Smisao u besmislu
Piše:
Katarina Dodig-Ćurković
Igrajte se s djetetom, za to nema zamjene
Datum objave: 14. travnja, 2023.
Zašto je danas teško biti originalan na pozitivan način, pitanje je koje se često nameće u razgovoru, posebice kada je tema potreba djece i mladih da različitim vrlo opasnim i rizičnim izazovima skrenu pozornost okoline na sebe. Možda se to pitanje može preformulirati i ovako: Zašto uopće mladi danas moraju silno tražiti pažnju ljudi oko sebe, često čak i svojih roditelja? Kako bi roditelji opazili da "postoje"?!
Vrijeme koje roditelj danas izdvaja za svoje dijete vrlo je varijabilna kategorija. Nedavno sam svjedočila sceni u parku u koji je mladi roditelj doveo sina na biciklu koji je još opremljen pomoćnim kotačima jer djetetova dob i motorička spretnost još nisu spremne za njihovo uklanjanje. Umjesto da potakne dijete da se sve više oslobađa straha od vožnje bicikla bez pomoćnih kotača, tata je sjeo na klupu i uzeo mobitel. Trajalo je to toliko dok ga jedna mama nije upozorila da će mu se dijete, ako on nastavi buljiti u telefon, s velikom vjerojatnosti zabiti u drvo ili klupu, te da ona nije tu da čuva njegovo dijete dok se on zabavlja na mobitelu. Nije to rijetka scena, mlade majke i očevi često odlazak s djecom s ciljem da ono bude aktivno i nekako uključeno u igru na zraku shvate tako da dijete prepuste na milost i nemilost dok oni pregledavaju sadržaje svih društvenih mreža, naručuju robu online, ili igraju igrice. Zapravo, pitaš se je li roditelj izveo na igru sebe ili dijete.
Mnogo se danas govori o činjenici da su djeca sve više i senzorno i motorično nespretna, nesnalažljiva, slabo komunikativna, prilično upitne sposobnosti stupanja u interakcije sa svojim vršnjacima... Meni jedino nije jasno zašto se tomu čudimo, pa danas radimo sve da djecu zaštitimo od toga da budu djeca, uskraćujemo joj pravo da skaču, padnu, ogrebu se, izlupaju koljena, zarade "šljivu" na ruci ili na čelu... Kladim se da ih bar pola ne zna kako se popeti na stablo, a ako u tome i uspiju, ne znaju se spustiti. Sjetite se samo igre gume (lastiša) - s koliko smo samo milimetarske preciznosti ubacivali nogu u prostor širine jednog prsta, čak i unatrag. Samo uz dobru gumu, patike ili one školske papučice, dobru ekipu, travu ili beton svejedno - zabava je bila osigurana. Danas je uspjeh ako do polaska u školu nauče vezati vezice, ma kako nam je krenulo, bit ćemo ponosni da im mi to radimo kako ih ne bismo opterećivali?!
Što se tiče govora, nije bilo mobitela i interneta da nam prave društvo, bili smo prisiljeni komunicirati jedni s drugima, nije nam trebala umjetna inteligencija da nam odgovori na upite, znali su nam odgovoriti naši roditelji, učitelji, susjedi i profesori, uz blagu cenzuru, čija svrha nije bila uskratiti nam bitno, nego ne optereti nas nebitnim ili štetnim.
Danas se događa da djeca prvo dobro nauče engleski, njemački, turski ili japanski, pa od četvrte godine razvaljuju na jeziku koji niti im je funkcionalan niti im je u tom trenutku taj jezik nužan za život. A roditelji preponosni zbog činjenice da im je nasljednik progovorio prije na engleskom ili turskom nego na hrvatskom. Jasno, kako i ne bi, kada upija fraze iz crtića na engleskom ili iz sapunica na turskom. To pak jasno upućuje na emocionalno i odgojno zanemarivanje djetetovih potreba jer je uloga roditelja u neposrednoj komunikaciji surađivati s djetetom i učiti ga jeziku koji mu je potreban primarno za život u okolini u kojoj se i nalazi. Najlakše je djetetu dati u ruke mobitel ili tablet, teže je usmjeriti se na dječje lice i s djetetom ostavariti direktnu komunikaciju, koja ga ne uči samo verbalnom izražavanju, nego dijete iz mimike roditelja uči i prepoznavati emocije, izražavati ljutnju, sreću, tugu, empatiju, bliskost, toplinu, pripadanje, sve ono što je bit tog izravnog (lice u lice) kontakta.
Direktna komunikacija, djetetov dodir i diranje djeteta po licu i obrnuto, usmjernost nas i naše pažnje na dijete, kada ono shvati da je sav naš svijet i sa sigurnošću utone u dubinu naših očiju i osmijeha - e to je ono što je neprocjenjivo, što daje najbolji rezultat. Znate kako mame znaju reći, poznam svoje dijete po mirisu. Baš tako i vaše dijete poznaje vas, osjeća vaš miris, blagost vašeg pogleda, toplinu vašeg osmijeha i onu sigurnost koju jedino roditelj može ulijevati djetetu kada je uz njega.
Dakle, igra je neprocjenjiva u dječjoj dobi, kao i vaša puna prisutnost. Zato, umjesto da se igrate na mobitelu, zaigrajte se sa svojim djetetom. Pritom ćete i sami osjetiti kao da ste se vratili u vrijeme kada ste bili dijete. Odrasli koji za cijeli život uspiju zadržati dijete u sebi najsretniji su ljudi. Zato - igrajte se sa svojim djetetom, učite ga igri, rasplamsajte njegovu maštu i dajte mu mogućnost da kroz fantazije, zamišljene likove, bajke koje mu pripovijedate s puno žara stvara uspomene koje će pamtiti cijeli život. Time će (sa)čuvati i najljepše uspomene na vas.
Učite dijete voziti bicikl, plivati, šutati loptu, penjati se na drvo, tražiti kukce, pecite palačinke, posadite cvijeće u vrtu... Podučite djecu da je pravi život realan, ne virtualan. Umjetna intelignecija nikada neće znati ohrabriti i potaknuti dijete onako kako to vi možete.
A jednom kada budete stariji, sjetit ćete se svega toga, opet ćete bar na trenutak biti mladi tata ili mama bića koje u vama vidi sve, cijeli svoj svemir. I znat ćete da ste mu dali najdragocjenije - svoje vrijeme. To je neprocjenjivo! Jedino pravo ulaganje.