Probolo me dodatno kada mi je kći rekla kako sam bila u pravu kada sam nedavno u razgovoru s njom zaključila da ćemo uskoro biti kao Amerika. Izrekla sam to u negativnom kontekstu, aludirajući na tamošnje škole, s kojima imam i vlastito iskustvo jer sam se ondje školovala kao gimnazijalka. Bilo je to prije poprilično godina, no već su onda imali čuvare na vratima škole, kamere, detektore metala... Zbog toga se nisam osjećala sigurno, nego uplašeno, dobro se sjećam.

Prije tri godine pozvana sam pisati ovu kolumnu za naš Glas Slavonije. Složili smo se da će ljudima biti potrebna pomoć, savjet, utjeha..., pandemija je bila na početku i moglo se pretpostaviti kako će te neželjene okolnosti ostaviti traga na svima nama, a na djeci, mladima i adolescentima napose. Ta su se predviđanja pokazala točnima, iako, dakako, nije sav krimen na pandemijskim okolnostima, uzroci i njihove posljedice nisu (samo) novijeg datuma.

Svako malo stigne mi poruka u vezi s tragičnim događajem u susjednoj državi. Svi me, ponajprije kao subspecijalisticu dječje i adolescentne psihijatrije, a onda i kao roditelja, pitaju što mislim, jesam li iznenađena. Nisam. Možda je neprimjereno u tolikoj tuzi, ali ipak ću reći: Upozoravam već godinama da je stanje mentalnog zdravlja zabrinjavajuće. Posvuda je tako u tom vrlom novom svijetu. Zabrinjava me, iskreno, i moja, nazovimo to tako, povremena apatija vezano uz mlade i njihove probleme. Naime, sve se teže opirem dojmu da poput Sizifa guram svoju agendu, uporno pokušavam uvjeriti roditelje, skrbnike, učitelje, profesore, sustav u cjelini da su se djeca i mladi danas, kao nikada prije, pogubili u ovom nehumanom društvu koje ih stavlja pod velike pritiske, ne ostavljajući im prostor da se opuste. Onda se mladi opuštaju tako da ili piju alkohol, ili se drogiraju, ili igraju igrice do besvijesti, surfaju po društvenim mrežama, ugledaju se na loše uzore, često neuspješno traže društvo, prijatelja, nekog tko će s njima razgovarati... Da, razgovarati, jer danas se djeca najčešće žale na to da nitko s njima ne razgovara i da se nitko ne brine o onom što njih zabrinjava.

Što se dogodilo u srijedu u Beogradu? Tragedija. I treba nas duboko p(r)otresti kako bismo osvijestili da naša djaca nisu sigurna. Čak ni u školi, koja bi trebala biti sigurno, sretno okruženje vršnjaka. Trebala bi biti mjesto gdje će steći nova znanja, unaprijediti svoje talente, naći prijatelje za cijeli život, prve simpatije, sanjati o budućnosti, ponijeti sa sobom u odraslu dob najljepše uspomene... No djeca iz beogradske škole pamtit će kako je u malom isječku vremena uništeno toliko života učenika, roditelja, profesora, zaštitara, tolikih obitelji... I svi imaju isto pitanje: Zašto? Nije lako odgovoriti.

Čitam komentare na portalima i društvenim mrežama. U takvim teškim trenutcima uvijek mnogi postaju "vrhunski stručnjaci" pa se pačaju i u razloge, i u motive, i u zločin, i u kaznu... A u središtu svega ostaju djeca - dijete koje je ubilo ili ranilo drugu djecu i žrtve, također djeca.

Upada mi u oči podatak da je otac svog sina odmalena učio pucati, a onda se dijete domoglo njegova oružja i streljiva. Zašto su uopće išli na streljanu? Nekad su djeca išla s roditeljima na pecanje, planinarenje, na izlete na kojima se palila logorska vatra i spavalo u šatoru... Išlo se u vožnju biciklom, u zoološki vrt, kino, dječje kazalište... Išlo se k baki i djedu, gdje su sve generacije sjedile zajedno za stolom, razgovarale i šalile se... Kako smo od te prisnosti došli do pucanja iz pištolja? I zašto? Činjenica je da je otac svoje dijete još od nepunih 13 učio pucati, da ga je vodio na streljanu. Kako je izgubio smisao onaj odnos u kojemu je najvažnije da kao roditelj znate što vaše dijete osjeća, što ga muči, a što ga raduje, čemu se veseli, a što ga čini nesretnim? Kako danas pristupate svom djetetu, kako stječete njegovo povjerenje? Pratiti svoje dijete kroz život ne znači s pomoću mobilne aplikacije moći ga locirati svake sekunde, nego bi to trebalo značiti da njegujete odnos u kojemu vi pitate, dijete odgovara ili obrnuto, pri čemu dijete zna i sigurno je u to da je vama stalo do njega i da je njegov život vaša stalna briga. Ne ulice, ne susjeda, ne okoline, ne uže i šire rodbine, ne nastavnika. Dijete je primarno briga svojih roditelja i nema te obaveze koja je važnija u trenutku kada opazite da se s vašim djetetom nešto događa.

U danu kada se u Beogradu dogodila tragedija u kojoj su i počinitelj i žrtve djeca svi su izgubili, društvo je palo na svim mogućim ispitima, a posebno na onom koji je usmjeren na djecu i na njezine potrebe. Bolna je istina da danas "kupujemo sve" - prijatelje, stil života, utjecaj, moć, ali kupujemo i ljubav, djetetovu. Rugaju mi se kada kažem kako je djetetu od svega najvažnije da zna da ga volite i da mu to dajete do znanja stalno, ne samo djelima, ne samo materijalnim davanjem, nego svojim pogledom, stavom, gestama, podrškom, razumijevanjem, poticanjem da da najviše od sebe, ali nikad ne i pod svaku cijenu. Većina djece koja dolazi k meni u Zavod zna mi reći kako nije imala komu povjeriti se o tome što joj se događa, kako se osjeća i kako se nosi s onim što joj je na srcu. Da. Zaboravlja se prečesto da su djeca i ranjiva, da pate u sebi. Bez obzira na to što nam se često čine tako velikima, odraslima, u njima je tako fragilna osobnost koju je, kad se u jednom trenutku slomi, teško ili nemoguće ponovno spojiti.

Empatija postaje raritetna, djeca vide, prate i znaju da ih pritišću sa svih strana, nekritički se traže najviše ocjene iz svih predmeta, gura ih se u kalupe i ograde, pri čemu se zaboravlja da su prije svega - djeca. Zaokupljeni smo svi tempom ovog ludog života, zabrinjavaju nas odnosi na poslu, sam posao, egzistencija, sva nesigurnost oko nas, trošimo se na sve samo ne tamo gdje bismo trebali - na svoju djecu. Onog trenutka kada ste postali roditelj, život više nikada neće biti isti kao samo trenutak prije. Sve je drukčije! Bez obzira na to koliko ste često nezadovoljni nekim postupcima i reakcijama svog djetata, nemate opravdanje da ne sudjelujete u njegovu životu. Roditeljstvo znači odricanje, znači žrtvu i znači stalno propitivanje sebe i svojih postupaka s ciljem da dijete u svijet ode kao potpuna i u sebe sigurna osoba, a ne kao izgubljena, ogorčena, uplašena, obeshrabena osoba. Sekunda je dovoljna za tragediju, ali su joj sigurno prethodili mjeseci, pa i godine, u kojima su se svi pravili i gluhi i slijepi.

Nakon tragedije u Beogradu razgovarajte sa svojom djecom, objasnite joj da se dogodilo nešto doista užasno, ali joj to pokušajte objasniti tako da ju ne zaplašite dodatno. Približite se, zagrlite svoju djecu, recite i pokažite da joj je vaše naručje uvijek i zauvijek sigurna luka. Posebice obratite pozornost na dijete u danima koji slijede, kako se ne bi bojalo ići u školu i družiti se s drugom djecom. Neka zna da ste tu za njega kad zatreba vašu pomoć. I ne štedite na ljubavi, to je resurs koji se ne troši. To je poanta svega - taj osjećaj da se imaju na koga osloniti.