Koliko je važno imati povjerenja u svog liječnika? U poplavi različitih "stručnjaka", danas nije neobično ako je pacijent izluđen onim što mu se savjetuje o tome na koji se način oporaviti i koji je put nabolje izabrati. Imala sam priliku upoznati mladu i vrlo inspirativnu osobu s ne baš čestim poremećajem, kod koje bi bilo za očekivati potpuno drukčiji pristup i sebi i drugima. Ali ne! Ona se izvrsno uklapa u stav "ja nisam moja dijagnoza", i načinom na koji pristupa sebi, svojoj bolesti i životu općenito, kod sugovornika izaziva čast što ju je opće imao priliku upoznati. Toliko pozitivne energije, želje za životom, za pomoći drugima u svojoj okolini, fakultetski obrazovana, lijepa, mlada, moderna, jednostavno - toliko vas potiče da i sami poželite prometnuti se u bolju i jaču verziju sebe.

Najzahvalnija je svom liječniku koji ju je vodio kroz postupak prihvaćanja dijagnoze i nošenja sa svim lošim stvarima koje iz nje proizlaze. Njegov stav nije joj uvijek bio ugodan, kako i sama kaže, često je bio vrlo strog, njoj nerazumljiv, ondje gdje je očekivala emociju ili empatiju, često je znala dobiti kritiku. No, priznaje, bila je to opravdana kritika jer je znala da ako ne promijeni svoj način prehrane i općenito stil života, dodatno pogoršava svoju situaciju. Svako je njezino posrtanje liječnik shvaćao i kao svoj poraz, pa je nije nimalo štedio kada ga ne bi poslušala. No, sve je to, kaže, bilo za njezino dobro.

Kada se psihički kolebala, dao bi joj da čita, da se obrazuje, širi svoje vidike, prema mami je bio blag, ali prema njoj nimalo. To je ona prava, ofenzivna, a ne danas toliko prisutna defenzivna medicina, kada se liječnik boji reći svoje mišljenje i roditelju, a često i djetetu, pa ide linijom manjeg otpora, pri čemu je nezadovoljstvo obostrano, i liječnika i pacijenta u konačnici. Medicina nije struka u kojoj je važan dojam koji ostavljate na pacijenta, imate li kod sebe čokoladice za utjehu djetetu ili divno uređen prostor, pa ćete na taj način uspjeti dobiti koji bod više kod pacijenta. Nažalost, danas se često kvaliteta liječnika procjenjuje primarno kroz prizmu njegove ljubaznosti na način da često u svemu povlađuje i djetetu i njegovim roditeljima. Ako liječnik zna da roditelj svoju ljubav iskazuje prema teško pokretnom djetetu davanjem goleme količine hrane, ili da dijete ne potiče na uporno vježbanje koje mu olakšava svakodnevnicu, a na to ne reagira jer se boji roditeljske reakcije, onda taj liječnik ne radi svoj posao kako treba. Odavno se više ne koristi takozvana konfrontacija ili sučeljavanje roditelja s njegovim pogreškama u načinu na koji skrbi o djetetu. Pri tome mislim i na roditeljsku čestu potrebu da ukine djetetu lijek bez nadzora liječnika, ili mu ga uopće i ne daju te često kroz različite forume pronađu alternativne pripravke za koje šarlatani tvrde da su djelotvorni, pa i čudesni. Kad nešto prešutimo roditelju, zapravo ćemo nauditi djetetu.

Tu je posebno važno istaknuti roditelju da je njegova uloga da što više potiče djetetovu samostalnost, a ne djetetovu ovisnost o sebi, jer s godinama dijete odrasta i jača, a roditelj stari i slabi. Djetetova ovisnost o roditelju oslabljuje i njega i roditelja, a u jednom trenutku postaje iznimno teško samom roditelju nastaviti skrbiti o svom djetetu. Dio je odgovornosti i na struci, odnosno liječniku koji ima primarno obvezu liječiti i pri tome roditelja stručno usmjeriti na to što je najvažnije i najpotrebnije za njegovo dijete. Pritom nije važno hoće li roditelj voljeti liječnika, je li mu simpatičan, bitno je da je liječnik dovoljno jasan i uporan u tome da jasno ukažete roditelju ako griješi pri izboru prehrane, primjeni lijekova, ukidanju lijekova, vođenju djeteta kod različitih nazovistručnjaka, i sl. Nije poenta u tome hoće li se liječnik zamjeriti roditelju, bitno je da dobrobit i interes djeteta stavi na prvo mjesto.

U dječjoj i adolescentnoj psihijatriji često je važno roditelju ukazati na to da dijete neće umrijeti od svoje psihičke bolesti, ali stradat će od prekomjerne tjelesne težine, šećerne bolesti i povišenog krvnog tlaka kao posljedice navedenoga, uz snažno opterećenje djetetovih zglobova koje ga uglavnom u budućnosti čine nedovoljno pokretnim i, nažalost, često i prikovanim za krevet. Prije 20, 30 i više godina slušalo se liječnika i nije bilo toliko stručnjaka često vrlo upitnih kvalifikacija koji su se miješali u terapiju, dijagnostiku i plan liječenja. Mogu razumjeti roditeljsku potrebu da za svoje dijete učini sve, potraži sve ili pokuša sve za što misli da djetetu može olakšati svakodnevicu i osigurati mu što samostalniju budućnost. No, liječnik mora biti čvrst, jasan i stručan, imati znanje, hrabrost i moralnu odgovornost da roditelju ukaže na to kako nešto nije dobro za dijete. Čak i pod cijenu da roditelj na prvu liječnika ocijeni kao preoštrog i preizravnog. Medicina, naime, nije struka koja sudjeluje u izboru za miss ili mistera simpatičnosti, nego se radi o ljudima i ljudskim životima.

Danas, kao nikada ranije, golem je strah mnogih kolega liječnika od reakcije roditelja, često i reakcije medija. No, ako liječnički posao radite u skladu sa svim pravilima struke, redovito se stručno i znanstveno usavršavate, a uz to ste kritični i prema sebi, prihvatit ćete da biti dobar liječnik u jednom trenutku znači pomiriti se s tim da vas pacijent na neki način i mrzi jer tražiš od njega da se potrudi. Liječnikova je obveza, valja istaknuti, učiniti pacijenta odgovornim, discipliniranim i motiviranim za brigu o osobnom zdravlju.