjeh" dvije strane medalje. Ono što im se u nekom trenutku čini kao "neuspjeh" jer nisu upisali "željeni" fakultet, možda je dugoročno izvrstan put u nešto puno bolje. Dakle, neuspjeh je samo ne pokušati, sve ostalo je prilika za nešto bolje. Kada imate 18 ili 19 godina, tek ste na pragu života i imate priliku upoznati sebe i spoznati što doista kroz život želite. Nije bezveze ona stara: "Da mi je je ova pamet i one godine."